Bivši pripadnik oružanih snaga Republike Hrvatske opisao je za 24sata.hr svoje iskustvo u NATO misiji ISAF u Afganistanu. Njegovo detaljno svjedočanstvo ovaj portal donosi u nastavcima.
Brojno stanje kandaka bilo je svakodnevni izazov, na njega se na razne načine pokušalo reagirati na svim razinama mentoriranja. Brojni zapovjednici su prijavljivali lažna brojna stanja, prvenstveno da imaju više ljudi, te su onda uzimali njihove plaće za sebe. To je bilo moguće dok su se plaće dijelile na ruke. Kad se uvidio problem, odlučeno je da se plaće preuzimaju putem tekućeg računa.
Brojni vojnici su prije bili poljoprivrednici, što je bilo zanimanje za većinu stanovništva, pa kad bi došlo vrijeme žetve, jednostavno su napuštali postrojbu i odlazili završiti radove u polju, pa bi se neki vratili nakon tri mjeseca, odnosno kad bi im ponestalo novca. Također su zapovjednici štitili brojne vojnike, pogotovo s kojima su bili u rodbinskim odnosima, iz istoga kraja ili pripadnike iste etničke grupe. Bilo je i slučajeva kad ih je starješina plemena pozvao i oni su se morali vratiti u svoje mjesto.
U početku su sva vozila bila spremna za provedbu operacija i imala su puni spremnik goriva, da bi pri pokretanju bilo prijavljeno da nemaju goriva. Znači, tijekom mirovanja vadilo se gorivo i preprodavalo. Reakcija Amerikanaca je bila da se vozila pune prije operacije, što je značilo i kašnjenje u spremnosti za pokret. S druge strane, istovremeno je trebalo napuniti mnogo spremnika vozila pa su svi znali da se kreće u operaciju, tako da su brojni vojnici mogli obavijesti talibane o tome, odnosno tajnost operacije je bila gotovo uvijek narušena.
Ni mi, kao ni Amerikanci, nismo dobivali novac u Afganistanu, nego si raspolagao s iznosom koji si ponio. Bilo je slučajeva da su afganistanski časnici tražili da im posudimo novac kako bi potplatili nekoga u ministarstvu obrane da bi napredovali na dužnosti, odnosno kako bi dobili veći čin jer to znači i veća plaća, pa bi to vratili nakon šest i više mjeseci.
Traženi iznosi su bili od jedne do deset tisuća dolara, što je bio golemi novac kad se uzme u obzir da je plaća vojnika bila 100 dolara, a generala oko 500 dolara. Kad se govori o odgovornosti prema dužnosti, onda tu imamo svakakvih slučajeva. Brojni časnici su imali iskustvo ratovanja ili su završili škole u Rusiji ili Pakistanu i oni su bili dobri praktičari, nisu se bojali ići u operacije. S druge strane, imamo slučajeva da zapovjednici nisu htjeli ići, nego su tu odgovornost prebacivali na svoje zamjenike.
Prilikom velike operacije pretresa i čišćenja terena u potrazi za talibanima i skrovištima naoružanja, koja je trebala biti u cik zore, pokazalo se točnom uzrečica: “Vi imate sat, a mi vrijeme“. Vrijeme početka bilo je planirano u 6 sati, tako da je trebalo ustati u 3 sata i pripremiti kolonu za hodnju. Naravno da kandak nije bio spreman na vrijeme, nego im je zapovjednik mrtav hladan prije pokreta rekao da će mentori voditi operaciju, a on ima druge obveze.
To nije u skladu s Pravilom upotrebe snaga, tako da smo bili prisiljeni reagirati i utjecati da si oni odrede zapovjednika za provedbu ove operacije. Nakon što smo se uvezali s drugim snagama i dobrog kašnjenja cijele operacije, bilo je jasno da će operacija propasti. Nakon šest sati ništa nije bilo pronađeno, ali se zapovjednik kandaka slavodobitno pojavio i preuzeo zapovijedanje kad je dobio informaciju od osobnog osiguranja da nema opasnosti.
Najteže je u cijelosti bilo kretanje noću, što je teško bez adekvatne opreme. U jednoj takvoj operaciji smo sudjelovali s Fincima kojima to nije predstavljao nikakav problem jer su imali opremu s kojom smo se mi prvi put susreli. Imali su senzore na sebi koje si lako pod noćnim naočalama mogao prepoznati i znati da se radi o njima. Vozila su im također bila opremljena za kretanje noću, tako da su se bez problema kretali kao po danu.
Za nas je to bio izazov jer noćna svjetla na HMMWV-u ne omogućuju takvu vožnju. Mi smo imali noćne naočale i one su nam djelomično omogućavale kretanje, puno manjom brzinom nego po danu, a s druge strane, teško je bilo odrediti rubove ceste, tj. vrlo otežano prepoznati teren kad se kreće izvan uređene ceste.
Dio naših snaga imao je noćne senzore za ciljanje noću na pušci pa je strojničar na kupoli vozila pomoću toga navodio vozača kojim smjerom da ide. Amerikanci su imali na sebi američku zastavicu na rukavu koja se mogla prepoznati putem noćnih uređaja. Neka vozila su imala borbena identifikacijska sredstva, tako da su također mogla biti prepoznata, tj. kako se ne bi na njih djelovalo.
Na izborima su se potpisivali otiskom prsta
Jedna od zadaća bila je osiguranje glasačkih kutija prilikom predsjedničkih izbora 2009. godine. Glasački listić bio je veći od formata bivših novina Vjesnik, s time da je pored svakog imena kandidata bila fotografija kako bi ih glasači mogli prepoznati jer većina nije znala čitati. Dovoljno je bilo staviti X ili otisak prsta, na taj način su donekle pokušali otkloniti nepravilnosti.
Glasačke kutije su bile plastične, providne i trebalo ih je skupiti na brojnim izbornim mjestima te dostaviti na središnje mjesto, gdje će se prebrojiti, pa je tako ispalo da je jedan kamiončić sa stotinjak kutija pratilo deset vojnih i policijskih vozila, a narod je na ulici to promatrao. Sigurnost je bila na najvišoj mjeri.
Dnevnik.ba