Predsjednički izbori posebno se prate u jednom malom mjestu, na granici BiH i Hrvatske, u ljubuškom selu Kašču, na 470 metara nadmorske visine. Naime, iz tog mjesta dolaze roditelji dr. Dragana Primorca, kandidata HDZ-a i partnera.
Kaščani za sebe vole reći da imaju veliku hercegovačku dušu i dalmatinski dišpet, a pojedinci tvrde i da ljudi u selu uglavnom naginju “udesno”. Požarevačkim mirom, potpisanim 21. srpnja 1718. godine između Habsburške Monarhije, Osmanskog Carstva i Venecije, podijeljeno je i Kašče – na Gornje, koje pripada Vrgorcu i Hrvatskoj, i Donje, koje je priključeno Ljubuškom i BiH. Granica koja je stoljećima bila na Kvartiriću, tako i danas stoji, samo puno tvrđa nego prije nekoliko stoljeća i desetljeća.
Da biste iz Vrgorca došli u ovo malo selo, u kojem je ostalo 10-ak stalnih mještana, treba vam 6-7 minuta, međutim, ako nemate pograničnu propusnicu koju nalažu novi propisi EU-a, ne možete prijeći državnu granicu, nego morate krenuti na granični prijelaz Orah i Orahovlje, pa preko Veljaka i Šipovače uskom cestom penjati se pod najveći ljubuški vrh Vrlosinj, gdje je smješteno Donje Kašče, rodno mjesto Draganovih roditelja, pok. Marinka i Dragice.
Oni su jedno od drugog bili udaljeni oko 150 metara, Dragica je rođena u Tolja, a Marinko u Kljajića, gdje i danas stoji njegov prvi rođak Joze Primorac.
Ivan Primorac, Milan (Miće) Primorac, Joze i Stipan Primorac
foto:Mate Primorac
Pokojni Ante Glavar, kako su zvali Draganova djeda s očeve strane, imao je sedmero djece, bila je to siromašna radnička obitelj koja se bavila sadnjom duhana, vinogradarstvom, stočarstvom… i tako preživljavala. Dva Draganova strica svoj su kruh zarađivala na baušteli u Njemačkoj, jedan stric otišao je raditi na imanje u Stanišiću (Vojvodinu), dok je Draganov otac otišao u tadašnju prometnu miliciju i pomogao mlađem bratu da se školuje; on je poslije bio profesor u Vinkovcima, a tetke su išle na dnevnice brati kukuruz u Slavoniju. U selu su nas dočekali malobrojni stanovnici Stipan, Joze i Ivan, te njegov brat Milan (Miće), koji gotovo svaki vikend dolazi na rodno ognjište iz Makarske.
– Puno je laži rečeno o Draganu i njegovu pokojnom ocu Marinku, s kojim sam ja bio prijatelj i skupa smo igrali na buće (balote). Glavarova kuća nikad nije bila partijska, naime, iz Ljubuškog je došao dopis tko ima puno djece, da može jedno poslati u tadašnju miliciju. Pok. Anti (Glavaru) ništa nije preostalo nego da jedno dite „spasi“ i pošalje ga u tadašnju miliciju, da može preživiti. Nije ga poslao on, nego je to napravio jedan susjed, na njegovu incijativu je pok. Marinko otišao u tadašnju prometnu miliciju. Sva Glavarova dica su se za vrijeme komunizma vjenčala u crkvi. Pok. Marinko je bio obični prometni milicionar, koji je volio društvo, pojesti, popiti, bućati i kartati…
Tako da me bole laži koje se o njemu prosipaju, jer smo igrali stotinu puta zajedno na karte i buće. Dok su četiri brata Draganove majke Dragice otišla kao mladići u Australiju i Novi Zeland, gdje i danas žive. Tako da ta kuća nema nikakve veze s komunizmom. Brat Draganova dida s majčine strane poginuo je u Drugom svjetskom ratu kao pripadnik Hrvatskog domobranstva u borbama kod Pakraca, a u kući pok. Tonka, Draganove majke oca, koji se bavio pčelarstvom, stajala je na zidu krunica i natpis „U ovoj kuće se ne psuje“ – priča nam 78-godišnji Stipan Primorac, koji kaže za sebe da nikad nije bio član ni jedne stranke u životu.
– Za vrijeme Domovinskog rata iz svake kuće netko je išao u rat, jedni u HVO, drugi u HV. Pa jedan od junaka Domovinskog rata je Draganov prvi rođak, pok. Ante Primorac, legendarni zapovjednik Postrojbe za posebne namjene “Ludvig Pavlović”, koji je poginuo tijekom završnih operacija oslobađanja Kupresa. Kako su nas u komunizmu volili, dovoljno govori podatak da smo sami ručno morali probijati cestu od Šipovače do Gornjeg Kašča, skoro 10 godina, svaka osoba od 16 do 60 godina „tukla je“ dnevnica da bi imali put. Tek krajem 80-ih godina spojili smo se asfaltom s Gornjim Kaščem – objašnjava nam ovaj umirovljenik.
