Večeras s vama dijelimo priču stručnjakinje – edukacijske rehabilitatorice Zore Skoko. Ona nam govori o svom životnom putu, obrazovanju, radu i ljubavi prema ovoj struci. Nakon završenih brojnih edukacija i životnog iskustva, ističe što je važno u radu s osobama s invaliditetom te na čemu se može i treba još raditi.
Ova priča puna je korisnih, snažnih i poticajnih poruka koje će, sigurni smo, naći svoje mjesto u srcima svih onih koji se ovim zanimanjem bave ili će se tek baviti. Zato vam od srca preporučujemo da pročitate Zorinu priču!
Moje ime je Zora Skoko, rođena sam 1973. godine u Mostaru. Osnovnu školu završila sam u Klobuku, a srednju u Ljubuškom. Nakon završene srednje škole upisujem PMF – Matematički odsjek u Zagrebu. No, nakon dvije godine studija na PMF-u, ne vidim se u tom polju te donosim odluku o promjeni studija.
Slučajan susret s osobom koja je imala dugogodišnje iskustvo u radu s osobama s invaliditetom promijenila je moj život. 1994. upisujem studij defektologije te kroz studiranje upoznajem svu ljepotu ovog zanimanja. Zahvaljujući profesorima na fakultetu, od prvog dana studiranja uključujem se u program volontiranja (koje se odnosilo na rad s osobama s invaliditetom) gdje sam dodatno stekla znanje i vještine rada s osobama s invaliditetom.
Nakon što sam diplomirala na studiju defektologije i stekla zvanje prof. defektolog, vraćam se u Ljubuški. U veljači 1999. godine zasnovala sam radni odnos u OŠ Marka Marulića u Ljubuškom. Svoj rad u spomenutoj školi započela sam kao učitelj-defektolog u posebnom odjelu, u skupini učenika koji su nastavu pohađali po posebnom programu.
Nakon 4 godine rada kao učitelj-defektolog, dobivam mjesto stručnog suradnika-defektologa u istoj školi. Radila sam kao vanjski suradnik u nekoliko osnovnih škola na području ŽZH te kao učitelj-defektolog u srednjoj strukovnoj školi – u odjelu gdje učenici pohađaju nastavu po posebnom programu i stječu zvanje pomoćni trgovac.
Od samog početka svog rada s osobama s invaliditetom nastojala sam ukazati na njihove kvalitete i mogućnosti. Aktivno sam se uključivala u sve programe koji su pružali mogućnost educiranja o tome kako unaprijediti kvalitetu njihova školovanja.
Pohađala sam brojne seminare i edukacije organizirane od strane ministarstava, sveučilišta, nevladinih organizacija itd., a na nekim od njih bila sam čak angažirana kao gost predavač. Edukacije i seminari su se odnosili na stjecanje novih znanja na područjima metodologije rada, primjene suvremenih metoda u radu s djecom, primjene terapijskog pristupa u radu itd.
Iako sam u svom radu najviše radila s djecom s teškoćama čitanja i pisanja, nikada nisam prestala razvijati svoj interes i stjecati znanje o djeci koja imaju i druge teškoće. Uvidjevši važnost primjene asistivne tehnologije u radu s osobama s invaliditetom, sudjelovala sam na kongresima vezanim za ovu temu te pohađala ljetnu školu u kojoj sam se dodatno educirala za rad s asistivnom tehnologijom.
Radeći kao učitelj-defektolog i stručni suradnik-defektolog uvidjela sam važnost rada s roditeljima/starateljima djece s teškoćama u razvoju. Potaknuta time, pohađala sam edukacije vezane za psihološke pristupe rada s odraslim osobama. Budući da rad s osobama s invaliditetom iziskuje dosta energije u svakom području, nikada nisam prestala raditi na svom osnaživanju pohađajući različite psihološke programe osnaživanja i rada na sebi.
Kako ne bih doživjela sagorijevanje na poslu, nastojim posao ostaviti tamo gdje mu je mjesto, tj. nakon kraja radnog vremena svoje slobodno vrijeme koristim za aktivnosti koje volim. Volim čitati, slušati glazbu, peći kolače, kuhati, družiti se s prijateljima uz kavu, šetati, planinariti, putovati, aktivno se bavim sportom, a također i volontiram u jednoj udruzi.
Ako kritički pogledam na položaj u kojem se nalaze edukacijski rehabilitatori u BiH, slobodno mogu reći da vas mlade čeka ne tako lagan put – ali to vas ne smije obeshrabriti. Unatoč tome što u posljednjih nekoliko godina veći broj edukacijskih rehabilitatora radi u školama, vrtićima, rehabilitacijskim centrima, domovima zdravlja i sl., to je nedovoljan broj. Vi kao mladi ljudi trebate nastojati da se to promijeni. Ne dozvolite da vas „male“ prepreke zaustave na tom putu.
Postoje mnoge stavke koje nisu uređene, a odnose se na osobe s invaliditetom. Budući da ja radim u školi, mogu se osvrnuti na školstvo. Unatoč pravilnicima koji reguliraju sva prava za djecu koja nastavu pohađaju po različitim programima (posebnom programu, djelomičnoj integraciji, programu stjecanja kompetencija za svakodnevni život…), još uvijek nije uređena pedagoška dokumentacija – unatoč mnogobrojnom ukazivanju na tu potrebu.
Također, premalo je edukacija za učitelje i stručne suradnike na teme koje su vezane za rad s djecom s teškoćama u razvoju. Slaba je i opremljenost didaktičkim materijalima i pomagalima koji su potrebni za što kvalitetniji rad s njima. Unatoč brojnim poteškoćama i problemima, ja nisam i ne želim odustati od promicanja svega potrebnog za što kvalitetniji rad s osobama s invaliditetom.
Kako bi bili što uspješniji i zadovoljniji svojim budućim poslom morate pronaći onaj dio posla koji želite raditi, tj. odabrati populaciju/vrstu teškoća s kojom želite u budućnosti raditi. Ne dozvolite da vas „izjeda“ osjećaj krivnje ako ne pokazujete interes za određenu skupinu oštećenja. Kao i u svakodnevnom životu, tako i u ovom poslu imamo veću sklonost prema određenoj skupini.
Najveći uspjeh i zadovoljstvo postiže se ulažući u sebe – stoga, educirajte se, pohađajte seminare, čitajte literaturu, razmjenjujte znanje, dijelite informacije… Možda će vam se ponekad učiniti da stojite na mjestu ili se vrtite u krug u svom radu. Nemojte da vas to obeshrabri – radite i dalje i trud će se isplatiti. Nemojte zaboraviti i na činjenicu da je jako važno postaviti granice svojih mogućnosti, mogućnosti djeteta, kao i granice prema kolegama i roditeljima djece.
Najveći uspjeh u ovom radu je kada vidite nasmijano lice djeteta – neka vam to bude nit vodilja u radu. Osluhnite što dijete želi i to radite s njim. Odstupanje od zadanog cilja za taj dan nije neuspjeh nego umijeće prilagođavanja potrebama djeteta. Svaku prepreku u budućem zanimanju prevladajte tako što nikada ne zaboravljajte vrijednost sebe kao osobe i vrijednost posla kojeg obavljate.
Autor: Klub studenata edukacijske rehabilitacije ERGO