Strah kojeg skoro da nismo poznavali do prije godinu i pol dana u 2021. je vrlo aktualan – „bojim se da nekomu ne prenesem virus“.
Ovaj strah na popis ispisuje prvo imena starijih članova obitelji, onih narušenog zdravlja koje poznajemo, te se popis nastavlja s tendencijom produbljivanja te neugodne emocije.
Nova, još dublja i devastirajuća dimenzija osjećaj je krivnje ako je netko nakon zaraze završio u bolnici ili preminuo uslijed komplikacija, a ti si targetiran kao prenositelj.
Razmislimo o toj riječi – prenositelj. Isključimo općeprisutnu konotaciju koju riječ ima trenutačno i razmislimo što je značila prije pandemije.
Ne tako davno prenosili smo dobre vijesti, pozdrave, čestitke, želje, nadanja. Šutke smo zatomili ulogu sebe kao prenositelja navedenog i sveli se izričito na prenositelje koronavirusa.
Čovjek koji sebe gleda izričito kroz jednu ulogu, kroz jedan čin, dovodi se na tanak led samookrivljavanja, besciljnog propitivanja i sve do uvjerenja da je mogao i morao drugačije. Idući mu korak često bude poniranje u dubine tjeskobnih stanja iz kojih sunce ponad mora izgleda daleko.
Ne poznajem ljude koji su namjerno prenijeli virus drugoj osobi, pogotovo onoj koju vole. Često s onima koje volimo dijelimo životni prostor, tražimo njihovu blizinu i želimo biti dio njihovog svijeta. Logično je da u tom prijenosu emocija, misli i djela mi njima i oni nama mogu prenijeti i ono što našem oku nije vidljivo, a to jesu čestice poput virusa.
Nije logično, ali nam je tako postalo normalno promišljati o sebi kao prenositelju virusa, a ne kao o nositelju ljubavi, dobre volje, suosjećanja i pomoći.
Gledajući se isključivo kroz prizmu straha sami za sebe gasimo sve te svoje male, svakodnevne uloge glasnika radosti, požrtvovnosti, nesebičnosti, zdravlje. Tko odlučuje o trenutku u kalendarskoj godini kada ćemo prestati biti prenositelji koronavirusa i vratiti u svoje stare prenositeljske uloge?
Ne bi nam škodilo osmisliti središnji Dnevnik gledanih televizijskih postaja tako da se prikazuju statistički podaci danas nahranjene gladne djece, odjevenih i ugrijanih ozeblih beskućnika, iscijepanih ogrjeva ispred kuće onemoćalih staraca, oslikanih radova u ustanovama za djecu bez roditeljskog staranja, ugrijanih srdaca ostavljenih ljudi.
Vjerujem da bi to djelovalo inspirativno za buduće volontere u tim poslovima, pomoglo bi rasterećenju stanovništva od sumornih Covid- 19 statistika, pružilo bi mogućnost za novu percepciju svijeta u kojem živimo. Potrudimo li se oko prijenosa interesa za bližnjeg koliko se brinemo oko prijenosa virusa, svijet će sigurno postati bolje mjesto za život. Imat ćemo novonormalni svijet s manje nepravde.
Emocije kao aerosoli
Dobri čovječe, iskreno i smjelo te pozivam da se danas kad staneš pred zrcalo pokušaš gledati kao (pre)nositelja: dobrih ideja, radosti, ljubavi, zahvalnosti, optimizma, osmijeha, cvijeća, balona, zagrljaja, autića, lutkica, karamela. Sve si to barem jednom donio nekom koga voliš, ali si zaboravio. Pozivam te da se ne definiraš kao nositelj virusa. Pokušaj, nećeš biti sebičan niti manje odgovoran. Oni koji pate zbog gubitka najmilijih jer su im „prenijeli“ virus u svojoj boli imaju mogućnost pogleda i kroz drugačiju prizmu – da ta osoba ima još mogućnost glasa na ovom svijetu siguran sam da te ne bi opisala kao prenositelja virusa, već po onom što si joj donio i donijela srcem.
Emocije su bez boja, mirisa, okusa, oblika i zvuka. Ne vidimo ih, baš kao što ne vidimo virus. Mnoge nađu mjesta u nama, prolaze razdoblje inkubacije i rađaju plodovima, baš kao što mnoštvo njih odnese vjetar života i izgube se. Mi bojimo emocije, iznalazimo načine da ih izrazimo i tek tada postaju ljudskom oku vidljive, srcu tople ili mrzle, zvuk ugodan ili kakofonija, miris božura ili pak neugodan.
Dobri čovječe, siguran sam da si u svom životu već prenio i da ćeš prenijeti još tolika dobra ljudima oko sebe. Povjeruj u to.
Piše: Mario Brkić, psiholog