Često s nostalgijom govorimo o tome da su obiteljski liječnici nekada liječili i tijelo i dušu. Posvećivali se pacijentima, znali sve o njima, bili više od liječnika. A onda bolno zaključimo kako danas više nije tako. Ako nije, tko je odgovoran? Zašto se mladi liječnici teško odlučuju za obiteljsku medicinu? Je li opravdan strah da nas uskoro neće imati tko liječiti?
– U obiteljskoj medicini je dobro što možete biti intimniji s pacijentima u smislu bolje ih poznajete, prijateljski, ta neka prisnija strana je prisutna, kaže Ivor Matić.
– Mi već sad imamo nedostatak od 300 liječnika a to znači da je 500 tisuća naših osiguranika u situaciji da sutra može ostati bez liječnika, dodaje Vesna Potočki Rukavina.
– Kad vi krenete raditi kao liječnik plaćeni ste manje od vozača tramvaja. Ja ne podcjenjujem vozača tramvaja, dapače. Ali država ne daje koeficijent doktoru koji bi mu trebala davati, ističe Magdalena Šobar.
– Živim u Županji, radim u ambulanti u Gunji, put od Županje do Gunje je nekih 25 minuta, odnosno 28 kilometara. Nekad nije loše proputovati pola sata do posla, imate vremena za neke svakodnevne brige i tišinu uma, dodaje Ivor Matić.
Produžila rad jer nema tko raditi
Dr. Ivor Matić specijalist je obiteljske medicine. Njegova je ambulanta u malom mjestu na krajnjem istoku Hrvatske. Ovo je njegov odabir. Nije želio biti kirurg, kardiolog ili neurolog u nekom KBC-u. Njegova je misija olakšati i poboljšati život mještana Gunje.
– Možete se baviti sa svime, imate malo internističkog dijela, ima dosta dermatoloških stvari, psihijatrija, farmakologija, morate znati dosta dobro svako polje medicine. Epidemiologija također, dodaje Matić.
Rugvica. Mjesto u blizini Zagreba. Ima više od sedam i pol tisuća stanovnika i dva liječnička tima. Jedan predvodi dr. Magdalena Štrobar.
– Imam preko 2000 pacijenata. I zaista me ne mogu svi dobiti. Ja sam toga svjesna. Zna mi se i mail koji put potkrasti. Nije to u redu prema pacijentima. Kad bi ja i kolega ispod dobili još jednog liječnika onda bi imali tim koji bi bio po europskim standardima i onda bi mi imali tih 15 min posvetiti se bolesniku i onda ne bi bio toliki pritisak na bolnicu, ističe.
– Radim 42 godine u obiteljskoj medicini, a 34 godine u ovoj ambulanti na Jarunu, dodaje Vesna Potočki Rukavina.
Zabrinjavajući nedostatak liječnika obiteljske medicine razlog je zašto dr. Potočki Rukavina nije otišla u mirovinu nego je produžila rad u svojoj ambulanti na zagrebačkom Jarunu. Ozbiljno zabrinuta iznosi crnu statistiku.
– Mi imamo oko 2300 timova obiteljske medicine ali imamo 2200 liječnika obiteljske medicine što znači da imamo 105 timova bez nositelja. Znači u tim ambulantama uopće nema liječnika.
“Ljudi lažiraju bolovanja”
Liječnika poput nje koji rade nakon 65. godine je 185 i uskoro će ipak u mirovinu. Imamo više od 650 liječnika starijih od 60 godina. A onih koji se odlučuju za specijalizaciju obiteljske medicine nema dovoljno. Je li ta grana medicine manje atraktivna?
– Gubim dosta vremena na administraciju pogotovo sad za vrijeme pandemije upisivanje na dvije ili tri platforme to vam uzme 15, 20 minuta a imamo radno vrijeme u kojem vi izgubite sat, dva za upisivanje za samo jednu domenu posla a da ne pričam o drugim stvarima. Tako da malo to guši. I to definitivno može odbiti mladog čovjeka, dodaje Ivor Matić.
– Broj pacijenata koji prođu kroz obiteljsku medicinu, broj kontakata je 100, 150, 200, pogotovo u ovo pandemijsko vrijeme. Mi smo stalno između naših pacijenata, osiguravajuće kuće, drugih ministarstava koji stalno zahtijevaju nešto, kaže Potočki Rukavina.
– Opet je počela priča o bolovanjima, ljudi lažiraju bolovanja, ovako, onako. Sve to stoji. Ali nakon 42 dana… Znači 42 dana vam plaća poslodavac. Nakon 42 dana idete preko HZZO-a. Zašto onda kontrolor HZZO-a ne poziva kod sebe na pregled za bolovanje. Ne, on će sjediti u svom uredu i šalje meni mail da ja pošaljem 10 kartona. Ja moram slati 10 kartona preko CEZIHA i to uzima vremena, pola sata posla koji ja nisam trebala raditi. To je njegov posao. Kad bi oni radili svoj posao mi bi imali više vremena za druge stvari i onda bi bilo manje pritisaka i na bolnice i na Hitnu, dodaje Magdalena Šobar.
