Krajnje je vrijeme da se Inicijativa triju mora (3SI) podigne na novu razinu. Moto je to pod kojim se priprema ambiciozni 3SI summit koji će se sredinom lipnja održati u Latvijskom glavnom gradu Rigi. Obnovljenu verziju stare geopolitičke inicijative, čiji su glavni ciljevi energetska neovisnost Europe i snažnije infrastrukturno povezivanje država između Baltika, Jadrana i Crnog mora, prije šest godina su javno lansirali tadašnja hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i poljski predsjednik Andrzej Duda.
U početku je predstavljena kao inicijativa Baltik – Jadran, da bi kasnije nakon pridruživanja crnomorskih država, prerasla u 3SI. Malo je bilo onih koji su je tada razumjeli, a još mnogo manje onih koji su je iskreno podupirali. Inicijativi su apsolutno neprijateljske bile vodeće države stare Europe, predvođene Njemačkom, koje su je doživljavale kao proameričku konkurenciju svojim unosnim energetskim “mostovima” s Rusijom pa su je tako doživljavali i njihovi europski vazali. Činjenica jest da je SAD čvrsto stajao iza 3SI, kao i da je jedan od autora obnovljene verzije ove stare geopolitičke inicijative bio američki general James Jones, bivši zapovjednik NATO-a za Europu.
Milanovićev podsmijeh
Osobito ju je neprijateljskom doživljavao Kremlj s predstavnicima ruskog plinsko-naftnog lobija pa su je takvom doživljavali i njihovi lokalni brokeri i skiperi, koji su širili narativ da je to samo još jedan imperijalni pokušaj Amerike da nam proda svoj skupi ukapljeni plin. Po prezrivom podsmijehu prema 3SI isticao se dakako Zoran Milanović. Taj veliki strateg i vizionar poručivao je još ujesen 2020. da je “Inicijativa 3 mora Hrvatskoj nepotrebna i potencijalno štetna zbog mogućeg zamjeranja Berlinu i Moskvi.” I dodao je da Hrvatska ne bi trebala dati niti lipe za tu inicijativu. Bilo je to u vrijeme kada je druga Plenkovićeva vlada, nakon niza unutarnjih opstrukcija, pod američkim pritiskom ipak dovršavala projekt LNG terminala na Krku, koji je od samog početka bio jedan od zaštitnih znakova 3SI.
Danas, kad gledamo kako Putin nastoji izbrisati Ukrajinu, kad slušamo njegove prijetnje Finskoj, baltičkim zemljama, Poljskoj, Moldaviji i cijeloj Europi, kada gledamo kako ruski vojnici ubijaju posljednje ostatke Mariupolja i njegove obrane, danas je i politički prosječno pismenom Europljaninu jasno zašto je energetska neovisnost Europe od Rusije važna. Danas i politički prosječno pismeni Europljanin razumije zašto se energetska sigurnost ne može graditi na temeljima trenutačnog stanja opskrbe i trenutačne cijene energenata i zašto državna strategija razvoja podrazumijeva mnogo više od iščitavanja cjenika i zbrajanja osobnih pinkica. Upravo na razvoju 3SI i mreže LNG terminala danas se može vidjeti razlika između država koje imaju nacionalnu razvojnu strategiju i država koje vode raspoloženja i interesi vazala, brokera i skipera.
Ovih se dana kao primjer uzorne energetske strategije često spominje Litva, koja je ostvarila potpunu energetsku neovisnost o Rusiji, omogućivši i sigurnu opskrbu Latviji i Estoniji. Središnji projekt u toj danas uzornoj energetskoj strategiji je LNG terminal u baltičkom gradu Klaipeda. Da bi se razumjela veličina tog litavskog pothvata važno je osvijestiti: u kojoj bi danas poziciji bila Litva, zajedno sa Latvijom i Estonijom, da su ostale gotovo potpuno ovisne o ruskom plinu? Putin bi ih mogao jednostavno – isključiti.
Snažni otpori
Nasuprot litavskoj energetskoj strategiji možemo pratiti hrvatsku energetsku stihiju, podređenu ruskim i osobnim interesima. Kada su hrvatska predsjednica Grabar-Kitarović i poljski predsjednik Duda javno predstavili inicijativu Baltik-Jadran, litavski LNG Klaipeda već je bio u funkciji. Hrvatski LNG na Krku trebao je biti njegov pandan na Jadranu. Na jednoj energetskoj konferenciji u Zagrebu 2018. godine, tadašnji litavski ministar energetike Žygimantas Vaičiūnas prenio je svojim hrvatskim ministrima i njihovim menadžerima, koji su usporavali projekt LNG-a na Krku, važna iskustva i poruke.
Da, postojali su i u Litvi snažni otpori projekta LNG-a, koji su dolazili iz krugova Gazpromovih lobista i štitili ruski plinski monopol. Ali, presudna je bila politička odlučnost litavske vlade. Četiri godine nakon početka rada, LNG Klaipeda imao je zakupljenih tek 30 posto kapaciteta, ali već tada je osigurao opskrbu Litve plinom, omogućio je konkurenciju Gazpromu i spustio cijenu plina za Litavce na europski prosjek. Tadašnja šefica projekta LNG na Krku, očito inspirirana ruskim pristupom, zastupala je tezu da je LNG – zapravo neisplativ.
Danas su kapaciteti LNG Klaipeda, dakako, potpuno zakupljeni. Rat u Ukrajini učinio je LNG terminale najpoželjnijim projektima u Europi. Pripremajući se za novu energetsku paradigmu, Njemačka ubrzano priprema projekte LNG terminala. Vodstvo LNG Klaipeda danas planira razvoj novih biznisa vezanih uz rad LNG terminala.
Summit 3SI u Rigi u novim geopolitičkim okolnostima ruske agresije uistinu ima potencijal dati zamah projektima energetskog i infrastrukturnog povezivanja prostora između triju mora. Hrvatska s LNG terminalom na Krku ponovo ima priliku nadoknaditi propuštenu priliku. Ali za uspjeh je potrebno i odlučno političko vodstvo.
Piše: Višnja Starešina/slobodnadalmacija.hr