Čitam u jednom sarajevskom mediju razgovor s Dobroslavom Paragom koji optužuje hrvatsku politiku devedesetih umjesto da pokuša shvatiti okolnosti u kojima se danas nalazi hrvatski narod u BiH. Njegovi iluzorni snovi kako bosansko-hercegovački muslimani vole neizmjerno Hrvate, prisiljava ga da i dalje govori samouvjereno o onome o čemu zna malo.
Piše: Dr. fra Luka Markovića, Fenix-magazin.de
Svojim izjavama ide na ruku onima koji žele zagospodariti Federacijom i svesti hrvatski narod na manjinu. Da mu nedostaje političke razboritost, pokazuje u tom razgovoru kao što je to pokazivao i devedesetih vjerujući da doista svi tadašnji Muslimani u BiH žele suradnju samo s Hrvatima. Dok srpska intelektualna elita u velikom broju živi od krivih sjećanja koja ih vode u sukobe sa susjedima, pojedini hrvatski desničari nikako da shvate kako se želje ne mogu poistovjetiti s realnošću.
Prvo što mi pade na um nakon što sam pročitao spomenuti intervju, bio je razgovor s jednim od najznačajnijih hrvatskih „proljećara“ Markom Veselicom, koji je zbog svoga rodoljublja odležao dugogodišnju robiju u komunističkoj Jugoslaviji. U kasnu jesen 1991. upoznao me jedan prijatelj, na moje veliko zadovoljstvo, s gospodinom Veselicom i njegovim stranačkim kolegama. Razgovarali smo gotovo sat vremena o Bosni i Hercegovini. Gospodin Veselica je bio uvjeren da se bosansko-hercegovački muslimani osjećaju Hrvatima, te kako bi na tome trebalo graditi zajedništvo.
Pokušaj da ga uvjerim kako njegovo razmišljanje ne odgovara realnom stanju muslimanske (bošnjačke) nacionalne svijesti, upozoravajući ga na to da je formiranje tadašnje muslimanske nacije gotova stvar i da je malo među bosansko-hercegovačkim muslimana onih koji se osjećaju Hrvatima, bio je uzaludan. Ustrajao je u svom stavu koji je, nadam se, s vremenom promijenio. Budući da je Veselica imao malo uvida u razvoj tadašnje muslimanske nacionalne svijesti, pretpostavljam da je krive informacije dobivao od svojega stranačkoga kolege dr. Ante Kovačevića, dobrog mi poznanika, koji je doktorirao na filozofskom fakultetu u Beču na djelovanju Muse Ćazima Ćatića, bosansko-hercegovačkoga muslimana koji se etnički osjećao Hrvatom. Bojim se da je gospodin Veselica pod utjecajem Kovačevića poistovjetio osjećaje pojedinih bosansko-hercegovačkih muslimana s osjećajima svih.
Nažalost, mnogi hrvatski desničari crpe svoj izvor znanja o razvoju bošnjačke nacije, nekadašnje muslimanske, na temelju osjećaja pojedinih muslimana koji su se doista osjećali Hrvatima. Za bolje razumijevanje situacije, potrebno je reći da je isto tkao bilo Bošnjaka koji su se osjećali Srbima. Nije nikakva tajna da obitelj Izetbegovića dolazi iz Beogradskoga pašaluka i da se dugo vremena osjećala pripadnicima srpske etnije. Pa ipak se ne može poreći da je Alija Iztbegović s radošću, kao i veliki broj muslimana vjernika u BiH, prihvatio formiranje muslimanske nacije u Brozovoj Jugoslaviji. Što više moglo bi se reći da i nije s velikom radošću pristao na zamjenu nacionalne odrednice Musliman u Bošnjak.
‘Bosanska nacija’
Danas se velika većina bosansko-hercegovačkih muslimana deklarira nacionalno kao Bošnjak, osim manjeg dijela djece komunista i onih iz mješovitih brakova koji se radije vide kao „Bosanci“. I to je legitimno. Pa ipak to ne smije biti povod za pritisak na duge da se isto tako osjećaju pripadnicima „bosanske nacije“ (državne nacije), kao što je slučaj u nekim zemljama poput Njemačke, Francuske i Amerike. Zapadna politika koja polazi od želje da u BiH preko građanskoga uređenja instalira „državnu naciju“, ide na ruku spomenutima, ali i onima kojima „bosanstvo“ služi samo kao maska iza koje se krije dalekovidno gledano želja za dominacijom islama BiH.
Snovi o granici na Drini i hrvatskim muslimanima, o čemu naivno sanjaju Paraga i njemu slični, pripada povijesnim zabludama. To je nešto što spada u prošlost i ne bi trebalo imati mjesta u realnoj politici. Naravno, to ne isključuje nužnost suradnje s današnjim Bošnjacima i zajedničko traganje za najboljim rješenjem uređenja BiH, jer još uvijek i jednima i drugima prijeti velika opasnost od srpskoga nacionalizma koji ne odustaje od ideje „srpskoga sveta“.
Da Srbija na čelu s Vučićem nije odustala od „srpskoga sveta“, prema kojemu je srpsko sve gdje žive Srbi, pokazuje se najbolje u previranjima oko Kosova. Svojevremeni pokušaj Pupovca i njegovih pristalica da se i u Hrvatskoj osnuje „teritorijalna zajednica srpskih općina“, što je propalo zahvaljujući mudrom stavu tadašnje opozicije, a ne premijera Sanadera i HDZ-a, ukazuje također na to. Da je došlo do toga, Hrvatska bi danas imala ogromne probleme i, vjerojatno, zahtjeve od srpske strane za određenom autonomijom, što bi dalo povoda Vučiću da kontinuirano govori o hrvatskom rasizmu. Pa ipak i sa Srbima, pa i onim u BiH se mora i treba razgovarati, ali vijek s određenom dozom opreza. Utoliko bi se moglo reći da bi hrvatska politika koja bi stavila sve karte samo na suradnju sa Srbima tražeći izlaz iz krize u koju se strovalila BiH, isto toliko bila nerazborita koliko i ona Parage i drugih sanjara o hrvatskoj granici na Drini. Istina, s Srbima se, kao i s Bošnjacima, mora razgovarati i tražiti rješenje koje zadovoljava sva tri bosansko-hercegovačka naroda, ali s realnih pozicija.
