Konstitutivnost…
Magičan termin u mističnoj Bosni i Hercegovini. Oko njega se vrte svjetovi baš poput planeta oko Sunca u heliocentričnom sustavu. Ili Kopernikovom, kako više volite. Konstitutivnost naroda. Zvuči čvrsto, važno, stabilno, zadano, nepromjenjivo i presudno.
Hm, samo zvuči…
Još na prvom zasjedanju ZAVNOBIH-a, dalekog 25. studenog 1943. godine, udareni su temelji: zapisano je da Bosna i Hercegovina nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego je i srpska, i hrvatska, i muslimanska. Taj dan u BiH se slavi kao Dan državnosti. Međutim, ne slave ga svi, nekako su ga najviše prigrlili Bošnjaci (nekadašnji Muslimani).
Devedesetih godina raspala se jedna država i nastale su “nove”. Znate i sami, lakše je to bilo izvesti u etnički čistijim krajevima – Bože sačuvaj od etničkog čišćenja – a tajanstvena naša Bosna i Hercegovina natopila se u krvi te purifikacije. Prethodno je referendumsko pitanje bilo: “Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?”
Dayton, pod pokroviteljstvom Amerikanaca, donio je mir, ali i armirao neke rezultate rata, a novi Ustav BiH, defakto tekst aneksa mirovnog sporazuma, ponovno je u preambuli istaknuo: “Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (zajedno s ostalima), i građani Bosne i Hercegovine ovim odlučuju da Ustav Bosne i Hercegovine glasi…”
ISPADANJE ‘REPUBLIKE’
Konstitutivan je značilo biti ustavotvoran, tvorben, jednakiji od manjina, iako i kod same terminologije ima prijepora, ali u toj voljenoj zemlji ničeg neprijepornog ni nema. Značilo je to Srbima da imaju pravo na vlastitu državnost i teritorij. Dobili su i Republiku koja nosi njihovo narodno ime – Srpska! Srbinje ili Srpsko Sarajevo nisu mogli zadržati svoje ratno i etničko ime, ali Republika u kojoj se nalaze – jest! A istovremeno su ukinuli bosanske nazive i imena, pa je Bosanski Brod samo Brod, Bosanski Novi je Novi Grad, Bosanska Dubica je Kozarska…
Hrvatima je značilo da – iako najmalobrojniji narod – imaju kolektivnu zaštitu u entitetu koji dijele s Bošnjacima. Već se i zaboravilo da je ta Federacija BiH trebala kasnije ući u konfederaciju s Hrvatskom, po Washingtonskom sporazumu koji je dokinuo strašno krvoproliće između Bošnjaka i Hrvata. Kasnije su Hrvati htjeli svoj entitet, tzv. Treći. Ali kroz čije dvorište provući crtu?! Plašeći se dominacije Bošnjaka, zazivali su barem virtualnu izbornu jedinicu koja će okupljati samo hrvatsko glasačko tijelo.
A Bošnjacima je Dayton bio dokaz vlastite državotvornosti i rodoljublja: da jedino oni od svih triju spomenutih naroda nemaju i ne priželjkuju neku drugu domovinu ili otadžbinu. Da je samo njima BiH jedna i jedina. Pa se neko vrijeme tako zvala i himna bivše Republike BiH. Današnja, daytonska zemlja, možda niste znali, službeno se zove samo Bosna i Hercegovina. “Republika” je ispala…
Čuli ste za bosanski lonac: varivo od različitih vrsta povrća i mesa. Eto, sastojke imamo, sada ćemo kuhati i miješati. Tko je u Bosni i Hercegovini živio u većini okružen imenjacima na istom prostoru, taj se spasio. Ali ako te zapalo biti manjina među nekim drugim imenjacima, nije ti se dobro spremalo. A baš svatko je u nekom dijelu zemlje bio manjina.
