Šokantna vijest o malverzacijama u Ini čime je ta tvrtka oštećena za više od milijardu kuna ne bi trebala previše čuditi. Iako mainstream mediji izbjegavaju nalaziti uzroke simptomatične razgranate korupcije u samostalnoj Hrvatskoj u komunističkoj Jugoslaviji, ovo što se događa u Ini tek je dio kontinuiteta. Naime, ova je kompanija bila poligon za isisavanje novca i u komunističkoj Jugoslaviji zbog čega je, među ostalim, ubijen i Stjepan Đureković, a tragovi vode prema obitelji Špiljak. O tome je svojedobno govorio dr. Rado Pezdir, slovenski ekonomist, publicist i aktivist te predavač na nekoliko fakulteta, a o tome eksplicitno govori i presuda u slučaju ubojstva Stjepana Đurekovića njemačkog suca Manfreda Daustera.
Nakon što su u koju su u subotu pokrenuli USKOK i policija uhićeni direktor u Ini Damir Škugor, predsjednik Hrvatske odvjetničke komore Josip Šurjak i njegov poslovni partner Goran Husić, Škugorov otac te predsjednica Uprave tvrtke Plinara istočne Slavonije Marija Ratkić, podignula se i politička prašina oko odgovornosti za ovu malverzaciju tešku preko milijardu kuna u tvrtki u djelomičnom vlasništvu RH.
Dok se postavlja pitanje je li Vlada imala indicije o ovom kriminalu, a resorni ministar Davor Filipović brani sebe i svoga prethodnika Tomislava Ćorića, pogledajmo 40-ak godina unazad.
Korijeni rođačkog kapitalizma
Jasno je da današnji klijentelizam, nepotizam i rođački kapitalizam koji se u punom ‘sjaju’ manifestirao u samostalnoj Hrvatskoj – ima korijenje upravo u Jugoslaviji. Ina je očiti primjer.
Ova tada još kompletno državna naftna kompanija bila je poligonom za zapošljavanje djece i rodbine najutjecajnijih protagonista Jugoslavenske vojno-političke scene.
Lustracija u režiji njemačkog suda
Sve to bi bilo prepušteno demenciji u samostalnoj Hrvatskoj da nije bilo suđenja i presude za ubojstvo Stjepana Đurekovića u Njemačkoj kojom su Josip Perković i Zdravko Mustač osuđeni na dugogodišnju robiju.
Ova sudska njemačka, nazovimo ju lustracija, jer je ona prava u Hrvatskoj izostala, objelodanila je uzroke hrvatskog današnjeg crony kapitalizma tj. rođačkog kapitalizma.
U tom se pogledu, Hrvatska nije daleko odmaknula od prakse u Jugoslaviji, štoviše.
Dr. Rade Prezdir o isisavanju novca u Jugoslaviji
Još 2016. pisali smo o otkriću dr. Rade Pezdira, slovenskog ekonomista, publicista i aktivista te predavača na nekoliko fakulteta. On je u otvorenim državnim arhivima Slovenije počeo tragati za starim vezama i izvorima bogatstva koje su stekli slovenski tajkuni. Ustanovio je da je njih oko 90 posto svoj tzv. ‘prvi milijun’ steklo daleko od kapitalističke priče o uspjehu nakon slovenskog osamostaljena, već u Jugoslaviji.
Prezdir se dotaknuo i ponekih hrvatskih tajkuna poput Tedeschija, no i malverzacija u INA-i.
”To je bio jedan ekstremni monstrum čak i za ”Službu državne bezbednosti”. Ina je imala ogranke u off shore centrima gdje je nestajao ogroman novac.
Samo za 1982. godinu pronašao sam samo jedan dio poslova gdje je Hrvatska bila oštećena od strane Ine u iznosu od 55 milijuna USD.To bi danas bilo 150 milijuna USD… Dosta se radio poslova za službu, ja bih rekao da govorimo o svoti 500 milijuna dolara vezanih za Inu i to godišnje”, kazao je u intervjuu za HRT 2016.
On je ustanovio vezu između tadašnjih državnih poduzeća i poreznih oaza, no o kriminalu u Ini u vrijeme Jugoslavije, najplastičnije je progovorio njemački sudac u obrazloženju presude Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču zbog ubojstva Stjepana Đurekovića.
Zlatna mladež Titove Jugoslavije u INA-i: Špiljak, Broz, Krajačić…
Upravo razotkrivanje kriminala u Ini iza kojeg stoji Vanja Špiljak, sin Mike Špiljka jednog od najutjecajnijih i najmoćnijih hrvatskih komunista, vjerojatno glavni motiv za njegovu likvidaciju.
Naime, početkom 80-ih Đureković je bio šef marketinga u Ini, a Vanja Špiljak direktor sektora uvoz-izvoz, a sjedio je i u ”Komitetu za odnose sa inostranstvom” u Vladi SR Hrvatske.
