U današnje vrijeme digitalizacije svatko od nas barem je jedanput na društvenim mrežama uz pomoć prijatelja otputovao na neko egzotično mjesto. Nekada nije bilo tako. Naša je generacija u drugoj polovici dvadesetog stoljeća gledala mahom američke filmove u kojima su bogati Amerikanci putovali svijetom, odsjedali u finim hotelima, a mi smo o tome mogli samo sanjati. I barem na taj način, dok svijet još nije bio globalno selo, zaviriti u neki daleki kutak ove naše prekrasne plavo-zelene kugle.
Mogao sam samo maštati o tome da bi se i meni jednoga dana moglo nešto tako i ostvariti. Da ja putujem, pišem putopis, a netko tko nije imao mogućnost toliko putovati, zahvaljujući mojim pisanim tragovima, barem na ovaj način može zaviriti u neko od mojih, nadam se, zanimljivih odredišta. No, za početak malo objašnjenje kako se to sve dogodilo. Odnosno tko je ili što zaslužno za činjenicu da za taj putopis imam i materijala. Imao sam, naime, sreću dospjeti na Hrvatski radio i to u redakciju koja prati sport.
Kao što je poznato, sportaši puno putuju, a za njima onda i novinari koji imaju zadaću izvijestiti javnost o njihovim rezultatima. Nađe se, naravno, vremena i vidjeti ponešto od svih tih silnih gradova, većine kontinenata. Posebice ako se radi o duljim putovanjima kao što su Olimpijske igre.
Upravo zato tema je ovog putopisa taj najveći sportski događaj, točnije mojih deset putovanja na njega. I ne, neću nabrajati rezultate, jer to se radi u nekim drugim formama i za neke druge potrebe. Mi ćemo ovdje putovati od Atene, preko Torina, za Peking, pa onda malo do Vancouvera, nakon toga u London, Sochi, Rio de Janeiro, Pyeongchang, Tokio i opet Peking. Vežite se, polijećemo. Zapravo, baš i ne.
Atena, 2004.
Te, sada već daleke 2004. godine, veći dio naše ekipe u ne odveć daleku Grčku putovao je zrakoplovom, a manji dio automobilom. Ja sam se odlučio za ovo drugo. Pretpostavio sam da mi se neće puno puta pružiti prilika putovati cestom preko Srbije i Makedonije do Grčke. Ispostavilo se da je to bila točna pretpostavka. Od kraja Domovinskoga rata nije prošlo ni deset godina pa je sama vožnja kroz Beograd i cijelu Srbiju u to vrijeme bila prava mala avantura. Srećom, bez nekih većih problema ako se izuzme poneko trubljenje ili pak mrki pogled vozača s kojim bismo uspostavili kontakt očima. Birokratizacija, opće poznata na ovim prostorima, također je tek malo zapinjala, ali da bismo obavili papirologiju potrebnu za prijevoz uređaja koji su nam trebali za posao i putovali s nama, trebalo je znatno više vremena nego u drugim takvim procedurama pri prelasku granice nekih zapadnih zemalja.
Bilo kako bilo, krenuli smo našom najstarijom autocestom, nekada zvanom Bratstva i jedinstva, ušli uz nešto dulje rješavanje tih ata karneta u Srbiju, prošli zaobilaznicom pokraj Beograda, nastavili dionicom njihova, u to vrijeme vrlo kratkog, autoputa prema Makedoniji i kako smo se spuštali sve južnije, ne mogu baš reći da je bilo sve tužnije, ali da je sve nekako djelovalo usporenije, to zasigurno jest. No, to nužno ne znači i lošije. Dapače, na jednom odmorištu u Makedoniji pojeli smo i najbolji roštilj ikada. Onako po domaći, ništa fensi, nego baš kakav bi roštilj i trebao biti.
Odlično pečeno meso i puno poznatog makedonskog povrća. Nastavljamo put i napokon usred ljeta ulazimo u mediteransku Grčku preko Soluna. Vrućine napokon malo popuštaju kako se spušta noć, a u zraku samo opojni miris mediteranskog bilja. Osjećaj koji ostaje trajno. Imao sam priliku za nekoliko godina ponovno doći u Solun, no ovaj put zrakoplovom, a ne cestom i to je potpuno druga priča. Kao da ste u nekom drugom mjestu, na nekom drugom kraju svijeta. Tada sam shvatio da nije samo važno kamo se putuje nego i kako.
No, vratimo se mi u tu olimpijsku 2004. godinu i toj ljetnoj večeri nadomak Solunu. Kako smo do tada putovali gotovo cijeli dan i nekih tisuću kilometara, grčka strana na granici s Makedonijom bila je naše odredište za spavanje. A kad kažem grčka strana na granici s Makedonijom, taj pojam razumijemo mi koji ne živimo tamo. Jer tamošnje stanovništvo na pitanje u Solunu „Gdje je Makedonija?“ odgovara „Ovdje“. Oni, naime, ne priznaju Makedoniju ili, bolje rečeno, ime toga teritorija. Njima pojam „Makedonija“ ima potpuno drugi smisao nego ostatku svijeta. Za Grke je Makedonija naziv za njihov teritorij, a ono „preko“ je FYRM – Former Yugoslav Republic Macedonia. Nakon napornog puta spavalo se snom pravednika i, kao što rekoh, opijeno vrućim zrakom prožetim mediteranskim mirisom koji jasno govori gdje ste.