A što ako si Rom, Židov, anacionalan, ako su ti ne samo mati i otac različitih nacionalnosti, nego još i did, dedo, đed, baka, maajka, nana? Ako ti je dosta da si samo građanin? E, za vas je kategorija tzv. Ostali. Žao nam je, niste konstitutivni, a u loncu temperatura raste…
Nekidan je Europski parlament izglasao rezoluciju o BiH i njezinu demokratskom napretku. Hrvatski premijer Andrej Plenković ovako je rekao:
“Što god pisalo u toj rezoluciji, bilo bi dobro da se spomenu konstitutivni narodi jer mislim da je to pozitivno. To neće promijeniti činjenicu da u BiH postoje tri konstitutivna naroda. Ono što je važno jest da se postigne konsenzus oko izborne reforme koja će omogućiti legitimnu zastupljenost sva tri naroda u institucijama i bolje funkcioniranje…”
Konstitutivnost ipak nije ušla u usvojeni tekst rezolucije, a Plenković je još bio dodao:
“Možemo reći da su EPP i HDZ bili za, a ostale političke skupine bile su protiv.”
EPP je Europska pučka stranka, kojoj pripada i HDZ. Doduše, hrvatski premijer nije bio baš precizan: rezultati glasanja kažu da su “pučani” sa 141 glasom podržali rezoluciju bez spominjanja konstitutivnosti u BiH. Protiv je bilo tek njih petero, uključujući četvero hrvatskih “pučkih” zastupnika. Protiv su bili i hrvatski “socijalisti”.
Ukratko, Plenkovićevi europski “pučani” nisu slijedili Plenkovićeve inicijative. Iako hrvatski premijer – baš kao i Dragan Čović, čelnik sestrinskog HDZ-a BiH – uvijek govori da je Hrvatska najbolji prijatelj Bosni i Hercegovini na putu u Europu i jedini jamac europskih vrijednosti.
Da ne zagori lonac, malo ćemo promiješati…
GRAĐANSKO GLASAČKO PRAVO
Bošnjački politički lideri – prije svega oni iz SDA, pučke stranke Bakira Izetbegovića – u najnovije vrijeme odbacuju princip konstitutivnosti triju naroda i sve žešće uklizavaju na teren građanskog principa koji kaže da je glasačko pravo građansko pravo. Odnosno, ljudsko pravo. I da nacionalnost tu nije bitna, da čovjeku pravo glasa i kandidiranja ne pripada zato što je Hrvat, Srbin, Bošnjak…, nego zato što je građanin, državljanin svoje zemlje.
Oponenti će reći, naravno kad su Bošnjaci najbrojniji! Građani jesu, ali ništa manje i Bošnjaci. Hrvatski politički lideri u Bosni i Hercegovini, prije svega HDZ BiH, godinama viču da su majorizirani, preglasani, da ne mogu sami birati svoje političke predstavnike, nego da to umjesto njih rade Bošnjaci. Najpoznatiji je primjer višekratni izbor Željka Komšića u Predsjedništvo BiH.
Jasno, ni tu se svi ne slažu, budući da Ustav kaže kako birači – a ne Hrvati ili Bošnjaci – na području Federacije BiH biraju jednog Hrvata i jednog Bošnjaka u Predsjedništvo.
Znači, ako ste Srbin iz Mostara ili Sarajeva, a ti su gradovi u Federaciji, na biralištu možete zaokružiti samo Hrvata ili Bošnjaka za Predsjedništvo.
I pritom vas nitko ne pita, niti bi imao čime provjeriti na biralištu koje ste nacionalnosti. Bili Stojan, Ivan, Alija, Levi ili Dervo, birati možete samo Antu, odnosno Avdu.
S druge strane, na području Republike Srpske birači biraju samo jednog Srbina koji će ići u Predsjedništvo BiH. Tako Anto ili Avdija, Jakob ili Rustem mogu zaokružiti tek nekog Jovana ili Jovanku.
Tako piše u Daytonskom sporazumu i Ustavu. Iako mnogi u BiH tvrde da je stvarni smisao ustavotvorca, nazovimo ga Bill, bio potpuno drugačiji: da svatko treba birati svoje – Hrvat Hrvata, Srbin Srbina, Bošnjak Bošnjaka. Ostali ionako nisu konstitutivni…
Milorad Dodik, srpski politički prvak u BiH, i Dragan Čović, šef HDZ-a BiH, u naravi najčešće politički partneri i suradnici, zazivaju izvorni Dayton, povratak na početne položaje, na tvorničke postavke konstitutivnosti triju naroda. Blokirajući pritom na svaki mogući način formiranje vlasti na raznim razinama, politički i društveni život, kao svojevrsnu osvetu za tzv. bošnjački unitarizam zaogrnut građanskim modelom.
