Prošlo je pola stoljeća od smrti jednog od najvećih gradonačelnika Zagreba i hrvatskog domoljuba Pere Pirkera. Premda ga se rijetko danas spominje, bio je omiljen među Zagrepčanima. U svega četiri godine mandata od 1963. do 1967. godine napravio je najviše za grad Zagreb od Drugog svjetskog rata. I više od Većeslava Holjevca u njegovih 10 godina mandata.
Sprovod Pere Pikera 1972. na kojem je bilo 30.000 Zagrepčana, bio je najveći od smrti Stjepana Radića, i predstavljao je bunt protiv komunističkog i velikosrpskog unitarizma u Jugoslaviji. Ovom velikanu grad Zagreb nikada se nije odužio ulicom ili trgom.
Jedan od zaslužnih Hrvata njemačkog porijekla bio je Pero Pirker, umro u kolovozu 1972. godine. Nema nikakve sumnje da Pirker spada u red najsposobnijih, najuspješnijih i u svoje vrijeme iznimno popularnih zagrebačkih gradonačelnika. No, zapanjujuće je to da je iz političkih razloga njegov rad, s obzirom na to da je bio jedan od najistaknutijih prvaka Hrvatskoga proljeća 1971. godine, bio potpuno prešućen ne samo do 1990. godine nego i kasnije, piše nacionalnemanjine.hr
Hrvatsko proljeće
Dužnost predsjednika Skupštine Grada Zagreba, koja je u njegovo vrijeme bila ekvivalent gradonačelničkoj, obnašao je od 1963. do 1967. godine. Za sekretara Izvršnog odbora Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske izabran je 1969. godine i bio je jedan od najbližih suradnika tadašnje predsjednice SKH Savke Dabčević Kučar.
Kao takav bio je dio najužega partijskoga i političkoga vodstva Socijalističke Republike Hrvatske u vrijeme Hrvatskoga proljeća, a ostavku na svoju dužnost podnio je s grupom drugih istaknutih rukovoditelja u prosincu 1971. godine nakon čuvenoga partijskog Plenuma u Karađorđevu.
Pirker je već u to vrijeme bio bolestan od karcinoma (bio je i utemeljitelj i prvi predsjednik Hrvatske lige za borbu protiv raka), a preminuo je već u kolovozu 1972. godine, kad se na njegovu sahranu slila velika masa ljudi, što je bio svojevrsni antirežimski prosvjed nakon gušenja Hrvatskog proljeća. [1]
Pero Pirker je rođen u staroj varaždinskoj obitelji koja svoje porijeklo vuče iz Austrije,[2] a u Varaždinu je naseljena najmanje od početka XIX. stoljeća.[3] Pero Pirker je za vrijeme školovanja u Varaždinu stupio u organizaciju komunističke omladine i kao antifašist priključio se Narodno-oslobodilačkom partizanskom pokretu.
Nakon Drugog svjetskog rata studirao je pravo u Zagrebu i postao partijski rukovodilac te zastupnik u Skupštini Grada Zagreba. Na dužnost gradonačelnika (predsjednika Skupštine) izabran je kad mu je bilo samo 36 godina, a nedugo zatim dogodilo mu se nešto što je uz razoran potres najgora noćna mora za prvog čovjeka nekog grada.
