Nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić da je intervju za Glas Koncila, koji prenosimo u cijelosti
Na dan kada je predvodio misu u sklopu Tjedna solidarnosti s Crkvom i ljudima u BiH u Bugojnu, a dva dana prije nego što je izabran za predsjednika Biskupske konferencije, nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić u intervjuu za Glas Koncila govorio je o posjetu tajnika Svete Stolice za odnose s državama nadbiskupa Paula Richarda Gallaghera, ali i drugim izazovima i pitanjima s kojima se susreće Crkva i država u BiH.
Bosnu i Hercegovinu posjetio je ovih dana tajnik Svete Stolice za odnose s državama nadbiskup Paul Richard Gallagher. Uvijek se takav pohod promatra kao izraz ohrabrenja za lokalnu katoličku zajednicu. Što je bila poruka vatikanskoga diplomata crkvenim i civilnim predstavnicima?
Uoči dolaska mons. Gallaghera u BiH, pozivajući svećenike i ostale Kristove vjernike da se osobnim sudjelovanjem i molitvom pridruže euharistijskim slavljima s njim, rekao sam da je njegov posjet, na društvenoj razini, nastavak zauzimanja papȃ i Svete Stolice kao takve za mir i pravdu u ovom dijelu svijeta te da se u tom nastojanju za dijalog, slogu i razumijevanje među ljudima s velikom zahvalnošću sjećamo zasluga posebice sv. Ivana Pavla II. koji je, više negoli itko drugi, dizao glas protiv zla rata u BiH, ubijanja ljudi i razaranja plodova čovjekova rada.
Na crkvenoj pak razini svaki dolazak predstavnika Svete Stolice u neki dio svijeta, pa tako i mons. Gallaghera, izraz je i dokaz brige sadašnjega pape za dio Crkve Božje koju posjećuje. Upravo zato je mons. Gallagher posjetio Sarajevo, Banju Luku i Mostar, tri sjedišta biskupa, i u katedralama, zajedno s biskupima i okupljenim narodom Božjim, slavio mise s nakanama za mir, pomirenje i napredak u svakom smislu. Sveta je Stolica s BiH uspostavila diplomatske odnose 18. kolovoza 1992. pa je, kako je rekao mons. Gallagher, u sklopu skore 30. godišnjice uspostavljanja diplomatskih odnosa izraženo obostrano prihvaćanje pozitivnih bilateralnih odnosa i doprinosa mjesne Crkve bosanskohercegovačkomu društvu. U tom kontekstu razgovaralo se i o provedbi Temeljnoga ugovora potpisanoga 19. travnja 2006. te naknadnoga Dodatnoga protokola o povratu nacionalizirane imovine, kao i Ugovora o vjerskoj pomoći katoličkim vjernicima, pripadnicima Oružanih snaga, koji je potpisan 8. travnja 2010., te o situaciji u katoličkoj zajednici. Nadbiskup je također rekao da je razmatrana i unutrašnja stvarnost zemlje te je ponovljena potreba promicanja društvene i pravne jednakosti svih građana koji pripadaju svakomu konstitutivnomu narodu, kao i važnost dijaloga za prevladavanje sadašnje institucionalne krize, pri čemu treba učiti iz ne tako daleke prošlosti. Rekao je da su dotaknuta i brojna regionalna pitanja, uključujući situaciju u zemljama zapadnoga Balkana, regionalnu suradnju, proširenje Europske unije, rat u Ukrajini, kao i položaj migranata i izbjeglica. Naposljetku, potvrđena je potpora Svete Stolice na putu BiH prema punomu jedinstvu obitelji europskih naroda. Mons. Gallagher posjetio je svu trojicu dijecezanskih biskupa u njihovim sjedištima i od svakoga od njih imao priliku čuti o stanju u biskupiji. U svim katedralama je molio. Susreo se također sa svim biskupima zajedno i informirao se o stanju na području Biskupske konferencije. U ime biskupa naše konferencije, i u dogovoru s njima, predana je mons. Gallagheru jedna promemorija o sadašnjem stanju Katoličke Crkve i hrvatskoga naroda u BiH. Da ju ima kao podsjetnik.
U novogodišnjem je obraćanju diplomatskomu zboru akreditiranu pri Svetoj Stolici papa Franjo spomenuo BiH u kontekstu područja u kojima se trajni mir ne uspijeva uspostaviti, rekavši da je nužno »izbjegavanje novih kriza u BiH«. Kako dva mjeseca od te poruke živi BiH na području uspostave mira? Je li opravdana ta zabrinutost pape Franje?
