Obustava isporuke plina Poljskoj i Bugarskoj je i druge države EU natjerala da što prije plin iz Rusije zamijene plinom iz drugih izvora. Deutsche Welle donosi pregled kako se neke zemlje pokušavaju snaći.
Ako se ništa ne promijeni i Moskva bude ustrajala na plaćanju plina rubljima – a to skoro sigurno hoće jer bi inače ruska valuta doživjela potpuni kolaps – onda se lako može dogoditi da i druge zemlje neće dobivati ruski plin.
Štoviše, ovog ponedjeljka će EU razmatrati je li i plaćanje preko banke Gazproma u eurima također kršenje sankcija određenih protiv Rusije. Ako se članice EU slože da jest, onda više nitko neće ni smjeti kupovati ruski plin.
U kojoj mjeri su članice EU uopće spremne na krizu tog razmjera?
Italija
Po volumenu i s 11.4 milijarde kubičnih metara plina, koliko je uvezla 2021., Italija je na drugom mjestu među europskim kupcima ruskog plina. Do sredine sljedeće godine bi tome trebao doći kraj, ali već u sljedećim mjesecima bi se uvoz plina iz Rusije trebao prepoloviti. Već su sklopljeni novi ugovori s Angolom, Republikom Kongom i Alžirom, a Italija je spojena na Transmediteranski plinovod kojim dolazi plin sa sjevera Afrike. Rim traži i druge ponuđače, kao što su Katar, Mozambik i Azerbajdžan.
Plin iz Angole bi trebao stizati u ukapljenom obliku. Italija već ima tri LNG terminala, a žuri se proširiti kapacitete. Još jedan terminal bi sljedeće godine trebao biti otvoren na Siciliji. Osim toga, Italija poziva na drastičnu štednju energije. “Želimo li mir ili klimauređaje?” pita talijanski premijer Mario Draghi svoje građane. Vlada je usvojila i uredbu prema kojoj se hlađenje javnih prostora sljedećeg ljeta smije postaviti na najmanje 25 stupnjeva, a grijanje sljedeće zime na 19 stupnjeva. Kako je vlada izračunala, tako bi se moglo uštedjeti do 4 milijarde kubičnih metara plina godišnje.
Grčka
Atena želi u najskorije vrijeme postati čvorište za opskrbu plinom čitavog Balkana. Tu ambiciju ima već duže i zapravo joj je izvorna želja bila smanjiti ovisnost o plinu koji ide preko Turske, ali sad je to sredstvo protiv uvoza iz Rusije. Tome je trebao poslužiti Transjadranski plinovod, još nezavršeno spajanje odvoda za Bugarsku i novi odvod za Sjevernu Makedoniju.
Još prije rata u Ukrajini Grčka je odlučila proširiti i modernizirati LNG terminal Revitusa u blizini Atene iz koje djelomice stiže plin u grčku mrežu. I druge luke, Korint i Aleksandropoli, trebaju proširiti svoje kapacitete.
Grčka je dosad pokrivala oko 30% svoje potrošnje plinom iz Rusije, makar to nije osobito mnogo – oko 1.6 milijardi kubičnih metara godišnje. Već ove godine bi dvije trećine tog uvoza trebale biti zamijenjene alternativom kao što je plin iz Azerbajdžana. U nešto dužem roku se želi istražiti moguća nalazišta plina na vlastitom teritoriju i u podmorju kako bi bili neovisni.
Isto tako, Grčka je prva ponudila pomoć Bugarskoj. Odmah se može isporučiti plin koji stiže ukapljen u neku grčku luku i okrenuti smjer toka plina kroz plinovod Turk Stream kojim je ruski plin stizao u Grčku, Tursku i Bugarsku. Hitno se radi i na završetku poveznice između Grčke i Bugarske i ona bi trebala biti gotova do lipnja. To bi valjda ipak trebalo konačno uspjeti: taj plinovod se gradi već 11 godina.
Grčka vlada je svjesna kako bi njoj mogao biti obustavljen ruski plin već koncem svibnja ako ne plati svoj račun koji tada stiže u rubljima. Atena tvrdi kako se sprema na taj slučaj, ali ne očekuje poteškoće u opskrbi. Između ostalog, termoelektrane na plin bi se privremeno mogle pokretati na dizel.
Poljska
Baš kao i Bugarska od Grčke, tako bi i Poljska svoje potrebe pokrivala plinom susjednih zemalja. Na sastanku ministara energije EU ovog ponedjeljka bi se trebalo dogovoriti solidarno rješenje. Sljedećih mjeseci bi Poljska mogla dobivati plin iz Litve kroz plinovod koji je skoro završen, a prema uredbi o hitnoj pomoći u Europskoj uniji i ako joj to hitno treba, plin bi joj mogao stizati i iz Njemačke. To bi zapravo bilo prilično bizarno jer dobar dio njemačkog plina još uvijek stiže iz Rusije.
No skladišta plina u Poljskoj su gotovo tri četvrtine puna, a vlada u Varšavi je spremna na sukob. Koncem travnja bi trebali postati posve neovisni o plinu iz Rusije, kaže premijer Mateusz Morawiecki. “Zahvaljujući našem oprezu nas se ne može ugrožavati ucjenom.” Prije svega se hvali gradnjom Baltičkog plinovoda kojim od listopada stiže plin iz Norveške, odakle će ubuduće stizati najveći dio plina za Poljsku.
Poljska zapravo već odavno želi bitno smanjiti uvoz plina iz Rusije, a tu veliku ulogu ima i poljski “energetski car” Piotr Naimski kojem je neovisnost njegove domovine od Rusije životna želja. “Mi smo spremni, možemo ostati mirni”, kaže taj parlamentarni zastupnik na poljskom radiju. On je već godinama sve planirao i zalagao se za gradnju golemog LNG terminala kod Świnoujścija, Sjevernog plinovoda i novog spoja do Litve.