Poplava u Zagrebu
Naime, u noći s 25. na 26. listopada 1964. godine Zagreb je pogodila nezapamćena poplava. Sava je od obilnih kiša nabujala i probila savske nasipe i pod vodom se našla trećina grada, odnosno površina od oko 6 tisuća hektara na kojoj su živjele 183 tisuće ljudi. Najviše su stradala naselja Trešnjevka, Trnje, Peščenica i Novi Zagreb. U poplavi je život izgubilo 17 građana a 65 ih je bilo teže ozlijeđeno. Oko 40 tisuća ljudi ostalo je bez krova nad glavom, potpuno je uništeno je 10.000 stanova, 3.297 gospodarskih zgrada, 61 trafostanica, oštećeno je 120 poduzeća, 2 kilometra autoceste, izgubljeno je 65 % građevinskoga materijala iz skladišta, a štete su pretrpjela i druga materijalna i kulturna dobra. [4]
Radilo se o prirodnoj nepogodi velikih razmjera i u sanaciju njenih posljedica uključila se čitava tadašnja država, a pomoć je pristizala iz čitavog svijeta. No, najveću odgovornost za koordinaciju pomoći, sanaciju štete, zbrinjavanje postradalih i izgradnju novih domova nosila je zagrebačka gradska uprava na čelu s Pirkerom koji se pokazao kao odličan organizator, vješt upravljač i vrlo uspješan realizator brojnih projekata. [5]
Učinci gradske uprave Zagreba u četiri godine Pirkerova mandata bili su nevjerojatni i zato su mu priskrbili veliku popularnost među Zagrepčanima.
Priker gradi Botinec, Retkovec, Trnsko, Siget, Zapruđe, Sopot, Knežiju, škole, savski nasip, most na Savi, žičaru, sportski centar Svetice, cestu Zagreb-Sisak…
Čim se Sava povukla pristupilo se sanaciji šteta i asanaciji i čišćenju terena. U taj su posao bila uključena sva zagrebačka poduzeća i ustanove, Jugoslavenska narodna armija te mnoštvo građana, posebice mladih koji su bili angažirani na omladinskim radnim akcijama. Pirker je danonoćno bio na terenu i koordinirao aktivnosti, a paralelno s tim načinjeni su planovi nove stanogradnje i urbanizacije stradalih područja.
U Pirkerovom mandatu donesen je novi, moderni urbanistički plan grada kojim je projiciran grad za 950 tisuća stanovnika (u to vrijeme imao je oko 560 tisuća stanovnika). Izgrađena su nova naselja Botinec i Retkovec za postradale u poplavi, te novi kvartovi u Trnskom, Sigetu, Zapruđu, Sopotu i Knežiji (sveukupno čak 26 tisuća novih stanova). Stanogradnju su pratile i nove škole u Trnskom, Botincu, Retkovcu i Zapruđu te na još 30 drugih lokacija uz 6 novih dječjih vrtića.
Izgrađeno je 30 km novih savskih nasipa. Sagrađeni su također: nova cesta Zagreb – Sisak, novi željeznički most na Savi i veliki nadvožnjak preko pruge kod Velike Gorice, novi terminal i produljena pista zagrebačkog aerodroma na Plesu, nova sljemenska žičara, sportski centar na Sveticama s bazenima i igralištima te postrojenje za umjetno klizalište na Šalati.
Eksplozija trgovine i industrije u Zagrebu
Uz to, sagrađeno je i 107 tisuća m2 robnih kuća i trgovačkih centara, odnosno nešto više od 270 novih prodavaonica širom grada te robne kuće Nama u Dubravi, Trnskom i na Kvaternikovom trgu. Izgrađena su i nova velika skladišta na Žitnjaku.
Iz centra grada iseljeno je više industrijskih postrojenja a sagrađeno je i mnogo novih: novi pogoni Plinare s udvostručenim kapacitetom proizvodnje, vodocrpilište u Maloj Mlaki, Plivin pogon za proizvodnju geomicina, Tvornica transformatora u Jankomiru, Tvornica ulja na Žitnjaku, tvornica Janko Gredelj, Mesna industrija Sljeme s tvornicama gotovih jela i stočne hrane i farmom svinja za 100 tisuća komada godišnje proizvodnje te Agrokokina velika farma za proizvodnju jaja.
Pirker je nakon sloma Hrvatskog proljeća pao u nemilost pa su onda i njegovi rezultati potpuno prešućivani. Njegova rana smrt pospješila je da lakše ode u zaborav. Grad Zagreb mu se nikada nije odužio ulicom ili trgom.
Tek jedan odvojak u Sesvetskom Kraljevcu nosi njegovo ime.
Izvor: narod.hr/nacionalnemanjine.hr