Christian Schmidt preuzeo je u ponedjeljak dužnost visokog predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini najavivši provedbu reformi koje bi zemlji omogućile članstvo u Europsku uniju.
U intervjuu za Glas Amerike je govorio o aktuelnim političkim temama, odnosu prema bh. političarima, provedbi Zakona o zabrani negiranja genocida te o utjecaju Sjedinjenih Američkih Država i Njemačke na zemlje Balkana.
GLAS AMERIKE: Gospodine Schmidt, službeno ste preuzeli dužnost visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH od Valentina Inzka. Koliko ste, do sada, imali priliku promatrati političku klimu u BiH? Gdje ste uočili najveće nedostatke?
Schmidt: Kada govorimo o političkoj klimi u BiH, temperature brzo rastu. Vidim pregrijavanje, a obično nakon toga slijedi hlađenje. Miran razgovor nije moguć tijekom takvog pregrijavanja, a iskustvo pokazuje da tada nije moguće donositi optimalne odluke.
GLAS AMERIKE: Prethodnih dana ste svjedočili reakcijama iz bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska, kako na rad međunarodne zajednice, tako i na Vaše imenovanje. Kazali ste da je sada politička klima pregrijana, ali da dolazi hlađenje. Što ste točno mislili? Da li upravo na stavove političara iz RS-a koji negoduju Vaš dolazak u BiH?
Schmidt: Smatram da u BiH u cijelosti trebam razgovarati o važnim temama za zemlju, što, također, podrazumijeva moju, ali i ulogu međunarodne zajednice. Sve su to pitanja koja se u okviru pravnih okvira daju brzo riješiti, tako da se time ne bih zamarao. Ja sam za legitimnost obavljanja zadataka koje je međunarodna zajednica prenijela na mene i to ću i činiti. Od toga polazim i zaista sam optimista da kada se temperature smanje da ćemo biti u prilici razgovarati o važnim pitanjima. Mislim na presudu Sejdić-Finci, izmjene Izbornog zakona, ali i cijeli niz investicijskih pitanja tema koje se vežu za zakonodavstvo. Dosta toga je na stolu i riječ je o tome šta moramo učiniti i na koji način, a ne o nekakvoj izbornoj kampanji.
GLAS AMERIKE: Spomenuli ste izmjene Izbornog zakona, a Bosnu i Hercegovinu 2022. godine očekuju Opći izbori. Ako vladajuće stranke u BiH ne postignu dogovor u vezi izmjena Izbornog zakona, hoće li biti moguće provesti izbore? Kako bi tada reagirala međunarodna zajednica?
Schmidt: Izborni zakon već postoji. On treba biti poboljšan i izmijenjen. Izbori se moraju i trebaju održati, tako da je to ujedno i napomena, u smislu da mora postojati dogovor. Naravno da neće postojati Izborni zakon gdje će jedna strana biti zadovoljna 100, a druga samo 20 posto.To možda i nije dobro za sve, međutim, sve su to poteškoće demokracije, a demokracija znači institucijski kompromis. Ako postoji spremnost na kompromis, onda se nalazi rješenje.
GLAS AMERIKE: Gospodin Inzko je prije samog odlaska iz BiH donio Zakon o zabrani negiranja genocida. U Federaciji BiH je prihvaćen, u Republici Srpskoj, očekivano, nije. Kako komentirate samu odluku o donošenju zakona, vrlo oštre stavove političara iz Republike Srpske i na koji način mislite da ga je moguće implementirati?
Schmidt: Stavke u Zakonu su dio 14 uvjeta koji se vežu za pristupanje zemlje Europskoj uniji. Dakle, sve je to sadržano u jednom dokumentu i govorimo o standardima EU. Mene ne iznenađuje sam zakon, već cijela rasprava koja se razvila u vezi toga. Nitko nema pravo, kako se insinuira, da odgovornost pripisuje RS-u. Ovdje govorimo o individualnim djelima koja su počinjena i ona se moraju procesuirati individualno. Kao netko ko dolazi iz zemlje koja je procesuirala takva krivična djela, dao bih preporuku da najprije moramo imati poštivanje za mrtve, a drugo, moramo gledati u budućnost koja donosi mnoštvo izazova kojima se trebamo baviti. Tako da, zaista sam iznenađen intenzitetom angažmana i bavljenja ovom temom. Umjesto toga, moramo gledati ka naprijed, a nikako to ne možemo pripisivati cijeloj jednoj etničkoj skupini ili zemlji. To nije prihvatljivo.
Kada govorimo o Zakonu o zabrani negiranja genocida, ne možemo djelovati na civilno društvo. Film “Quo vadis, Aida” rediteljice Jasmila Žbanić, koji govori o Srebrenici i o počinjenim zločinima, završava se scenom gdje djeca različite etničke pripadnosti, u školi, zajedno, pripremaju jednu izvedbu. Svi se mi moramo zapitati, uključujući i političare, ali i roditelje, očeve i majke, što prenosimo na djecu? Da li im želimo govoriti o tome tko je bio bolji ili lošiji ili poruka treba biti – “da se tako nešto nikada više ne smije dogoditi”. Upravo to treba biti naš pogled u budućnost. Ja ću se boriti za to.
Izvor:pogled.ba