Za potpun okus bosanskog lonca valja dodati malo začina. Evo ih:
Baš je Bakirov rahmetli babo Alija Izetbegović prije 20 godina – upravo suprotno od sinovljevih aktualnih pogleda – inzistirao na konstitutivnosti triju naroda na cijelom području BiH. Obratio se i Ustavnom sudu, a to je pravosudno tijelo 2000. godine prihvatilo prijedlog u odluci poznatijoj kao U-5/98. Ukratko, svaki Bošnjak, Hrvat i Srbin jednako je konstitutivan u Banjoj Luci, Mostaru i Sarajevu. I u najzabačenijem bosanskom ili hercegovačkom selu. Konstitutivnost je uvedena kao “natkrovljujuće načelo”. Prije toga, u RS su samo Srbi bili konstitutivni, a u FBiH samo Bošnjaci i Hrvati. A oni ostali – nigdje…
Još prstohvat mirodija:
Odluka je prošla jer su za nju glasali bošnjački, ali i strani suci. Zajedno ih je više. Da, ima Bosna i strance u Ustavnom sudu. A protiv odluke o konstitutivnosti na cijelom području BiH – eto preokreta namirnica drvenom žlicom u bosanskom loncu – bila su po dva hrvatska i srpska suca. Drugim riječima, hrvatski i srpski suci glasali su protiv konstitutivnosti svojih sunarodnjaka koji su se našli u pogrešnom dijelu države, među “tuđim” imenjacima. U federalnom Parlamentu, zastupnici HDZ-a BiH tada su i glasali protiv pripadajućih amandmana na Ustav FBiH.
Zanimljivo, županije su godinama kasnije – a županija ili kantona je deset u Federaciji, dok Republika Srpska ne poznaje takvu teritorijalnu podjelu – zadržavale Srbe izvan kategorije konstitutivnosti. Odnosno, nisu mijenjale svoje lokalne ustave (istina je, zaista postoje i županijski ustavi, vlade, ministri, parlamenti…). Još su ostale takve dvije s relativnom hrvatskom većinom – Posavska te Hercegovačko-neretvanska županija, čije je središte u Mostaru, gdje stoluje i Dragan Čović.
Iako su – čuda nikada dosta – hercegovački Srbi i Bošnjaci dugo pokušavali uvesti Srbe u Ustav HNŽ-a, nije im polazilo za rukom jer se HDZ BiH opirao. Ali kako se namirnice u loncu miješaju, tako je baš proljetos navedena hrvatska stožerna stranka popustila i u proceduru pustila srpsku ustavnu konstitutivnost. Ne zna se je li to i u kakvoj vezi s nedavnim glasom jedinog mostarskog srpskog vijećnika čija je ruka omogućila da hrvatski kandidat postane novi gradonačelnik Mostara. Ne bošnjački. A izbora u Mostaru nije bilo od 2008. godine. Praktički ih je nametnuo Europski sud za ljudska prava jer mu se Mostarka Irma Baralija obratila zdvajajući da joj je uskraćeno biračko građansko pravo.
HRVATICA IZ SDS-A
A o konstitutivnosti ono nekolicine Hrvata, od predratnih 200.000, u Republici Srpskoj, ne bismo trošili riječi. U Narodnoj Skupštini RS (Vijeće naroda), prva u Kluba Hrvata je članica Dodikova SNSD-a, a druga je Hrvatica iz Karadžićeva SDS-a.