Unutrašnji mir bilo kojega društva uspostavlja se i traje tamo gdje se poštuju ljudska pojedinačna prava, a u složenim društvima i kolektivna prava skupina koje čine to društvo, i tamo gdje je osigurana pravedna raspodjela i dostupnost društvenih dobara, kao što je naučavao još sv. Augustin u svojim raspravama o državi. Uz napomenu da pojam »društvena dobra« treba shvatiti u najširem mogućem smislu i da on obuhvaća pravo čovjeka na radno mjesto, pravednu plaću, dostojan smještaj, osiguranja, pravnu i gospodarsku sigurnost, slobodu, kulturu i jezik i još mnogo drugoga. Očito je da je BiH u ovom času daleko od spomenutoga, ali i na tolikim drugim stranama u svijetu to je san mnogih. Uza sve to, u BiH postoji velik broj neriješenih pitanja bez čijega pravednoga rješenja nije lako graditi skladno društvo. Ili da ostanemo kod Papina rječnika, BiH ima dosta svojih kriza i zaista se moraju izbjegavati nove. I ako Papa tako kaže, sigurno ima razloge i informacije na osnovi kojih tako govori. I vjerojatno je to bio jedan od razloga zašto je poslao svoga »ministra vanjskih poslova«.
U fokus hrvatske javnosti BiH dolazi često zbog najavljenih izbora ove jeseni. Koliko je za Crkvu problem što Hrvati kao konstitutivni narod ne mogu izabrati svojega predstavnika? Što Crkva tu može učiniti osim upozoravati na taj problem? Može li i treba li ponuditi neka konkretnija rješenja?
Volio bih da se već jednom shvati da hrvatski narod nije vjerska zajednica da bi Crkva trebala rješavati politička pitanja ili nuditi konkretna rješenja na tom planu. To je jednostavno pogrješno stajalište i neopravdano očekivanje od Crkve, koje je vrlo opasno. Crkva ima svoje evangelizacijsko poslanje i moralni autoritet koji proizlazi iz načela što ih baštini iz božanske objave, tumači djelovanjem crkvenoga učiteljstva te svjedoči i propovijeda. Ali, naravno, jer su katolici u BiH gotovo pa svi Hrvati, Crkva mora biti vrlo osjetljiva i za položaj svoga naroda i njegovih ljudi koji su njezini članovi i vjernici. Mora paziti jednako na prava i dostojanstvo svih drugih ljudi. No to ne znači da je Crkva pozvana nuditi ili donositi politička ili državna rješenja. Mi crkvene osobe u tom smislu nemamo nikakav legitimitet jer nismo sudjelovali ni na kakvim izborima na kojima bi nas biračko tijelo izabralo i ovlastilo za takvo djelovanje.
Mi smo vjerski službenici i u ime Crkve trebamo propovijedati svima i nastojati evangelizirati sve: ljude, kulturu, politiku, znanost, vojsku, školstvo, obrazovanje, zdravstvo, zakonodavce, sudce, športaše, radnike i tako redom. I svima pomoći, koliko je do nas i koliko nam je objektivno moguće, da velika načela pravde zaista zažive među ljudima, u društvu i državi.
Crkva sebe definira kao narod Božji, to jest kao zajednicu Isusovih vjernika koji su konkretni ljudi, koji govore konkretnim jezikom, pripadaju konkretnomu narodu i kulturi. I u tom stanju ostvaruju i žive vlastitu ljudsku slobodu, svoja prava i svoje dostojanstvo. A kad se tako stvari postave, jasno je da nema slobodne Crkve bez slobodnih ljudi i slobodnoga naroda jer Crkva su ljudi i narod. Crkva je onakva kakvi su ljudi i Crkvi je onako kako je ljudima, njezinim članovima koji su Kristovi vjernici. Važno je svagdje da svatko sebi bira svoje predstavnike. To je prije svega etičko pitanje. A dodatno je to važno u složenim društvima. Važno je to i u svakom običnom lovačkom društvu u bilo kojem zabitu selu, koje ne će odobriti da mu netko drugi postavlja ili bira predstavnike, a kamoli kad se radi o kolektivnim pravima nekoga naroda. Važno je to i za Bošnjake i za Srbe i za Hrvate i nije dobro da se to zlorabi na bilo kojoj razini predstavničke vlasti i od bilo kojega naroda u odnosu na neki drugi narod.