Špiljak je pozvan i u Njemačku na sud u svojstvu svjedoka jer je udbaški likvidator Vinko Sindičić kazao da je Đureković ubijen upravo zbog saznanju o kriminalnim aktivnostima u Ini u režiji Vanje Špiljka.
Svjedok na suđenju je bio i Aleksandar Mišo Broz, sin Jugoslavenskog diktatora Josipa Broza Tita koji je do 1980. bio direktor Sektora uvoza i izvoza u Ina Commerceu, a od 1983. potpredsjednik Ine za međunarodne odnose.
”Smatralo se da bi eliminacijom Đurekovića bio uklonjen i problem s Inom koji je zbog istraga o pronevjerama u visini od nekoliko milijuna dolara postao velik teret za republičko vodstvo”, rekao je obrazlažući presudu sudac Manfred Dauster.
Afera u Ini iz 1982.
Kako je svojedobno pisao Jutarnji list, u jesen 1982. izbila je afera u Ina Commerceu, zanimljivo oko plinskog nalazišta u Molvama, slično kao i ova recentna afera.
Godine 1982. su pod optužbom da su preplatili cijevi kupljene za potrebe gradnje postrojenja na Ininom plinskom nalazištu u Molvama uhićeni čelni čovjek Ina Commercea Petar Crnković i tadašnji šef nabave u tvrtki Boro Ostrolučanin. Beogradski mediji mjesecima su izvještavali o navodnom kriminalu u Ina Commerceu, a u javnosti se spekuliralo kako su u spornom poslu sudjelovali i tadašnji pomoćnik direktora Ina Commercea Vanja Špiljak, te komercijalni direktor Naftaplina Milan Ujević, no oni nikad nisu službeno optuženi.
Mnogi su tu činjenicu pripisivali moći njihovih očeva – predsjednika predsjedništva SFRj Mike Špiljka i generala Mate Ujevića – no na kraju su i optužbe protiv Crnkovića i Ostrolučanina također odbačene.
Ina Commerce tada je u javnosti bila poznata i kao ”tvrtka sinova poznatih očeva”, a ti očevi uglavnom su bili visoki politički i vojni dužnosnici, pisao je Jutarnji 2016. godine.
Osim spomenutog Vanje Špiljka i Miše Broza, u Ini je radila i Jadranka Krajačić – kći Ivana Krajačića Steve, Nevenka Baras – nećakinja Jovanke Broz, sin generala Branka Mamule, a sin srpskog političara Petra Stambolića u Ina Commerceu se zaposlio nakon što je dobio otkaz u Genexu.
Vanja Špiljak u Ini je radio do 1987., a Mišo Broz nastavio je raditi u toj kompaniji i nakon osamostaljenja, a nakon karijere u Ini ‘nagrađen’ je pozicijom hrvatskog veleposlanika.
Iz presude Perkoviću i Mustaču za ubojstvo Đurekovića
U nastavku vam donosimo dijelove presude sudskog vijeća na čelu sa sucem Manfredom Dausterom u kojima je utvrđena poveznica između kriminala u Ini i ubojstva Đurekovića.
”Već početkom 1982. godine, savezna financijska inspekcija iz Beograda provela je
preliminarne istrage radi otkrivanja protuzakonitih poslova u INI. Za te preliminarne
istrage Mika Špiljak je saznao kao član Centralnog komiteta komunističke partije
Jugoslavije preko svojih tamošnjih veza.
Mika Špiljak želio je svim sredstvima spriječiti istragu protiv njegovog sina jer se pribojavao da bi njegovom političkom položaju mogla biti nanesena šteta zbog optužbi na račun njegovog sina. Mika Špiljak je naročito brinuo zbog iskaza Đurekovića koji bi, kao beznačajni sudionik kriminalnih radnji, pod pritiskom istražitelja mogao teško teretiti njegovog sina, jer bi njegov iskaz, kao iskaz člana najvišeg rukovodstva INE, imao posebnu
težinu. Obustaviti preliminarne istrage po kratkom postupku za Špiljka nije dolazilo u obzir jer je već previše ljudi znalo za to, a njegovi unutarnjopolitički protivnici iskoristili bi njegovo miješanje protiv njega. Zbog toga je Mika Špiljak potaknuo ubojstvo Đurekovića.
Početkom 1982. godine, u vrijeme koje se više ne može sa sigurnošću utvrditi, Mika Špiljak obratio se u povjerenju Juri Biliću, članu Izvršnog komiteta Centralnog komiteta komunističke partije Hrvatske, optužio Đurekovića da je glavna odgovorna osoba za pronevjere i s tim obrazloženjem zahtijevao njegovu likvidaciju. Bilić mu je rekao da se na jugoslavenskom tlu ne može ubiti nikakvog počinitelja kaznenog djela iz područja gospodarstva ‘samo’ zbog toga što je pronevjerio jugoslavenski novac.