Vlastiti interesi
Uvjerenje kako Bošnjaci, tadašnji Muslimani, razmišljaju isto kao i Hrvati, nije imala svoje utemeljenje čak niti u vrijeme prve Jugoslavije. To da je poznati muslimanski političar iz BiH Mehmed Spaho ostao u Vladi Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca nakon atentata na braću Radiće u Beogradu, ne treba promatrati kao izdaju hrvatskih interesa, nego kao borbu za muslimanske. Uostalom, zar nisu pokušali devedesetih učiniti nešto slično Adil Zulfirkarpašić i Muhamed Filipović nagovarajući Aliju Izetbegovića da BiH ostane u krnjoj Jugoslaviji. Da je Izetbegović to prihvatio, našla bi se Hrvatska u velikim poteškoćama, a sudbina Hrvata u BiH bila zauvijek zapečaćena. To je realnost politike koja vlada danas u BiH.
Svaki narod gleda na prvom mjestu vlastite interese. To i nije ništa loše ukoliko se ne ide radikalno protiv interesa drugih naroda, što se, nažalost može nazreti u prljavoj hajci gotovo čitave bošnjačke političke elite protiv minimalnih prava hrvatskoga naroda da bira svoje predstavnike u Federaciji. Kritizirajući s pravom takve bošnjačke stavove, hrvatska politika u BiH ne smije danas s metnuti s uma da je velikosrpska politika u Republici Srpskoj već privela kraju glede Hrvata ono što Bošnjaci pokušavaju danas u Federaciji, učiniti ih beznačajnom nacionalnom manjinom. Da Bošnjaci, kada su njihovi interesi u pitanju, gledaju na Hrvate s iste pozicije kao i na Srbe, iako su devedesetih mahom pobjegli u Hrvatsku od srpske agresije, doživio sam osobno. Na jednom velikom skupu bošnjačkih intelektualaca u njemačkom gradu Hammu, na koji sam bio pozvan kao predavač, dobio sam potvrdu za to. Bilo je to na samom početku srpske agresije na BiH kad su se Hrvati i Bošnjaci zajednički pokušali oduprijeti Srbima. Ulazim u dvoranu u pratnji jednoga kolege i prilazim grupi u kojoj se nalazi organizator koji me je pozvao.
Grobna tišina
Čujem kako jedna otmjena dama govori glasno da su Srbi i Hrvati isti, jer i jedni i drugi znaju samo razarati.
Nitko od prisutnih nije reagirao, iako u to vrijeme u BiH nije bilo nikakvoga sukoba s Hrvatima. Isprovociran prekidam spomenutu gospođu, upadajući joj u riječ, i kažem drsko kako su Srbi naučili od Osmanlija razarati svetinje drugih. Nastaje grobna tišina. I dok se spremam, povrijeđen, pojasniti joj još neke stvari, predstavlja me domaćin i upoznaje s prisutnima. Iako sam bio duboko uvjeren da se Hrvati i tadašnji Muslimani u BiH mogu obraniti od srpske agresije samo zajedništvom, postaje mi jasno da toga neće biti ništa.
Gospodin Paraga je uvjeren da do toga nije došlo zbog hrvatske politike. Poslije spomenutog iskustva i nekih kasnijih, nisam siguran u to. Što više, uvjeren sam, da i Bošnjaci snose svoj dio krivice. Na to upućuje i današnji odnos prema pravu hrvatskoga naroda u BiH da bira svoje predstavnike. Čovjek dobije ponekad dojam da su za Bošnjake Hrvati, koji traže minimum etničkih i građanskih prava u BiH, koja im pripadaju, čak i opasniji nego Srbi koji žele pripojiti Republiku Srpsku Srbiji. Ili da su barem isto toliko opasni i rušilački nastrojeni, kako reče ona gospođa u Hammu, kao i Srbi. Tada sam, unatoč riječima spomenute gospođe, pomogao Muslimanima, današnjim Bošnjacima, kupiti kamiončić kako bi mogli organizirati prijevoz pomoći u BiH. Učinio bih to i danas da se nađu u istoj groznoj situaciji, iako me strašno iritiraju šovinističke izjave pojedinaca o Hrvatima i njihov zaborav da im je Hrvatska pomogla više i od sam Turske.
Ostaje otvorenim pitanje: Kako popraviti odnose između Hrvata i Bošnjaka u BiH nakon toliko neodmjerenih, licemjernih i rasističkih izjava bošnjačke političke protiv Hrvata? Bošnjaci bi trebali napokon shvatiti da se Hrvate u BiH ne može poistovjetiti s Draganom Čovićem i njegovom politikom Nažalost, Bošnjaci to često čine, kako bi u očima međunarodne zajednice umanjili njihovo pravo da biraju svoje predstavnike. Šteta. Posljedice takvoga razmišljanja bi mogle biti pogubne za Hrvate i Bošnjake, jer „srpski svet“, ohrabren ruskom invazijom na Ukrajinu, počinje glasno govoriti o potrebi denacifikacije Balkana.
/HMS/