Hrvati i njihovi potomci rasuti su po svijetu kao zvijezde po nebeskom svodu. Neki od njih vidljiviji su od drugih, kao i zvijezde, barem za neko vrijeme. Za vas sam prikupio crtice iz života onih koje sam tako rekavši „u hodu“ zapazio i o njima iz raznih izvora ponešto zabilježio. Poneke sam od njih i poznavao. A ovdje ih vi možete sve upoznati i vidjeti da u tom našem rodu i narodu ima stvarno nadarenih, radišnih i uspješnih pojedinaca diljem kugle zemaljske. Lijepo je (do)znati tko su ti naši sunarodnjaci i biti ponosan na njih. Svatko je od njih na svoj način obogatio svijet…
Među ovim kratkim životopisima pročitat ćete o ljudima vrlo različitih zvanja i iz raznih krajeva svijeta. Ali sve ih povezuju hrvatski korijeni. Svi su bili ponosni na ono što su ponijeli iz domovine ili naslijedili od svojih roditelja, djedova i baka – od domaćih jela i obiteljskih tradicija do hrvatske kulture općenito. Ali ima i još nešto što oni imaju zajedničko: prepoznali su svoje talente i imali životne ciljeve, te bili radišni, strpljivi i uporni u njihovu ostvarenju. Znali su da prirodna nadarenost nije dovoljna za velika postignuća. To je samo temelj na kojemu treba graditi, ustrajno radeći, ono što želimo u životu postići. Bili oni znanstvenici, glumci, pjevači, športaši… njihova je zvijezda zasjala i postala vidljiva jer su „brusili“ sami sebe, i to uz velike napore i žrtve.
Ante Čuvalo, Hrvati u svijetu – 101 životopis za školarce (i roditelje), CroLibertas Publishers, 2017.
Zdravko Dučmelić (1923. ‒ 1989.)
umjetnik
Zdravko je rođen 17. srpnja 1923. u Vinkovcima, u ravnoj i plodnoj Slavoniji, gdje je pohađao osnovnu i srednju školu. Godine 1941. dolazi u Zagreb studirati na Akademiji likovnih umjetnosti. Ratni vihor zahvaća njegov mladi život te je bio mobiliziran u hrvatsku vojsku, a na kraju rata s tisućama drugih Hrvata povlači se pred jugo-partizanima prema Austriji i prolazi strahote koje danas nazivamo „Bleiburškom tragedijom“. Iz Austrije je pobjegao u Rim, zatim u Madrid (1948.) i konačno dospio u Argentinu (1949.). Ali Zdravko je i za vrijeme boravka u Italiji i Španjolskoj studirao i usavršavao svoj umjetnički talenat.
Ubrzo po dolasku u Argentinu Dučmelić je postao prepoznatljiv i otpočeo je sa samostalnim izložbama u Buenos Airesu i drugim gradovima. Poslije je izlagao i u mnogim drugim državama svijeta, uključujući Japan, Peru, Čile, Meksiko, Kubu, Kanadu, Kinu itd. Bio je profesor likovne umjetnosti te jedno vrijeme i ravnatelj umjetničke akademije na sveučilištu u provinciji Mendosi.
U Dučmelićevim djelima lako je uočiti nekoliko faza njegova umjetničkog rasta. U mlađim, to jest ratnim i poratnim danima, on je slikao život ljudi oko sebe, a to su bili likovi vojnika, izbjegličke majke i djeca, razni domoljubni crteži i motivi iz hrvatskih krajeva. Po dolasku u Argentinu Zdravko je radio mnogo portreta, ali je uskoro sve više slijedio puteve moderne umjetnosti, slikajući razne figure i scene koje svjedoče o nekom imaginarnom vremenu i prostoru. Njegove kao okamenjene figure i prizori u sivkasto-plavkastim bojama uvlače gledatelja u duboki mir, tišinu i razmišljanje. Neki mistični mir, koji svaka normalna osoba traži kako bi iskoračila iz svakodnevne buke života.
Dučmelić je posebice postao popularan kad je počeo slikati prizore nadahnute djelima najpoznatijeg argentinskog pisca Jorgea Luisa Borgesa (1899. ‒ 1986.) s kojim je dugo prijateljevao. On je ilustrirao Borgesovu famoznu knjigu Labirint. Borges je smatrao da je Dučmelić slikao likove i simbole iz njegovih djela bolje i zornije nego ijedan drugi umjetnik.
Zdravko je umro 10. siječnja 1989. u Buenos Airesu od srčane bolesti i njegovi zemni ostatci pokopani su na groblju Chacarita u istom gradu.
Tako je, eto, ratni vihor odnio Dučmelićevu obitelj, tatu Franju, mamu Juciku, starijeg brata Željka i mladog Zdravka u daleki svijet. U Argentini su živjeli, a srce i misli bili su u Hrvatskoj. Ali i u tim, moglo bi se reći, raspetim okolnostima, Zdravko je uspio postati umjetnik svjetskog glasa. Nažalost Bog ga je pozvao k sebi prije nego što je mogao doživjeti slobodu svoje domovine, koja je uvijek u njemu živjela i bila mu jedno od umjetničkih nadahnuća.
dr. Ante Čuvalo
izvor: hkv.hr