Škrta zemlja i kamen nisu ništa mogli ponuditi ovim ljudima pa su tako tri vala iseljavanja pogodila ovo malo selo na tvrdoj granici, koje broji sad 10-ak stalnih stanovnika. Prvi iseljeni Kaščani otišli su u SAD, Australiju i Argentinu, nakon Drugog svjetskog rata put ih je vodio u Njemačku, Australiju i do istoka Hrvatske (Slavoniju i Baranju). Stvaranjem Hrvatske, jedan dio otišao je u Makarsku, Vrgorac, Ploče, Metković…
Rodna kuća Draganova dida i oca
foto:Mate Primorac
– Nisam vam ja od velike politike, slabo se razumim u to. No, volio bi da moj rođak postane predsjednik RH, ostvario se u svakom pogledu, ima dobre veze po cijelom svijetu, znanstvenik je… Nadam se da bi tada riješili i ovu vražju granicu, da mogu lakše doći do svog vinograda u Gornjem Kašču koji je pokojni otac posadio. Otkad je Hrvatske ušla u EU, zbog raznih zavrzlama i nesređenih zemljišnih knjiga moramo se voziti 60 km okolnim putevima da bi došli u vinograd ili na njivu koja nam je udaljena od kuće nekoliko stotina metara. Zar to nije tragedija? – veli nam Joze Primorac, Draganov bratić.
Težak i surov život u ovim brdima i planinama naučio je ljude odanosti, a neke stvari se ne zaboravljaju lako. Stoga Kaščani vjeruje da njihov Dragan može nadoknaditi veliku prednost od 30 posto koju je napravio aktualni predsjednik Zoran Milanović u prvom krugu.
– Ma mi bi za njega ako treba išli glasati u 110 kilometara udaljeni u Split. Kad je bio ministar znanosti, obrazovanja i sporta, gradio je sveučilišta po cijeloj Hrvatskoj, čini mi se da je napravio 300 škola i 200 dvorana… A nije zaboravio ni kraj svojih roditelja, pomogao je obnoviti OŠ „Vrgorac“, Područnu školu u Stiljima, Područnu školu u Šipovači (Ljubuški), zatim Osnovnu školu „Tin Ujević” u Vitini kod Ljubuškog. A za nas Kaščane posebno je važan vodovod… Sjeo je za stol tada gradonačelnika Vrgorca i načelnika Ljubuškog da pronađu rješenje kako bi voda mogla doći u Kašče. I voda je potekla 2010. godine te stvari nikad ne možemo zaboraviti – veli nam Ivan Primorac.
Joze Primorac, prvi rođak ili, kako bi se reklo narodski – od dva brata dica
Ulaz u Kašče
foto:Mate Primorac
U Hercegovini, a posebno u Ljubuškom, jedno ime se s posebnim poštovanjem izgovara. Riječ je o pok. Anti Primorcu, zapovjedniku PPN „Ludvig Pavlović“ iz Kašča. Ante je bratić predsjedničkom kandidatu, ratni put je započeo u 1. dragovoljačkoj pukovniji “Kralj Tomislav” pod zapovjedništvom Mate Šarlije Daidže, iz koje se poslije razvila ova elitna postrojba HVO-a, pod nazivom PPN „Ludvig Pavlović“. U operaciji „Lipanjske zore“ 1992. godine teško je ranjen u borbama za selo Gubavice. Unatoč tome što je nakon toga bio 70-postotni invalid, vratio se na bojišnicu i vodio svoje momke do brojnih pobjeda u Domovinskom ratu. Međutim, tijekom oslobađanja Kupresa jedna četnička granata ispaljena iz Zlosela pokraj hotela “Adri-Ski” ugasila je u 28. godini život hrvatskom vitezu. Rijeke ljudi tada su se slile u ovo malo selo iz svih krajeva Hercegovine i Dalmacije, gotovo cijeli vrh tadašnje Hrvatske republike Herceg-Bosne.
– Zašto bi se Dragan predao u drugom krugu? Ljudi s ovog ljutog krša, odaklen on vuče gene, uvijek su se borili, tako ih je život naučio… U Kašču ne znaju što znači riječ predaja – veli nam Milka Primorac, majka legendarnog ratnog heroja i Draganova strina.
Autor: Mate Primorac | Slobodna Dalmacija