Stvar bi izgledala drugačije ako se Đurekovića proglasi državnim neprijateljem
Ako je Đureković prekršio zakone Jugoslavije, mora mu se suditi – kao i svakom drugom počinitelju kaznenog djela. No, kada bi Đureković boravio u inozemstvu i tamo agitirao protiv Jugoslavije, dužnosnika jugoslavenske države ili Saveza komunista Jugoslavije, time bi, tako reći, bio ‘državni neprijatelj’ te bi tada stvar izgledala drugačije.
Mika Špiljak potužio se nakon tog negativnog odgovora još jednom članu Izvršnog komiteta Centralnog komiteta komunističke partije Hrvatske čije ime nije poznato. Taj član je prije svibnja 1982. godine, u vremenu koje se ne može točnije utvrditi, udovoljio molbi Mike Špiljka da se Đureković likvidira i tadašnjem političkom rukovoditelju SDS-a, Zdravku Mustaču, povjerio je zadaću da pripremi Đurekovićevo ubojstvo.
On se obratio Josipu Perkoviću, koji je u to vrijeme rukovodio II. odjelom (za borbu protiv neprijateljske emigracije) SDS-a u Zagrebu i povjerio mu je logističku pripremu ubojstva.
Kao prvi potez u pripremi ubojstva, Josip Perković, koji je bio informiran o stvarnom motivu naredbe za likvidaciju, uputio je ‘upozorenje’ Đurekoviću u proljeću 1982.godine, u vrijeme koje se više ne može točno utvrditi, da će uskoro uslijediti njegovo uhićenje zbog afere ‘INA’.
Potaknuli Đurekovića na bijeg
Izvijestio ga je da stvari trenutno izgledaju tako da će sva krivnja za pronevjere biti pripisana njemu. Jedini cilj upozorenja Đurekoviću bio je potaknuti ga na bijeg u inozemstvo. Pri tome je sugerirano da Đureković ode kod svog sina koji je, kako je u Hrvatskoj bilo poznato, živio u M.-u već od 1981. godine.
Đureković je upozorenje shvatio ozbiljno te je krajem travnja 1982. godine preko Austrije pobjegao u M. Njegov bijeg je u jugoslavenskom tisku popraćen glasinama da je u INI pronevjerio milijunske iznose i da ih je prenio preko granice na zapad.
U međuvremenu su se istrage u aferi ‘INA’ nastavile nakon što je Pavle Gaži, nakon što je imenovan sekretarom unutrašnjih poslova Hrvatske u svibnju 1982. godine, primio požurnicu iz visokih političkih krugova. Gaži, koji je kao sekretar unutrašnjih poslova snosio najvišu političku odgovornost za SDS, nije znao ništa o pripremama ubojstva koje je obavljao Perković kao visoki djelatnik njegove kuće.
Prije svog imenovanja na dužnost sekretara unutrašnjih poslova Hrvatske, Gaži je bio nadležni sekretar za gospodarska pitanja u Centralnom komitetu komunističke partije Jugoslavije u Beogradu te je na toj dužnosti trebao saznati za preliminarne istrage Saveznih financijskih tijela. Na svojoj novoj dužnosti želio je da sudionici kazneno
odgovaraju.
Špiljak spriječio istragu
No, Miki Špiljku je njegovim političkim utjecajem uspjelo uvelike spriječiti Gažijeve istrage. Tako je primjerice predviđena pretraga poslovnog prostora INE dojavljena ranije tako da su se istražitelji našli pred praznim ormarima. No, i tada je još uvijek postojala opasnost senzacijskog kaznenog postupka iz područja gospodarstva, koji bi – neovisno o njegovom ishodu – nanio znatnu štetu ugledu obitelji Špiljak, naročito kada bi Đureković, koji je u međuvremenu u Njemačkoj izdavao knjige u kojima je kritizirao režim, otkrio svoja saznanja.
Naime, tadašnji istražitelji su namjeravali ispitati Stjepana Đurekovića u okviru istraga – tada prvo kao svjedoka. Njegovo ispitivanje spriječio je jedino njegov boravak u Njemačkoj. U rujnu 1983. godine, sekretar unutrašnjih poslova Gaži stavio je svoj mandat na raspolaganje pod političkim pritiskom Milutina Baltića koji je u to vrijeme obnašao
dužnost predsjednika predsjedništva Hrvatske. Istrage protiv odgovornih osoba u
INA-Koncernu nakon toga nisu nastavljene.