Posebno je važno naglasiti da bosanskohercegovačko društvo ostaje bez svoga najvećega bogatstva, bez ljudi, jer se mnogi, i to svih nacija i vjera, sele budući da nemaju siguran posao ni dostojnu i pravednu plaću, a ozbiljni ljudi upozoravaju također na vrlo visok stupanj korupcije i političkoga nepotizma kod zapošljavanja. To su veliki životni problemi. Sele se, međutim, ljudi i iz Hrvatske i brojnih drugih zemalja!
Postoji snažan dojam da BiH teško napreduje, da se demokratski napredak događa puževim korakom i da nema promjena unutar nedovoljno organizirane države. Čija je to odgovornost – domaćih političara, međunarodne zajednice, nekoga trećega? Komu odgovara sadašnji »status quo«?
Ma ne samo da demokratski napredak ide puževim korakom, nego, to je očito, ni gospodarski razvitak ne prati očekivanja i potrebe ljudi. Prema nekim izračunima, u BiH je čak oko 19 posto ljudi koji žive ispod granice siromaštva prema suvremenim standardima, a više od 17 tisuća ljudi, prema istim podatcima, hrani se u javnim kuhinjama. To su problemi i muke koje muče ljude prije svih drugih, a o njima se rijetko govori i sporo ih se rješava. A zajedno s neriješenim pitanjima, koje smo spominjali, čine stanje još složenijim.
A tko je odgovoran? Zašto me to pitate? Svi znaju: odgovorni su oni koji su izabrani ili imenovani da rješavaju ova i sva ostala pitanja. Bivši, sadašnji i oni koji će tek biti izabrani i imenovani. Domaći i međunarodni. Kriv je i pravni sustav koji je nedorečen i često nepravedan. BiH je, naime, već desetljećima u stanju »nedovršene države« prije svega u svom postojećem pravnom sustavu, ali zbog primjene nepravednih i nedorečenih zakona problematična je i u etičkom smislu. U takvim situacijama loših zakona jasno je da zakon, u mjeri u kojoj je loš, ne štiti pravdu pa neki, po zakonu, gaze etiku i pravdu. Pritom poštenu čovjeku nije nimalo lako, a sadašnje gospodarsko stanje mislim da ne odgovara nikomu.
Kako gledate na one koji vide perspektivu BiH u europskoj zajednici država i naroda? Je li iz vjerničke vizure dobro svu energiju usmjeravati samo prema jednomu cilju? Može li Europska unija biti »spasiteljica« Bosne i Hercegovine?
»Idite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju«, naredio je Isus svojim učenicima (Mk 16, 5). To je Božji govor i zapovijed. A budući da Bog živi i govori u vječnom prezentu, u svom trajnom »sada«, to je govor svakoj generaciji te je obveza i čast svake generacije kršćana, pa i naše, biti u službi toga naviještanja. Tako ono »idite po svemu svijetu« znači da za kršćane nema zemlje, ni države, ni sustava, ni ljudi, ni drugih stvorenja kojima ne bi bili poslani naviještati. Tako treba Crkva kao zajednica i kršćani pojedinačno shvatiti i članstvo u europskoj zajednici država i naroda, kao i članstvo u bilo kojoj drugoj zajednici na svijetu. Kao Isusovi učenici i tamo smo poslani i tamo također želimo biti i naviještati evanđelje.
Na području Europske unije gotovo 80 godina nije bilo rata. To je velik Božji blagoslov i zasluga ljudi koji su kroz to razdoblje vodili zemlje članice. U tom razdoblju ostvarena je visoka fizička i pravna sigurnost ljudi i postignut vrlo velik gospodarski napredak. A to su sve vrjednote koje su državi BiH i njezinim ljudima žurno potrebne i zbog tih razloga vjerujem da svaki razborit čovjek podupire ubrzanje procesa pristupanja BiH Europskoj uniji. Potrebni su nam takvi standardi da se zaštiti svaki čovjek, narodi, njihova prava, dostojanstvo i društveni mir. Bila bi to vrlo velika korist.
Jasno je da u Europskoj uniji postoje također neki programi i nastojanja – ideološka, politička, vrijednosna, etička itd. – koja nisu u skladu s Isusovim naukom. A gdje nema takvih pojava? Postoji li ijedna država na svijetu koja ne bi bila podložna takvim pojavama? I, naravno, Crkva i kršćani pozvani su poći u svaku uniju i zemlju i tamo biti, pa i u europsku. No ne zato da bi se poistovjetili s vrijednosnim sustavima koji su dvojbeni ili čak suprotstavljeni Isusovu nauku, nego da bi tamo svjedočili i naviještali Isusovo evanđelje jer u tom smislu na područjima društvenoga života i kulture Europa, u kojoj mnogi ljudi žive samodostatno i ponašaju se kao da Boga nema, treba reevangelizaciju, odnosno novu evangelizaciju, kako se to obično kaže. Ili možda još ispravnije rečeno, cijela Europa u mnogočemu treba ponovnu evangelizaciju.
