Srećko Boras još uvijek čuva komad jedne od raketa koje su prije točno 30 godina ispaljene na Ljubuški u napadu u kojem je život izgubilo troje Ljubušaka.
„Bilo mi je tada 17 godina. Šetao sam sa svojom simpatijom po gradu i začuli smo neko šuštanje u zraku. Nismo bili svjesni što je. Nešto je čudno bilo, da bi potom počele padati rakete po cijelom gradu. Nalazili smo se prekoputa crkve, na ulazu u vrtić, u prolazu, i tu smo se sklonili dok je prošao prvi dio raketiranja. Kada je to prošlo, malo smo došli sebi i onda sam išao niz grad jer mi stric živi tu u gradu i dok sam došao do njegove kuće očuo sam u zraku drugi val granata“, prisjetio se Srećko za Radio Ljubuški.
On je dodao kako je tada utrčao u stričevu kuću i sklonio se u podrum.
„Roditelji su znali da sam ja u gradu. Inače sam iz Proboja, majka se prepala, poslije mi je pričala sve. Oni su vidjeli iz Proboja samo dim iznad Ljubuškog. Čuli su to granatiranje i samo vidjeli dim iznad grada. Otac me krenuo tražiti s autom po gradu. Uspio me je pronaći, a usput smo pokupili taj dio rakete, koji se nalazio između pijace i Općine. I dan danas, 30 godina kasnije, taj komad rakete čuvam kao podsjetnik na te loše dane. Nažalost, poginuli su naši sugrađani i ovim putem upućujem sućut njihovim obiteljima“.
Podsjetimo, na današnju 30. obljetnicu napada agresorske JNA na civile Ljubuškog svečano je otkriveno spomen-obilježje civilnim žrtvama Domovinskog rata u Ulici Ulici fra Lovre Šitovića.
Prije 30 godina na uži dio grada ispaljene su 54 rakete kalibra 128 mm, a u raketiranju život su izgubili najmlađi sugrađani brat i sestra – devetomjesečni Filip Kraljević i desetogodišnja Ivana Kraljević, oboje djeca Zdravke i Marka Kraljevića. Prilikom napada teško je ranjena Radmila Bradvica rođena 1957. godine, koja je i preminula u bolnici od zadobivenih ozljeda 17. svibnja, a ozlijeđeni su Muhamed Ibrulj, Amela Ibrulj, Đula Omerhodžić, Drago Herceg, Jasna Boras i Erna Smajihodžić.
Ivan Herceg / Radio Ljubuški