Poveća skupina intelektulaca i humanitaraca sa svih strana svijeta, počev od rodne mu Bosne i Hercegovine, preko Srbije i Izraela, pa do daleke Indije izišla je s prijedlogom da se među kandidatima za iduću Nobelovu nagradu za mir nađe Amir Reko, bivši časnik Armije BiH.
Znan je po nadimku Makedonac, koji nosi još iz službe u bivšoj JNA, ali i istoimenom filmu snimljenu o njemu i njegovu junačkom djelu. Ne samo da je obranu Goražda, jednu od rijetkih bošnjačkih enklava u istočnoj Bosni preuzeo kad je najteže bilo i obranio je, već je u lipnju 1992. odbio provesti naredbu nadređenih o likvidaciji 44 srpska stanovnika sela Bučje. Samo tri dana ranije srpski vojnici su u njegovim Gudama žive spalili majku, djeda, rođake, njih sedam među ukupno 13 žrtava. Nije pokleknuo izazovu osvete, ali je ubrzo morao napustiti zapovjedno mjesto, Goražde i BiH.
Skrasio se u Švedskoj, ali ne zadugo, jer se nakon rata ponovno vratio u Bosnu i pokrenuo uspješan biznis s drvenim posuđem i namještajem. O ružnim i ljepšim stvarima iz tih godina nastavio je glasno pričati, istupati, pa je osnovao i političku platformu “Most”, otvorenu za ljude sa svih strana. Ni to nije nekima u njegovu narodu dobro sjelo, pa je u jesen prošle godine službeno proglašen nepoželjnim, personom non grata u istom onom Goraždu koje je obranio.
ISTINSKI BRANITELJI
Odluka koja je većinski prošla u tijelima vlasti objašnjena je Rekinim “iznošenjem neistina te bacanjem ljage na istinske branitelje Goražda”.
– U razgovoru s njim mogao sam se uvjeriti da se radi o čovjeku izvanserijskog formata po pitanju karakternosti, plemenitosti i izvorne bosanske duševnosti. Iz njega zrače dobrota, čast i čestitost, hrabrost i odlučnost. Za pokazanu humanost i poštovanje Ženevske konvencije o pravu ratnih zarobljenika, kad je u iznimno složenim uvjetima i najosjetljivijem trenutku sačuvao razum, pružio je fantastičan primjer pravog “čojstva i junaštva”. Prema mom dubokom uvjerenju i intuitivnom osjećanju, Amir Reko je zaslužio da bude nominiran za Nobelovu nagradu za mir – objasnio je za Deutsche Welle jedan od niza potpisnika prijedloga, profesor Marjan Hajnal iz Tel Aviva.
Nakon onoga što je prošao, sve ovo je Amiru Reki moralo doći kao neka vrsta melema na ljutu ranu.
– Ja sam taj prijedlog – veli – primio više kao mogućnost da se prezentiraju mnogi dobri ljudi koji su činili slične i puno veće stvari od mene. Želio bih to staviti u prvi plan, ako i dođe do toga, jer to bi bila nagrada svim dobrim ljudima, i živim i neživim, koji su svoje živote dali za ljudskost. Takvih ljudi ima jako puno u okruženju, svih nacionalnosti. Ne dolaze u prvi plan, ali ja to znam. To bi me više ispunilo nego sama nagrada, jer bi bila podrška dobrim ljudima da razmišljaju prosperitetno, da nam je živjeti jedni pored drugih i s drugima, da je to naša sudbina. To će i nama i mladima koji ostaju olakšati život. Dosta je mržnje i gluposti.
– Drago mi je zbog svega, ali ja osobno nemam više nekih velikih želja. Sve što je trebalo, desilo mi se. Nemam neke velike budućnosti, a Bog odlučuje, od danas do sutra je život. Jedina želja je bila i ostala da kroz svu ovu svoju borbu gradim spomenik svojoj majci, kao što svi gradimo svojim majkama, da budu ponosne na nas. Ja je ne mogu vratiti, bilo je kako je bilo, ali mi puno znači taj spomenik za nju. Ja toliko mogu učiniti, više ne – još će dodati.
Pitali smo ga i kako je u okružju u kojemu danas živi, Sarajevu i Bosni, dočekan prijedlog da ga se uvrsti među kandidate za prestižnu nagradu?
– Jedan dio ljudi to je pozitivno primio, međutim postoji propaganda koja cijelo vrijeme dolazi iz krugova bliskih SDA i njezinih satelita i oni probaju omalovažiti tako nešto, pa čak skrnaviti i samo djelo, omalovažavajući ga na razne načine. Unatoč svemu, nisu uspjeli, jer tu postoje živi svjedoci. I dalje me napadaju, kao ja kaljam ugled Armije BiH. Svima sam im rekao da me ne interesira kako im se armije i vojske zovu, ali svi koji su zločine činili nad nejači, djecom i ženama, za mene su neljudi. Masakr koji je Armija BiH napravila u Jošanici, selu blizu mog, nad srpskim civilima, od kojih 19 žena i 4 djece, i to na na način da su strpani u jedan u WC i pobijeni, e ako je to njima ugled Armije BiH, ja onda s njima nemam što razgovarati – odgovorio je.
SUOČENJE S ISTINOM
Hrabar kakav je, ignorirao je odluku da je nepoželjan u Goraždu, pa je nedavno i stao tamo, dok je putovao za Ustikolinu.
– Imam namjeru opet, poslao sam dopis načelniku da se organizira konferencija i dođu ne samo mediji iz Sarajeva, već Republike Srpske i Mostara, te se jednom napokon suoče s istinom. Ako će ti zločinci, koji još žive tamo i nisu sudski odgovarali, biti primjer našem narodu, onda nećemo dobro završiti. To kada sam bio, nisam imao neugodnosti. Sjeo sam u hotel, s prijateljem popio kavu, ali kada je on krenuo doma, susreo se na ulici s pitanjem “Šta ćeš ti s tim izdajnikom?!”. Moju rodicu su isto tako presreli i rekli da nas Reke sve treba pobiti. Jako, jako ružne stvari, ali se ne čudim, jer propaganda postoji 20 i kusur godina i teško je prihvatiti neke činjenice i stvari. Kada potegnete pitanje bošnjačkih zločina, odmah vas dočekaju pitanjem “A što su Srbi radili?”. Ja tako ne želim razmišljati, jer svakoj majci je najteže kada izgubi sina. Ona je izgubila cijeli svijet. Ne može se, ne smije to stavljati na vagu i opravdavati zločin zločinom. Nikako! – kaže Amir.
Nominaciju za Nobelovu nagradu za mir dodjeljuje Odbor petorice norveškog parlamenta, ali kakva god ona bila, Reko kaže da neće biti razočaran.
– Ja sam već ponosan čovjek jer me zvalo jako puno ljudi iz regiona, znanih i neznanih, i čestitalo mi. Jedino se nadam da ću kroz ovu svoju borbu protiv vjetrenjača ohrabriti ljude u cijelom regionu i shvatiti ako smo ljudi, ako smo vjernici, onda smo dužni za našeg života učiniti sve za dobrobit čovjeka. Jednog dana kada nas crna zemlja pokrije, o nama će se govoriti onoliko koliko smo dobrih djela učinili – poručio je Amir Reko.
Izvor: Slobodna Dalmacija