A tko izdaje potvrde da je čovjek etnički Hrvat, Srbin, Bošnjak…? Nitko, pa to svatko za se deklarira. Izjasni se čovjek. Neki bi htjeli biti i Bosanci. Jer su iz Bosne. Može li Bosanac biti član Predsjedništva Bosne i Hercegovine? Jok! Nije konstitutivan…
Ali se, kao i svatko drugi, može izjasniti kao Hrvat, Bošnjak ili Srbin. Čak i kao “Ostali”, pa ako delegata, vijećnika ili zastupnika tog krvnog soja nedostaje – a izborna pravila predviđaju minimalan broj “etničkih” mjesta – eto veselja. Pa neki Edim iz Goražda kaže da on jest Edim, ali se nacionalno osjeća kao Hrvat. A takvih je do jugoslavenskog Ustava iz ranih sedamdesetih, kad je Tito omogućio današnjim Bošnjacima da se etnički izjasne kao Muslimani, bilo koliko volite širom BiH. Bez ikakve zamjerke. Neki su se tada izjašnjavali i kao Srbi. Drugi kao Jugoslaveni…
Jednako tako, ima etničkih Hrvata, nekih čak i u Mostaru, koji su se jednog jutra probudili kao Srbi – jer Srba fali za popunu rezerviranih etničkih fotelja – i eno ih, odoše na zastupničku plaću. Nije nepoznat primjer da u Klubu Srba Doma naroda FBiH sjedi članica HDZ-a. A u Klubu Bošnjaka je opet neki Zvonko. Ima i Anel u Klubu Hrvata. Ili, novi član srpskog kluba federalnog Doma naroda je jedan Elvis, kojeg Srbi baš i ne žele, pa je SNSD istaknuo da se isti taj Elvis na izborima 2012. izjašnjavao kao Hrvat. A kad su pitali njega, čovjek je rekao da je nacionalnost osobno pitanje.
Da ne duljimo, princip ste shvatili, a isticanje punih identiteta ljudi izbjegavamo jer nam i nije cilj razabirati krvne pločice ili ih pretpostavljati na temelju imena. Javne su osobe, doduše, pa ih možete pronaći s dva klika na stranicama tijela javnih vlasti. Imenujemo samo političke kapitalce.
Bitno je samo, kako nalažu pravila, da u jednom izbornom ciklusu ne mijenjate nacionalnu pripadnost. A ako su popunjene kvote za Bošnjake, Srbe i Hrvate, uvijek se čovjek željan političke funkcije može mašiti za joker “Ostali”. Neće biti konstitutivan, ali će sjediti u dobro plaćenoj fotelji.
I, bosanski lonac spreman je za posluživanje, konstitutivan koliko samo u toj magičnoj zemlji nestvarnih ljepota može biti.
Termin konstitutivan razvio se iz latinske riječi “constituo”, što znači osnovni ili temeljni. Iako, nisu ni oko toga svi složni! Primjerice, krug oko Željka Komšića, hrvatskog člana Predsjedništva BiH, kojeg su “Hrvatima opet izabrali Bošnjaci” jer ih je mnogo više u Federaciji, toliko da mogu izabrati “i sebi i drugima”, zalažu se za građanski izborni princip, odnosno da pravo naroda nije iznad prava građana, tumačeći da je za sve kriv loš prijevod.
Kažu da službena varijanta Ustava BiH na engleskom jeziku ne navodi riječ “konstitutivni”, nego “konstituentni”, što su dva različita pravna termina.
Prema tim razmišljanjima, konstitutivnost je arhaičan model iz totalitarne sovjetske ere i goleme zemlje mnogobrojnih naroda, kada su prava pojedinca bila ograničena pravima “konstitutivnih” naroda. “Konstituentan” bi značio “dio cjeline” koju čine Bošnjaci, Srbi, Hrvati, ostali i građani; svi spomenuti u istoj rečenici Ustava.
Kao argument tim tezama navodi se cijeli niz presuda Europskog suda za ljudska prava – prije svih “Sejdić–Finci”, ali i “Zornić”, “Pilav”, “Šlaku”… U najkraćem, žele reći da je građanski, a ne etnički princip dio europske pravne stečevine i da BiH može u Europu samo ako se uskladi s navedenim.
PITANJE POPISA STANOVNIŠTVA
Dakle, ne glasa se samo u svojem etničkom korpusu ili na etničkom teritoriju, to bi bilo priznanje i nastavak politike etničkog čišćenja, koja se po zlu pamti iz rata. Da bi se eliminirali takvi elementi, kod registracije glasača ide se za popisom stanovništva iz 1991. godine, u vrijeme kada je svatko bio kod svoje kuće, pa glasaš tamo gdje si živio prije rata.