“Mladi ljudi neće raditi na takav način”
U mnogim drugim zemljama Europske unije ordinacije obiteljske medicine dobro su opremljene pa liječnici mogu obaviti niz zahvata. Tako se smanjuje pritisak na bolnice i službu hitne pomoći.
– Ja mogu uzorke u laboratorij slati do 10 ujutro. To je to. Što dalje? Ja imam dijete ovdje, nisam sigurna što bi, trebala bi mi krvna slika. On može samo u bolnicu, ističe Šobar.
– Imala sam neki dan pacijenta vidim da je kandidat za spirometriju. Ja nemam spirometar. Ja neću napraviti tu spirometriju tako dobro kao kolega pulmolog ali je mogu orijentacijski napraviti da znam je li dobra ili treba ići dalje. A to ne mogu, dodaje.
– Ako ste u ruralnom kraju, morate biti dobro opskrbljeni s dijagnostičkim sredstvima da imate asa u rukavu kad imate kompleksan slučaj za riješiti. Koliko ste vi zadovoljni opremljenošću svoje ambulante? Zasad sam zadovoljan, ide u dobrom smjeru, još se nadam da dobijem i ultrazvuk pa će mi apetiti biti dosta dobro zadovoljeni, ističe Matić.
– Ti mladi ljudi više nisu spremni raditi na takav način, oni vide da će za 5, 10 godina sagorjeti i traže bolje, kaže Potočki Rukavina.
– Što se događa? Vi sad imate puno privatnih poliklinika i to je prava amerikanizacija jer pacijentu se govori duge su liste čekanja, ne možeš ovdje, ne možeš ondje. On se boji za svoje zdravlje. I normalno da će otići privatno. Ja imam osjećaj kao da se to namjerno radi da se oslobodi privatnicima što više posla. Iskreno, najiskrenije, ja ne znam zašto se to radi. U protivnom bih ja ovdje već imala spirometar koji sam naručila i ne bi moji pacijenti to odlazili obavljati za 300, 400 kn u neku privatnu polikliniku. Ako ste me obrazovali a jeste zašto mi ne date raditi onda?, kaže Magdalena Šobar.
Previše pacijenata
– Pacijente moramo vratiti nama, dijagnostiku koju možemo raditi moramo vratiti nama, nadodaje Potočki Rukavina.
– Sustav uopće nije namijenjen pacijentima ovdje. Ovdje je sustav namijenjen da netko zgrće novce. Čim bi mi okrenuli sustav prema pacijentima nama bi svima bilo puno lakše. Zamislite našli su vam nešto i kažu vam odite se naručiti. Meni je to užasno. Pacijenti koji su dobili su stomu, imali su užasnu operaciju, pola crijeva im je izvađeno i onda kažu ovo će vam vaš doktor potvrditi pa daj mu ti potvrdi da dobije te stome a ja ću mu doći u kućnu posjetu. To se ne događa kod nas, kaže Magdalena Šobar.
Mnogi liječnici otišli su u inozemstvo. Oni koji su ostali, imaju premalo opreme i previše pacijenata da bi im se mogli posvetiti koliko bi trebalo i koliko bi željeli.
– I vi naravno imate onda kadar koji nije specijalistika nego dolaze liječnici nakon faksa raditi što u jednu ruku nije loše, dobro je za iskustvo, ali ne možete onda raditi pravu obiteljsku medicinu i tu naravno se itekako gubi na kvaliteti, dodaje Ivor Matić.
Mnogo je problema, posebno u manjim mjestima. Tako je npr. ambulanta dr. Štrobar na katu. Nije pristupačna teško pokretnim pacijentima.
– Ja ima preko sebe Dom Caritasa. Ja ih moram pregledavati u prtljažniku kombija. Jer ne mogu, kako će oni gore u invalidskim kolicima. Onda se ja spustim dolje. Kad mi nekog od pacijenata ukliješti u leđima ne može se čovjek popeti, onda on sjedi na stražnjem sjedalu auta pa mu daješ tamo injekciju. Presmiješno je to. Ljudi su ovdje snalažljivi pa onda smo i mi snalažljivi, kaže Šobar.
Dok slušamo probleme ovih liječnika, i u nama rastu strah i nesigurnost. Hoće li se itko pobrinuti da ova grana medicine bude privlačnija budućim specijalizantima? Da imamo liječnika koji će u nama vidjeti više od samo jednog organa za koji je specijaliziran. Koji će nam biti podrška u svim našim teškim trenucima. Tko će nas liječiti sutra?
Izvor:hrt.hr