I Poljska želi postati čvorište za isporuku plina susjednim zemljama.Ta energetska neovisnost je proteklih godina bila prije svega politički projekt: odnos desničarske populističke vlade u Varšavi prema Rusiji je već i prije rata u Ukrajini bio toliko poremećen da nije bilo isključeno ucjenjivanje Poljske isporukom energenata. Sad su uvjereni kako su bili u pravu.
Mađarska
Susretljivost mađarskog premijera prema Kremlju čak i kad je čitava Unija na nogama je dobrim dijelom utemeljena na činjenici kako je praktički potpuno ovisna o plinu i nafti iz Rusije. Ta susretljivost ide toliko daleko da Orban u tome ne vidi nikakav problem i da je Budimpešta uporno odbijala sankcije Europske unije protiv Rusije na području energenata.
Francuska
Ta zemlja daleko od Rusije pokriva samo 20% svoje potrošnje ruskim plinom pa je već i zbog toga francuski predsjednik sklon i najoštrijim sankcijama kod ruskog izvoza energentima. No 20% nije baš ni tako malo, a već desetljećima se samo priča o plinovodu prema Španjolskoj, odakle bi mogao stizati plin iz Alžira ili u ukapljenom obliku iz španjolskih terminala.
Litva
Iz čitavog niza razloga je toj zemlji već odavno trn u oku ruski plin i kao prva članica Unije je potpuno prestala kupovati plin iz te zemlje. Od onda se zemlja opskrbljuje ukapljenim plinom, prije svega iz Norveške, koji joj stiže do plovećeg LNG terminala kod Klaipede. Kapaciteti su znatno veći nego potrošnja u toj zemlji, tako da može opskrbljivati i susjedne države, kaže tamošnja vlada.
Njemačka
Najvažnija linija dotoka plina iz Rusije u Njemačku je plinovod Sjeverni tok 1 koji zaobilazi i Poljsku i Bjelorusiju i Ukrajinu
Njemačka neće i ne može odmah odustati od plina iz Rusije. Štoviše, po postojećim ugovorima se ona obvezala platiti za dogovoreni plin čak i ako ga ne uzme, i to sve do godine 2030. No ona ga i treba: još prošle godine je udio ruskog plina bio 55% potrošnje u Njemačkoj, u međuvremenu se drastično smanjio na oko 35%, ali taj plin je potreban njemačkom gospodarstvu.
I kancelar Olaf Scholz upozorio je kako bi bez njega čitave gospodarske grane bile ugrožene, a potpuna obustava bi sigurno značila recesiju. Stanje jest ozbiljno, ali Njemačka se trudi pripremiti se i na najgore: ministar gospodarstva Robert Habeck kaže i kako se spremišta plina sustavno pune i kako su sad otprilike puna kao što su bila u proljeće 2017. – dakle bitno punija nego što su bila u trenutku početka rata u Ukrajini.
Već i ovo smanjenje ovisnosti o ruskom plinu je prije svega postignuto uvozom ukapljenog plina, ali za bitno više su nužni kapaciteti za prihvat tako pristiglog energenta. Cilj njemačkog ministra gospodarstva jest da se udio plina iz Rusije već do ljeta 2024. smanji na 10%, a ministar je već obišao čitav niz zemalja – Katar, Dubai i Norvešku – kako bi dogovorio potrebnu isporuku.
No problem su terminali za prihvat ukapljenog plina (LNG). Kako bi oni bili spremni u što kraćem roku, Njemačka se odlučila za takozvane “plutajuće terminale” na kojima se ukapljeni plin odmah i vraća u plinovito stanje. Takvi Floating Storage and Regasification Unit (FSRU) su velika rijetkost, ali Njemačka je osigurala tri takva ploveća doka.
Najmanje dva, vjerojatno i treći
Izvjesno je kako će već u roku od jedne godine postojati dvije luke za prihvat ukapljenog plina, u Wilhelmshavenu i u Brunsbüttelu. Iza prve stoji tvrtka za proizvodnju električne energije Uniper iz Düsseldorfa, iza projekta u Brunsbüttelu, na ušću Labe, energetski su gigant RWE iz Essena i nizozemski opskrbljivač Gasunie, uz potporu njemačke državne Banke za obnovu i razvoj KfW-a.
Postoji i plan za treći LNG terminal u Stadeu kod Hamburga, iza kojeg stoje belgijska mreža elektroopskrbe Fluxys, kemijski koncern Dow, švicarski investitor Partners Group, luka Hamburga i tvrtka za pomorsku logistiku Buss Group, ali ona još nema i potporu njemačke države.
Sve treba ići veoma brzo: već sljedećeg četvrtka će ministar gospodarstva Habeck u Wilhelmshavenu otvoriti početak gradnje terminala. Najkasnije početkom 2023. bi njemačkim potrošačima trebao stizati plin i iz te luke.
S vremenom će izgledati drugačije
Njemački ministar gospodarstva i kao političar stranke Zelenih ne može ostati tek na ovom fosilnom gorivu, tim više što će i za proizvodnju električne energije sasvim izvjesno ostati spremne i termoelektrane na ugljen duže nego što je to bilo planirano i makar su štetnije za klimu nego termoelektrane na plin. No u Wilhelmshavenu će s nadležnim ministrom potpisati i sporazum kojim se ta luka želi nadograditi u “čvorište čiste energije za Njemačku”, drugim riječima, za prihvat i preradu “zelenog” plina kao što je vodik.
Ali za sve to će trebati vremena, a odnosi u Europi postaju napetiji iz tjedna u tjedan
Izvor.pogled.ba