Sudsko vijeće se uvjerilo da je krajem ljeta/u jeseni 1983. godine svjedok Si. bio član interne istražne komisije djelatnika tajne službe čija je zadaća bila otkriti pozadinu ubojstva Stjepana Đurekovića te time omogućiti nositeljima političkog odlučivanja procjenu mogu li istražna tijela u Njemačkoj povezati Đurekovićevo ubojstvo s jugoslavenskim sigurnosnim aparatom pomoću optužujućih dokaza (vidi gore pod točkom C.ll.2.a.). Si. je pojasnio da je komisiji bilo jasno da je ubojstvo Đurekovića, hrvatskog emigranta, moralo biti organizirano i izvršeno s logističkom potporom SDS-a u Zagrebu te naročito tamošnjih djelatnika II. odjela (za borbu protiv neprijateljske emigracije).
Perković i Mustač
Zbog toga je Josip Perković, tadašnji rukovoditelj tog odjela, pozvan pred komisiju. Perkoviću je bez dodatnog obrazloženja bilo jasno da svoja saznanja mora obznaniti pred komisijom kao čisto internom tijelu, koje je djelovalo po političkim uputama, pri čemu ne bi bio izložen opasnosti kaznenopravnog progona po tom pitanju. Perković je priznao svoju vlastitu umiješanost u ubojstvo ali se cijelo vrijeme ipak trudio prebacivati odgovornost za taj događaj na druge.
Tako je, kako je izjavio pred komisijom, postupio po uputama svog šefa, tadašnjeg političkog rukovoditelja SDS-a, Zdravka Mustača. A taj je pak svoja naređenja dobio od jednog člana Izvršnog komiteta komunističke partije Hrvatske. Perković je također naveo ime te osobe.
Privatni motiv ubojstva Stjepana Đurekovića u režiji familije Špiljak
No, Si. nije želio otkriti i nije otkrio to ime jer do sada nije bilo poznato i jer se bojao za svoj život kada bi ime naveo pred sudskim vijećem na javnoj glavnoj raspravi. Perković je pred komisijom jasno dao do znanja da iza ubojstva ne stoji ‘politički’ već naposljetku ‘privatni’ motiv.
Mika Špiljak, koji je 1983. godine izabran za predsjednika predsjedništva Jugoslavije, bio je poticatelj ubojstva jer se bojao za svoj ugled i svoj politički utjecaj. Pozadinu su činile kriminalne radnje u INA-Koncernu, u kojima je Sp., sin Mike Špiljka, odigrao ključnu ulogu. Sp. je u vrijeme nestašice deviza (od 1981. do 1982. godine) iskoristio svoj položaj u INI za svoje osobno bogaćenje i za bogaćenje drugih. Kupovao je naftu na slobodnom tržištu i pri tome je u dogovoru s prodavateljima dodavao određeni iznos koji bi prikazivao kao ‘kupoprodajnu cijenu’ te sebi i ostalim sudionicima isplaćivao kao «proviziju» na račune u inozemstvu (tzv. sustav postotka).
Bogatiji za milijune dolara
Osim Sp.-a, Perković je također naveo imena V.S.-a u M.-u i Stjepana Đurekovića kao daljnje sudionike u tim pronevjerama. No, Đureković je tek u manjem dijelu financijski profitirao. Za razliku od njega, Sp. i V.S. su se obogatili za ‘milijune dolara’. Početkom 1982. godine, Mika Špiljak saznao je preko svojih veza u Centralnom komitetu komunističke partije u Beogradu da je pokrenuta preliminarna istraga protiv odgovornih osoba u INI te se pribojavao da bi ishod daljnjih istraga mogao štetiti njegovoj političkoj karijeri.
Naročito se bojao da Đureković, kao beznačajni sudionik, ne otkrije svoja saznanja o pronevjerama pod pritiskom istražitelja. Zbog toga je Mika Špiljak potaknuo ubojstvo Đurekovića. Na njegov poticaj, kako je Perković izjavio pred komisijom, naredbu za likvidaciju izdao je jedan člana Izvršnog komiteta komunističke partije Hrvatske. No, Špiljkovu molbu da se Đurekovića likvidira prije toga je odbio Jure Bilić, član Izvršnog komiteta Centralnog komiteta komunističke partije Hrvatske. Bilić je priopćio Špiljku da bi Đurekovića trebalo izvesti pred sud ako je već počinio kazneno djelo iz područja gospodarstva.
Likvidacija na jugoslavenskom tlu zbog takvih optužbi nije dolazila u obzir. Stvar bi izgledala drugačije kada bi Đureković agitirao protiv Jugoslavije iz inozemstva, čime bi, tako reći, bio ‘državni neprijatelj’. Stoga je Perković, kako je dalje pojasnio pred komisijom, dobio upute od svog šefa Zdravka Mustača da se pobrine za to da Đureković napusti zemlju i da kasnije ubojstvo priredi tako da izgleda kao međusobni obračun hrvatskih emigranata.
Izvor: narod.hr