Hida Pljakića iz sela Vrapče kod Tutina život nije mazio, ali ovaj hrabar čovjek ponosno se iz svih nedaća izdigao kao pobjednik i najbolji je primjer pobjede nad samim sobom i svojim hendikepom.
– Bila je to zima 1982. kad sam imao šesnaest godina. Krenuo sam u školu po smetovima i snijegu, u daljini sam vidio krov škole, ali do nje nikako nisam stizao. To mi je bio prvi put da zakasnim u školu. Osetio sam neku toplinu kroz čitavo tijelo i zaspao u snijegu. Tako su me pronašli učenici u snježnim nanosima, ni sam ne znam koliko vremena sam tu proveo, ali su stigli spasiti me– započinje priču Hido za RINU.
Nakon toga na nogama su mu se otvarati rane, a poslije je uslijedila amputacija jedne, pa i druge noge. Između dvije operacije oženio se Bajramkom i dobio kćerku, a nakon nekoliko godina i drugu. Tada se po prvi put prepao svoga hendikepa.
– Bio sam u strahu kako ću prehraniti obitelj, nisam znao što da radim. Ali, nisam imao vremena očajavati, morao sam prehraniti obitelj. Supruzi sam jedno jutro rekao da mi pripremi svečano odijelo i košulju, našalio sam se da mi pripremi i cipele kako bih otišao na razgovor za posao. Od tada kao da sam dobio neku nevjerojatnu snagu i ustao. Sljedeće jutro sam na rukama otišao do susjednog sela i radio. Nabrao sam dve pune kante gljiva i tako zaradio prvi novac. Nakon toga sam redovito išao u berbu gljiva, ljekovitog bilja, cijepao drva i obarao stabla. Sve sam to radio samo s dvije ruke, jer noge nemam. Ljudi prvo nisu vjerovali da ću uspjeti, ali kasnije su svi to prihvatili – kaže ovaj čovjek heroj.
Zahvaljujući velikom humanitarcu iz Novog Pazara Hidu Muratoviću i novinaru Miru Nićiforoviću uz pomoć mnogih humanih ljudi ovom velikom borcu napravljena je kuća bliže magistralnom putu, jer toliko novca ipak nikada ne bi mogao zaraditi da to osigura. Kada su kćeri narasle i zasnovale svoje obitelji, Hido i Bajramka su se preselili u stan u Novom Pazaru opet zahvaljujući velikim i humanim ljudima, za koji je ostalo samo još malo da se isplati do kraja. Moja Bajramka je isto invalid, ali je veliki borac i lavica. Kad vam život dadne tako veliko iskušenje ostaje vam samo da se borite za svoju djecu. Ja hodam na rukama, a ona uz pomoć hodalice. Bilo je teško i za mnoge nezamislivo, ali uspjeli smo. Bajramka bi uskoro trebala ići u Beograd na operaciju kako bi mogla konačno smaostalno hodati. Troškovi prijevoza su ogromni, pa se nadamo da ćemo i to uspjeti riješiti da možemo otići – kaže Hido, prenosi Srpskainfo.
Najveća njihova sreća su dvije kćeri i pet unučadi. Kako kažu, njih kada vide ništa im nije teško uraditi, pa čak i ono nemoguće. Ovaj junak iz Tutina upravo je to i učinio – hodao na rukama kako bi prehranio obitelj.
Izvor:pogled.ba