Što dovodi do teških osporavanja i zamjerki u smislu da se ignorira 25 godina realnosti na terenu i da najbrojniji narod – a to su Bošnjaci – time manipulira u svoju korist. Pa se traži, kao relevantan, popis iz 2013. godine. Vidjet ćete kasnije, broj pripadnika nekog naroda na nekom području jako je bitan kod određivanja broja delegata u važnom Domu naroda.
Čelnici HDZ-a BiH tvrde da jedan narod ne smije drugomu birati predstavnike, da Hrvati moraju imati pravo na legitimno predstavljanje, da je tako odredio i Ustavni sud u “Ljubićevoj apelaciji”, da je to minimum koji konstitutivnim narodima osigurava izvorni Dayton, a da građanski princip već postoji i funkcionira u predstavničkim (zastupničkim) domovima parlamenata Federacije, Republike Srpske i BiH. Zalažu se za konsocijacijsku demokraciju, čije principe potražite na internetu.
Skupštine su dvodomne: jedan dom je kao i u svakoj drugoj državi – svatko glasa za koga želi, stranaka je mnoštvo, pa kako tko prođe. Iako – budući da je Bošnjaka najviše, čak 70 posto u općoj populaciji Federacije – logično je da će ih biti najviše i u predstavničkom domu.
Drugi dom je gornji, a naziva se Dom naroda. Ili Vijeće (u Republici Srpskoj). To je poseban par rukava i traži posebna objašnjenja, prilično složena, a izazivaju teške frustracije, osobito među Hrvatima, koji popunjavanje i djelokrug Doma naroda FBiH smatraju zadnjom preostalom branom zaštite konstitutivnosti, ravnopravnosti i jednakopravnosti. Ako se ta brana sruši, Hrvati će postati nacionalna manjina u svojoj domovini Bosni i Hercegovini, kako to tumače u Hrvatskom narodnom saboru, na čijem je čelu HDZ BiH.
Zato ultimativno traže izmjene Izbornog zakona i Ustava kako bi se osiguralo “legitimno političko predstavljanje” i osujetilo ponavljanje izbora raznih “komšića” i delegata u federalni Dom naroda koji nisu većinska izborna volja hrvatskih glasača.
Toliko su žestoki da su blokirali – sada će već gotovo tri godine – formiranje nove federalne vlade, predsjednika Federacije, popunjavanja Ustavnog suda… A pravila su takva da do ustoličenja novih političkih dužnosnika posao, uz obilatu plaću, nastavljaju obavljati oni stari. Pa su tako još od 2015. godine na dužnosti Marinko Čavara, predsjednik Federacije, i Fadil Novalić, šef federalne Vlade. Ukratko, izborni rezultati iz 2018. još nisu došli na red!
Veselja ima i u diplomaciji: kod imenovanja veleposlanika i konzula vodi se briga o nacionalnom ključu, ali vodeće stranke, u pravilu nacionalnog karaktera, ne žele da – primjerice – ambasador bude bilo koji Srbin ili Bošnjak, nego Srbin ili Bošnjak iz stranke za koju su Srbi ili Bošnjaci u najvećem broju glasali. Na isti način: nećemo u svijet slati Ivu, neka je stoput Hrvat, nego Matu koji je iz HDZ-a BiH.
A događalo se da je isti čovjek odradio ambasadorski mandat u Turskoj u bošnjačkoj kvoti, pa se onda prebacio u Hrvate i dobio vjerodajnice za mjesto veleposlanika u Rimu u hrvatskoj kvoti.Ogorčena bitka vodi se za federalni Dom naroda, zamišljen u svrhu zaštite kolektivnih, odnosno etničkih, prava. Sastoji se od klubova hrvatskog, srpskog i bošnjačkog naroda, te od malobrojnijeg kluba “Ostalih”. Bez blagoslova tog tzv. gornjeg doma ne može se usvojiti ni jedan zakon, bez obzira na to što je prethodno izglasan u klasičnom predstavničkom (zastupničkom) domu. Štoviše, bez blagoslova Doma naroda ne može se izabrati ni predsjednika FBiH, ni federalnu Vladu.
