Da je sezonski rad težak jasno je svakome tko je barem jednom probao takav tempo rada, ali ako još naiđete na nekorektnog poslodavca stvari se lako mogu pretvoriti u priču iz noćne more.
Konobar koji je dio sezone radio u Medulinu u Hrvatskoj, odlučio je svoje iskustvo podijeliti s redakcijom Večernjeg lista i, kako kaže, ispričati drugu stranu priče – “onu o kojoj se ne priča i onu koja se ne vidi na licima umornih, ali vrijednih radnika”.
‘Početkom svibnja ove godine stigao sam u Medulin. Dobio sam posao kao konobar i prema telefonskom razgovoru, na kojem sam i dogovorio posao trebalo je sve biti u najboljem redu: plaćen stan, radno vrijeme od 9 sati na dan, jedan danu u tjednu slobodan, prijava, plaća 1000 eura na račun, napojnice su moje. Gazda se u tom prvom razgovoru činio kao korektan poslodavac, sa mnogo iskustva u turizmu i razumijevanja za radnike’, počinje njegova priča.
No uskoro se susreće s prvim neugodnim iskustvom.
Smješten sam u stan s još tri radnika iz Makedonije. Jedna soba u kojoj se i kuha i spava te improvizirana kupaonica bez vrata. Iako se međusobno nismo poznavali brzo smo našli zajednički jezik. No stan je bio prljav, perilica rublja i tuš bili su neispravni, a u kuhinji smo imali samo kuhalo za vodu bez i jedne čaše, pribora za jelo ili lonca. Gazda nam je kratko rekao da tražimo previše i neka vani pijemo kavu i jedemo, a tuš ima na plaži!”
Cimeri sezonci nisu bili presretni, ali ipak su se odlučili da će se nekako snaći. ”Dobro, ionako smo došli raditi”, zaključili su. No vrlo brzo počinje druga noćna mora. Ona na radnom mjestu.
‘Radili smo smjene od 12 sati na dan, bez dana odmora, a napojnice je uzimao gazda. Svoj ugovor o radu dobio sam tek nakon mjesec dana, a na njemu je pisao minimalan iznos. Rekao sam gazdi da se nismo tako dogovorili, a njegov je odgovor bio da su mu troškovi preveliki te da ću razliku od minimalne plaće do dogovorenih 1000 eura dobiti na ruke”, priča svoje neugodno iskustvo sa sezonskog posla iz Medulina čitatelj Večernjeg lista.
I baš kad su mislili da stvari ne mogu postati gore početkom lipnja ‘stupaju na snagu nova poslovna pravila’.
‘Prvo, POS aparat (za plaćanje karticama) se skriva i koristi samo ako gost baš nikako ne može platiti gotovinom. Ne moram ni spominjati koliko je to neugodnosti izazivalo, jer su posvuda u baru bile oznake da se prihvaća plaćanje karticama. Neugodnosti smo obično doživljavali s strancima, a koji su bili većina naših gostiju. No oni su po navici željeli platiti karticom.
Drugo. računi se izdaju samo ako netko baš inzistira, a sav promet iz novčanika se nekoliko puta na dan predaje gazdinom rođaku koji se predstavljao kao bodyguard, a zapravo mu je posao kontrola radnika. Kako su gosti često očekivali račun tako smo ih mi radnici i izdavali. Gazda nam je zbog toga zaprijetio da će nam skidati od plaće jer ne radimo po njegovim pravilima’.
‘Svakodnevne gužve donosile su veliki dnevni promet.U našim novčanicima na dan se skupilo oko 15-25000 kuna, a u kasi je fiskalizirano jedva 1000-2000 kuna. Naime, fiskalizirale su se samo naplate karticama. Ponekad bi se, ‘da se zavara porezna’ govorio je gazda fiskalizralo bi se 300-500 kn računa za gotovinu’, priča svoje iskustvo sezonski radnik. Tu je sve postajalo previše.
‘Počeo sam razmišljati da nađem novi posao. Jedan od cimera iz Makedonije dao otkaz jer ni nakon mjesec dana nije vidio ni radnu dozvolu niti ugovor. Dobio je tek pola plaće na ruke. Pokupio je stvari i otišao isti dan. Nakon toga mi ostali morali smo nadoknaditi njegove sate, pa nismo imali ni 5 minuta pauze tijekom smjene’.
S vremenom je upoznao i druge radnike iz ostalih kafića i trgovina i shvatio da je to ustaljena praksa, a da je kod nekih bilo čak i gore. Mnogi su njegovi kolege na Medulinskoj šetnici radili i više od 12 sati na dan , bez dana odmora, bez prijave i s povremenim isplatama na ruke.
‘Nitko od stranih radnika nije vidio svoju radnu dozvolu niti ugovor. Nisu imali nikakve sigurnosti, a iz agencije koja ih je dovela u Hrvatsku tvrdili su da nema problema jer izrada dozvole traje mjesecima. Ljudi su vjerovali u to!’ Priča kako mu isprva nije bilo jasno kako je to moguće, te kako je sve to izvedivo na jednoj od hit turističkih destinacija, a da nema nikakvih kazni.
No ubrzo mu je postalo jasno.
‘Svaki put kada je dolazila carinska ili financijska ili radna inspekcija moj je gazda , baš kao i svi ostali gazde na šetnici, nekoliko sati prije znao tko dolazi i kada. Tada su neprijavljeni radnici bili na prinudnom odmoru, izdavali su se svi računi, a ilegalne kopije svjetskih brendova skrivali su se u privatnim automobilima. Inspekcija je dolazila danima, ali najveći prijestupnici ostali su neokrhnuti.
Kažnjeni su tek oni “mali”, koji nisu bili dio uskog kruga moćnika koji su imali prave informacije’, zaključuje. Uskoro je i sam našao posao 100 km dalje od Medulina, gdje radi, kaže, za poštenog poslodavca. Obratio se svim nadležnim institucijama i nada se da će biti poduzete odgovarajuće mjere.
Kada je dao otkaz gazda iz Medulina dao mu je samo dio plaće, kako bi ga kaznio, jer ‘tko je on da odlazi usred sezone’. Svoju je priču htio ispričati javnosti, jer misli da gosti trebaju čuti i drugu stranu, ‘onu o kojoj se ne priča i onu koja se ne vidi na licima umornih, ali vrijednih radnika’.
Izvor:vecernji.ba