Dakle, mislim da Europska unija ne može nikoga »spasiti«, ali usvajanje njezinih standarda državnoga uređenja može mnogo pomoći svakoj državi, pa tako i BiH. A s druge strane svako povećanje broja evangelizatora i Isusovih svjedoka, pa i u obliku malih grupa, može mnogo pomoći Europi, njezinim sustavima i ljudima da ponovno otkriju ljepotu Isusova nauka i usvoje ga kao svoj.
Mnogi govore o realnoj opasnosti prelijevanja sukoba na ovo područje zbog utjecajnosti ruskih snaga u Republici Srpskoj. Kao ekumenski teolog kako gledate na tu »simbiozu« pravoslavnoga političkoga utjecaja u BiH?
Prema mišljenjima koja se mogu čuti od ozbiljnih i upućenih ljudi na djelu su procesi novoga preslagivanja svijeta i uspostave različitih interesnih područja u njemu. Pritom, zbog različitih razloga, mnogi vjerojatno imaju interes za ovo područje. Ako je tako, to uopće ne bi bila novost jer su se takvi interesi na ovom području prelamali i u prošlosti. U tom smislu vjerojatno postoje različite »simbioze«. S druge strane, i naspram takvim mogućim nastojanjima, katolički je nauk da dva djelokruga, politički i vjerski, trebaju biti slobodni, ali samostalni i odvojeni, i svaki odgovoran za svoje područje. Pritom Katolička Crkva promiče dogovoran i suradnički odnos, a ne »simbiozu« između tih dvaju područja, između njihovih ustanova i predstavnika. Naučava također da je točka susreta između njih uvijek konkretan čovjek i njegove potrebe. Jer konkretnomu čovjeku, njegovu dostojanstvu i pravima treba služiti i državna i vjerska zajednica. Svaka na svoj način! Državna ponajprije za njegove vremenite potrebe, a vjerska ponajviše za duhovne radi čovjekova vječnoga spasenja i života koji započinje sretnim i blagoslovljenim življenjem na ovom svijetu. I služeći čovjeku, država i Crkva, bez »simbioze« ili poistovjećivanja, trebaju se susretati, dogovarati se, surađivati radi općega dobra, na zdrav način štititi i promicati ljudska prava i obveze te dijalogom i suradnjom na pravednim zakonima izgrađivati društvenu slogu.
Što prisutnost Svete Stolice preko mons. Gallaghera znači za budućnost Bosne i Hercegovine?
Teško je govoriti o tome što njegov dolazak može konkretno značiti. Znam da je došao s plemenitim nakanama i da je time vođen boravio, susretao se i razgovarao sa svima. Na tu je nakanu i mise slavio. Znam da tako uvijek čine crkveni predstavnici. Znam i da su mnogi drugi predstavnici međunarodne zajednice i pojedinih država dolazili sa sličnim nakanama, ali pravedno društvo na ovim stranama vrlo teško zaživi jer postoje mnogi otpori. Naime, poruke evanđelja, djelovanje crkvenih osoba u skladu s tim načelima i crkveni socijalni nauk imaju samo snagu moralnoga autoriteta. Evanđelje, katolička načela i socijalni nauk mnogi ne prihvaćaju iz različitih razloga. Ne samo u BiH, nego i u drugim zemljama, čak i europskim.
Sredinom ožujka u Hrvatskoj se održavao Tjedan solidarnosti s Crkvom i ljudima u BiH. Je li potpora iz Hrvatske dovoljna ili ona ostaje tek na simboličkoj razini? Očekujete li veću potporu iz Hrvatske?