E, sada još malo deserta poslije obilnih porcija bosanskog lonca:
Zaštita vitalnog nacionalnog interesa. Poseban i moćan institut kojim se mogu zaustaviti zakonski prijedlozi koji ugrožavaju kolektivna prava. Ali pod nacionalnu ugrozu moguće je podvaliti svašta, pa je svojevremeno Bošnjacima u državnom parlamentu to bio pokušaj osnivanja RTV kanala na hrvatskom jeziku, a Hrvate je jednom u federalnom parlamentu ugrožavao pokušaj oporezivanja kladionica. Kombinacija ima koliko hoćete…
Najčešća i najžešća reakcija Hrvata iz BiH, preciznije Čovićeva HDZ-a, jest ona o preglasavanju i majorizaciji. Tvorničke daytonske postavke predviđale su da izaslanike (delegate) u nacionalne klubove federalnog Doma naroda biraju županijski vijećnici iste nacionalnosti. Princip je bio da svatko bira svoje, nitko tuđe. Onda su ranih dvijetisućitih međunarodni predstavnici nametnuli brojne amandmane na federalne ustavne i izborne propise, što je – viču kritičari s hrvatske strane bliske HDZ-u – Bošnjacima omogućilo lako ovladavanje Domom naroda kroz nelegitiman utjecaj u nacionalnim klubovima Srba i Hrvata.
Pa se neki Alija – ako već nema “halal” Hrvoja – vijećnik iz Podrinjskog kantona, u kojem živi 17 Hrvata, proglasi za njihova sunarodnjaka, bošnjački županijski vijećnici ga podrže i on ode u federalni Dom naroda kao izaslanik u Klubu Hrvata. Neki su mostarski sveučilišni stručnjaci izračunali da na opisani način Bošnjaci teoretski mogu izabrati šest od 17 delegata u Klubu Hrvata federalnog parlamenta. Jer, postoji više županija u kojima živi premalo Hrvata u odnosu na Bošnjake, ali iz kojih u Dom naroda ipak idu po jedan ili dva hrvatska izaslanika.
PREGLASANI HRVATI
A šest od 17 je trećina, što je dovoljno da se potvrdi federalna Vlada i bilo koji zakonski propis. Ukratko, konstitutivni Hrvati su preglasani. O federalnim Srbima da i ne govorimo. Kritičari kažu da nije fer situacija u kojoj po jednog hrvatskog izaslanika u Dom naroda daju spominjana Podrinjska županija sa šakom Hrvata i Posavska, u kojoj živi njih 40.000.
Smisao uvedenih amandmana trebao je biti da iz svakog kantona u federalni Dom naroda ide barem po jedan izaslanik svakog konstitutivnog naroda ako je prethodno izabran u županijskoj skupštini. Jer, kažu europski propisi i konvencije, svatko ima pravo birati i biti biran, a svaki glas trebao bi biti jednako vrijedan. I tu su problemi s putovanjem ovakve BiH u EU.
Problem s amandmanima – poručuju godinama iz HNS-a – jest i taj što su međunarodni predstavnici odlučili da je sve manji broj ruku u klubovima naroda potreban da se blagoslovi ili zaustavi neka odluka. Za neka pitanja dovoljna je tek trećina glasova. No, u Vijeću naroda Republike Srpske nije tako: tamo je potrebna dvotrećinska većina.
Da bismo bosanski lonac održavali toplim, treba reći i da Središnje izborno povjerenstvo BiH izračunava koliko delegata iz koje županije ili kantona ide u Dom naroda. Formula i računica je više, svaka sa svojom argumentacijom, ali političari su brzo shvatili što im je činiti i kadroviraju u SIP-u, pa tko bude jači…
Prisjeo vam lonac?! Ne čudimo se… Običan svakidašnji čovjek koji plaća porez nema mnogo koristi od svega, bio konstitutivan ili ne, bio građanin, nacionalna manjina ili “Ostali”. Pa tko onda ima koristi i skuplja kalorije iz tog dubokog tanjura? Obično oni koji nad njim najčešće vise, koji ga miješaju i koji troše isti onaj porez. Oni koji stalno trube o konstitutivnosti ili građanstvu, a na kraju opet zajedno vladaju poharanom zemljom brojnih čud i jedne, jedinstvene, svugdje iste gostoljubivosti, zemljom koje nema bez njezinih naroda. Pardon, bez njezina naroda.
PIŠE DAMIR TOLJ/slobodnadalmacija.hr