Još jedna u nizu beogradskih političkih predstava, s optužnicama protiv hrvatskih zapovjednika iz razdoblja hrvatskih završnih oslobodilačkih operacija, preslikava se u hrvatski političko-medijski prostor kao da smo izravan nastavak beogradske propagandne centrale. Velika predstava iz nečeg što bi u uređenoj i institucionalno jakoj državi bila tek medijsko-politička – fusnota. Po tko zna koji put Beograd nastoji oslobađanje hrvatskog teritorija nakon četverogodišnje srpske okupacije prikazati kao državni zločin. Nakon što u tome nisu uspjeli pred Haaškim sudovima (ICTY, ICJ), počeli su kao instrument koristiti vlastiti, srpski zakon o univerzalnoj jurisdikciji u kaznenom progonu ratnih zločina. On je, doduše, zbog hrvatske zapadne integriranosti, s vremenom izgubio “zube” kao sudski instrument. Ali ostao je i dalje sredstvo političke propagande i zastrašivanja još živih pripadnika hrvatskoga vojnog i političkog vrha iz tog razdoblja.
Te igrokaze službeni Beograd kao političko središte “srpskog sveta” prigodno igra već godinama. Pitanje je zašto nova epizoda baš sad? Dakako, zbog skretanja pozornosti s aktivnosti “srpskog sveta” na Kosovu, u Crnoj Gori, u BiH. Ali ovaj put postoji i dodatni razlog. Mali brat iz Beograda (trenutačno Vučić) nastoji utrti put onome što bi jednog dana, proglasivši se univerzalnim sucem za ratne zločine, neki sljedeći Veliki brat iz Moskve mogao primjenjivati prema Ukrajini: “denacificirati” (destabilizirati) Ukrajinu preko suđenja za ratne zločine. Baš kao što danas Vučić nastoji “deustašizirati” Hrvatsku optužnicama, nakon što to Milošević i JNA nisu uspjeli tenkovima. Današnjim generacijama čini se nevjerojatnim da bi neka sutrašnja vlast u Moskvi mogla, uz blagonaklonost ili ignoriranje Zapada, kazneno progoniti i stalno ucjenjivati ukrajinski politički i vojni vrh montiranim procesima za zločine na ukrajinskom tlu. No i 1995. se (ne samo) u Hrvatskoj činilo nevjerojatnim da bi Srbija – koja je zbog svojeg osvajačkog rata i etničkog čišćenja s elementima genocida u Hrvatskoj i u BiH četiri godine bila izopćenik iz međunarodnog poretka, nakon izgubljenog rata – jednog dana mogla uopće pomisliti ustoličiti sebe kao univerzalnog djelitelja pravde na prostoru država koje je napala, držala pod okupacijom i brutalno etnički očistila. I zato bi bilo važno da Hrvatska danas, kombinirajući pravna i politička sredstva, postavi granicu ovakvim srpskim igrokazima, da budu svedeni na ono što zapravo jesu: zlouporaba kaznenog progona ratnih zločina u službi osvajačkih projekata. Važno je ne samo kod kuće, već na razini EU-a i zapadnih saveznika, razobličiti političku motivaciju i pravnu karikaturalnost beogradskih optužnica za ratne zločine koje temelji na univerzalnoj nadležnosti i ishoditi njihovo trajno izuzeće iz sustava Interpolovih međunarodnih tjeralica.
Propagandni stroj
To ne bi trebao biti osobito zahtjevan posao. Same optužnice beogradskog suda za ratne zločine su najjači argument protiv sebe. U ovoj epizodi red je došao na pilote Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva: Vladimira Mikca, Zdenka Radulja, Željka Jelenića i Danijela Borovića. Da su, navodno, 7. kolovoza 1995., sudjelovali u namjernom raketiranju civila u srpskoj izbjegličkoj koloni kod Bosanskog Petrovca, pri čemu je ubijeno 10 civila, od čega 4 djece. No važno je pogledati kako su to oni bili “krivi”, kako su bili dio udruženog zločinačkog pothvata, barem prema onome što su dosad beogradski izvori dostavili medijima. Dakle, oni su kao zapovjednici bili dio neidentificiranog zapovjednog lanca koji je vodio do neidentificiranog N.N. pilota MIG-a 21 HRZ-a! A navodno kažu navodni svjedoci iz te kolone, da je taj N. N. pilot već bio preletio kolonu, ali kad je shvatio da su u njoj civili i djeca, namjerno se vratio da baš njih raketira. Nije poznato kako je to navodni civilni svjedok iz kolone iščitao tijek misli neidentificiranog N. N. pilota iz brišućeg N. N. MIG-a, navodno hrvatskog. No sve su to već mnogo puta identificirane laži i izmišljotine iz srpske kuhinje. A na temelju njih beogradski tužitelj “zna” da su svi ti identificirani i neidentificirani, udruženo provodili nepisanu Tuđmanovu zapovijed da – Srbi moraju nestati. I očekivano, u sljedećoj epizodi, optužnice kreću prema još živućem vrhu zapovjednog lanca, tadašnjem zapovjedniku glavnog stožera HV-a generalu Pavlu Miljavcu, tadašnjem šefu kontraobavještajne službe admiralu Davoru Domazetu Loši i brigadiru Iliji Maričiću, tadašnjem pomoćniku načelnika Glavnog stožera za uporabu ratnog zrakoplovstva. Cilj je – presuditi makar pred srpskim sudom, makar u odsutnosti, da je hrvatska sloboda udruženi zločinački pothvat. Međutim, glavni hrvatski problem ne nalazi se u Beogradu. Ta razina montaže kaznenog postupka toliko je već puta viđena i toliko karikaturalna da je i kao satira glupava. Glavni problem nalazi se u Zagrebu, koji kontinuirano prepušta cijeli teren procesuiranja ratnih zločina agresorskom Beogradu. Kao da igra utakmicu samo s – golmanom. U Zagrebu, čiji državni vrh sa svojim optuženim ratnim zapovjednicima komunicira s odgodom, preko televizije. A neki od njih u međuvremenu, prepušteni sebi, nasjedaju na medijske zamke, pričajući baš koješta. Dajući novog štofa beogradskom propagandnom stroju.
Piše: Višnja Starešina/slobodnadalmacija.hr