Hrvatska država i Katolička Crkva u Republici Hrvatskoj pomažu Hrvatima u drugim zemljama koliko im je moguće. I kad govorimo o tome, uvijek treba voditi računa da i sami imaju mnogo izazova. Naime, i tamo je ne tako davno bjesnio rat i dogodila su se brojna razaranja pa je trebalo puno toga obnoviti. U novije vrijeme teški su potresi prouzročili nova razaranja u Hrvatskoj i ostavili velik broj ljudi bez krova nad glavom, a neke čak i bez posla. Usprkos tomu materijalna pomoć Hrvatima u BiH je kontinuirana, a državna vlast podupire i neke crkvene projekte. Hrvatska biskupska konferencija već godinama organizira Tjedan solidarnosti s Katoličkom Crkvom i ljudima u BiH, a znam da pojedine biskupije i župe, uz to, dodatno pomažu koliko mogu. Velika im hvala za to. A biskupije iz BiH, svećenici i vjernici organizirano su djelovali neposredno nakon potresa u Hrvatskoj, prikupili pomoć i dostavili je nadležnim karitativnim ustanovama kao pomoć ugroženim ljudima. Ta uzajamna materijalna pomoć, jasno, vrlo je važna. Međutim, još je važnija poruka koja se odašilje takvim vezama i zajedničkim nastojanjima. Važna je također diplomatska i politička potpora koju Hrvatska pruža na putu prema integraciji BiH u Europsku uniju i u procesu potrebnih reforma unutar BiH. Važna je radi te integracije, radi jačanja pravne države, radi zaštite prava i dostojanstva svakoga čovjeka i kolektivnih prava hrvatskoga i svih drugih naroda, radi izgradnje društvene sloge i usvajanja suvremenih standarda za uređenje državnoga sustava.
Nedavno ste se vratili iz Firence gdje ste sudjelovali na konferenciji biskupa Mediterana s koje je poslana poruka o važnosti dijaloga i susreta među kulturama i religijama. No upozorili ste već uoči odlaska da to može ostati tek želja na papiru. Kako graditi taj dijalog iz baze? Ima li Katolička Crkva sugovornika za uspostavu i njegovanje toga dijaloga?
Okupljeni katolički biskupi i gradonačelnici iz Firence poslali su važnu poruku o potrebi mira i suradnje i općenito o dijalogu, koji po svojoj naravi uključuje dijalog između kultura i religija. Korisna je to poruka i vrlo je važna tema prijateljstva i otvorenosti, što je srž te poruke. Istina je, međutim, da po naravi svojih služba biskupi govore u ime evanđelja, čiji moralni autoritet neki prihvaćaju, a drugi ne, dok gradonačelnici, opet po naravi svojih služba, imaju vrlo ograničen društveni domet. S druge strane, teolog mora zapaziti da je spomenuta izjava po svom rječniku naglašeno horizontalna i time nedovoljno »biskupska«. Jer biskupski je govor glas u ime vertikale, to jest u ime Boga i vječnosti, i uvijek je u službi horizontale, to jest čovjeka i njegova vremena. Na tu oznaku Izjave upozoravao sam već za vrijeme rasprava u Firenci. Na primjer, ta lijepa i korisna izjava bila bi mi još draža da se u njoj spominje Bog.
Za dijalog je potrebna velika hrabrost, razboritost, strpljenje, poučljivost, iskrenost, spremnost i sprema: ljudska, psihološka, teološka, kulturna i još puno toga. Jer dijalog ima mnogo razina. I sve su potrebne i korisne. No teološki je dijalog daleko najvažniji iako nije najčešći. A i sugovornika ima. Istina, nema ih uvijek ili ih nema uvijek jednako. Kao što ni uvjeti i okolnosti nisu uvijek povoljne jer na spremnost za dijalog, kao i na proces dijaloga, kad se on događa, utječu trenutačne prilike. I zato se za dijalog može reći da je vrlo nježna biljka koju treba zaštititi i dobro paziti, posebice u razdobljima nepovoljnih vjetrova.
Koliko još uvijek nepovjerenje i ratne traume priječe stvarni napredak društva u BiH?
Rat je prouzročio velike traume, teška sjećanja, brojne smrti, siročad, udovice, suze i velika razaranja, zaustavio je gospodarski razvitak i unazadio demokratske procese. A kad se ima takvo stanje, nije nimalo lako organizirati društvo. I pogotovo kad je to društvo višestruko složeno poput BiH, i u javnom prostoru i raspravama često je opterećeno »viškom historije«. No iako osjetljivo, pitanje posljedica rata vrlo je važno rješavati. Zato se s velikom odgovornošću treba uporno izgrađivati proces uspostave povjerenja među različitim sastavnicama društva, pojedincima i narodima, i rješavati pitanja gospodarskoga razvitka. Tomu može mnogo pridonijeti put pomirenja, oprosta, oslobođenja od zlopamćenja, iskazivanje osobnoga i javnoga iskrenoga suosjećanja sa svim žrtvama i karitativna skrb za potrebite. To je kršćanski ideal i socijalni nauk Crkve, koji se trudimo svjedočiti i propovijedati i tako dati svoj doprinos duhovnomu ozdravljenju ljudi i napretku cijeloga društva.
Izvor:glas koncila