Na jugu Europe, a mi krećemo još i dalje na tu stranu svijeta. Grčke autoceste djeluju europski, infrastruktura nova. Kao što je to uvijek i slučaj na odredištima Olimpijskih igara. Ne grade se u tim okolnostima samo sportska borilišta nego i sve ostalo. Pokazalo se poslije da se gradilo i ne baš odveć racionalno. No i tada je uzrečica „Dužan si k’o Grčka“ bila aktualna, a nekih desetak godina poslije dobila je još jednu dimenziju više.
Dolazak u Atenu cestovnim putom jasno daje do znanja o kakvom se golemom gradu radi. Iako se barata brojem od oko milijun stanovnika, on se odnosi samo na uže središte, a sa svim onim satelitskim naseljima taj se broj povećava nekoliko puta. Dolazimo do našeg doma u idućih mjesec dana. Potpuno nova zgrada koja će poslije služiti kao policijska akademija. Nova zgrada, nova infrastuktura, ali stare navike.
Kulturološki šok odmah na početku. Upozoreni smo, naime, da ne bacamo WC papir u WC školjku. A kamo da ga bacim?!?! Onako upotrebljenog, ne više bijelog. Odgovor glasi „U kantu za smeće“. I odjednom je nestalo onog početnog mirisnog osjećaja mediteranske Grčke. Bile su to, inače, prve Ljetne olimpijske igre nakon terorističkog napada na New York 2001. godine pa su ionako jake mjere osiguranja na ovakvim događajima postale još jače. Buđenje, prvi pogled kroz prozor i pozdrav s grčim vojnikom opremljenim dugom cijevi, koji stoji u osmatračnici nekih desetak metara od mojega prozora. No dobro, glavno da smo sigurni. Svaki ulazak u to naše media selo, gdje spavamo, ali i na svako sportsko borilište, zahtijeva prolazak kroz sigurnosnu točku, a sve stvari koje nosimo prolaze rendgen.
Ne baš idealno ako ste kojim slučajem ponijeli nešto od zdrave hrane. Nekako mi se čini da bi probiotik mogao nakon zračenja dobiti i dodatna, ne dobra svojstva. Naravno, to su samo neki od svakodnevnih problema koji ipak ostaju u drugom planu jer u jednom smo od najpoznatijih gradova svijeta! Moćnoj Ateni, nekada najvećem središtu znanja i edukacije. A i danas, unatoč neprestanoj krizi, imam dojam da Grci dobro žive. Ponajviše na staroj slavi, ali ne smije se zaboraviti ni njihovo gospodarstvo. Brodovlasnici, prehrambena industrija i umijeće preživljavanja u danim okolnostima.
Neprestano smo se pitali zašto svaka kuća djeluje nedovršeno, nakon čega smo i dobili odgovor da oni ne plaćaju porez na kuću dok ona nije dovršena pa onda ostavite par šipki da vire iz jednog nedovršenog od osam balkona i stvar je riješena. Kredite ionako nikada nitko vratiti neće. Unatoč činjenici da su na europskoj valuti motivi upravo stare, moćne Grčke. A definitvno najpoznatiji takav jest akropola. Ona, ali i ostale znamenitosti Grčke opisane su i prepričane nebrojeno puta pa ja to neću sada kopirati, već samo nekoliko crtica koje su ostavile trag u meni.
Odlazak na akropolu zahtijeva i ponešto fizičke kondicije, no kada se stigne onamo, dobivate dojam o toj staroj, grandioznoj Grčkoj. I nikako ne uzimajte pa ni najmanji kamenčić jer kada bi svaki turist uzeo po jedan, akropole već odavno ne bi bilo. Barem onoga što je od nje ostalo nakon tisuća kiša, vjetrova, uzavrelog sunca, ali i ponekog osvajača koji je ne samo kamenčić nego i puno veće komade besramno odnio u svoje muzeje. Grci kao osnivači Olimpijskih igara staroga doba odlučili su na ovim modernim veslanje pozicionirati na jezeru smještenom na legendarnom Maratonskom polju.
I sam naziv dovoljno govori o tome o kakvom se odredištu radi, a kada mislima otputujemo tisućama godina u prošlost i kada se sjetimo da je bitka kod Maratona postala inspiracija za trkačku disciplinu koja se temelji na priči o grčkom vojniku Filipidu, koji je prema legendi trčao 42 kilometra da javi Atenjanima vijest o pobijedi nad Perzijancima, doživljaj postaje znatno veći. Bez toga, pedesetak kilometara udaljeno polje od Atene vrlo bi vjerojatno bilo tek jedno polje.
No stvari uvijek treba staviti u kontekst da bi imale pravo značenje. Veliko značenje u životu svakog čovjeka, ne samo gurmana, ima i hrana. Za kraj putovanja po Grčkoj prisjećam se jela koje je ionako bilo samo jedno od dvaju koja se poslužuju u restoranu u samom središtu Atene – Glyfadi.
Uvijek pun, i to mahom domaćih gostiju jer turisti idu na neka druga mjesta. Mi smo ga pronašli zahvaljući Niku, čovjeku koji mnogo godina živi u Ateni.
Otišao je na ljetovanje, ali se kao turistički vodič i košarkaški trener trajno nastanio u tome gradu. Kao u davna vremena, i mi smo s njime sklopili poštenu robnu razmjenu. Njegova je roba bilo odlično poznavanje Atene, a naša akreditacija za ulazak na sve sportske događaje toga ljeta na Olimpijskim igrama 2004. godine u Ateni. Odlazak kući i razmišljanje hoću li ikada više nazočiti najvećem sportskom događaju na svijetu.
Izvor:hrt.hr