Na području Slatine u Balincima, Četekovcu i Čojlugu 4. rujna 1991. te Voćinu, Humu i okolici, od sredine srpnja do sredine prosinca 1991., srpske paravojne postrojbe sastavljene od Srba s područja Slatine počinile su brojne zločine nad Hrvatima, prema knjizi dr. Miljenka Brekala »Slatinska kronika Domovinskoga rata«.
U općini Slatina je pred rat živjelo 38% posto Srba i 5% Jugoslavena, koji su bili okidač za agresiju i ratno nasilje nad hrvatskim pučanstvom Slatine.
Od 1921. do 1991. Slatina je nosila ima Podravska Slatina. Grad i njegovi stanovnici su s tim imenom prolazili kroz mnogobrojne borbe i svjedočili su raznim teškim, i ljudskim i ratnim, borbama i sudbinama kroz Drugi svjetski rat, vrijeme Hrvatskog proljeća i Domovinski rat. Kada je 1991. godine Hrvatska postala samostalna država Slatini je vraćeno njezino staro povijesno ime.
Indoktrinacija Srba – priprema za zločine nad Hrvatima
Proučavajući strašne zločine srpskih pobunjenika na slatinskom području, dr. Brekalo nije se zaustavio samo na činjenicama/faktografiji, nego je pokušao proniknuti i u povijest velikosrpske misli kako bi se što bolje mogli razumjeti uzroci mržnje, koja je početkom devedesetih godina prošlog stoljeća svom silinom i okrutnošću dobila zamah. Ta je svojevrsna ideološka indoktrinacija Srba u Hrvatskoj dosegnula svoj vrhunac i na okupiranom području općine Podravska Slatina.
Hrvati su prikazivani isključivo kao neprijatelji, a nova je demokratska vlast u Republici Hrvatskoj kontinuirano optuživana kao recidiv ustaštva.
Istina, objektivnom analizom lako je doći do zaključka kako je riječ o vrlo prizemnoj i primitivnoj promidžbi, što pokazuje i »Ratni bilten Gudnoga« koji je izdavala Komanda Teritorijalne obrane SAO Zapadne Slavonije. Bilteni su pisani na latinici, tekstovi nisu lektorirani, a sadržavali su informacije, pjesme i viceve s ciljem podizanja ‘borbenoga’ morala. »Tiskani su na šapirografu, a svaki je sadržavao sedam stranica formata A-4« (str. 475.)
Već u prvom broju »Ratnoga biltena Gudnoga« razvidna je urednička koncepcija: »Pošto se se naš oslobodilački pokret proširio do ovoliko velikih razmjera, javila se i potreba za izdavanjem ovog ratnog biltena. Nalazimo se u jednom, ne samo oružanom ratu već i psihološkom i političkom. Naravno, sve su to korijeni istog stabla, jer kako reče Volter: da je politika vještina da se laže u pravi čas. Na tako davno Mao-Ce Tung je takođe rekao ‘Politika je rat bez prolivanja krvi, rat je krvava politika’. Mi bismo još dodali prljava i genocidna… Danas smo svjedoci bestijalne propagande protiv svega što je srpsko, ne biraju se sredstva, čak ni najgnusnije laži. Ova roba uspješno se plasira preko vatikanskog lobija na evropsko tržište. Kada im oduzmemo ove laži oduzećemo im momente sreće, jer sva njihova ‘priopćenja’ i nisu ništa drugo do spisak izgubljenih želja i propalih snova. Naš bi narod rekao: što je babi milo to joj se i snilo« (str. 475.-476.).
Svakako je zanimljiva i biltenova analiza uzroka rata: »Za neke naše ljude sadašnje borce, rat je počeo mnogo ranije. Mnogo toga se radilo u ilegali, pod stalnim strahom da im ustaše ne zakucaju na vrata, ne pobiju njih same i njihove porodice. Pre tri mjeseca pod vodstvom novoformiranog Štaba TO Podravska Slatina pristupilo se organiziranoj borbi protiv ustaške hrvatske vlasti, koju srpski narod nije mogao prihvatiti nakon višestranačkih izbora u Republici Hrvatskoj. Srpski narod ni tada pa ni danas nije u ratu sa hrvatskim narodom, već sa hrvatskom vlašću i njenim plaćenicima, ustašama i bojovnicima« (476.).
Predsjednik dr. Franjo Tuđman bio je, očekivano, najčešća meta velikosrpskih ideologa, pa i u Teritorijalnoj obrani SAO Zapadne Slavonije: »Da li je Franjo Tuđman nasljednik Ante Pavelića i ustaštva? Na ovo pitanje možemo kratko odgovoriti: da… Da mu nisu nepoznate ni Hitlerove metode govori miniranje Banskih dvora kao što je Hitler spalio Rajhtag kako bi za svoje zločine dobio argumente protiv druge strane« (str. 480.).
Velikosrpski projekt u tzv. SAO Zapadnoj Slavoniji bačen je na povijesno smetlište hrvatskim vojno-redarstvenim akcijama »Orkan ’91.« i »Papuk ’91.«.
Podravska Slatina – zacrtana kao dio Srbije!
U napadu na navedena sela sudjelovali su domaći Srbi (iz općine Podravska Slatina op.) iz sljedećih sela i mjesta: Kraskovića, Prekoračana, Ćeralija, Voćina, Rijenaca, Macuta, Balinaca i Mikleuša: „Veći broj domaćih zločinaca, koji su dolazili iz navedenih sela, prepoznali su preživjeli mještani Balinaca, Četekovca i Čojluga koji su se uspjeli sakriti tijekom bestijalnoga napada. Međutim, navode preživjelih seljana potvrdila su dvojica Srba povratnika (pokajnika), kojima je faktografija zločina odlično poznata. Napad je vodio Borivoje (Joce) Lukić zv. Munja, pričuvni kapetan prve klase JNA, podrijetlom iz Slatinskoga Drenovca. Pored njega, glavni sudionici bili su: Borivoje (Dušana) Radosavljević, Rajko (Marka) Bojčić, Dragomir (Paje) Keluva, Savo (Budimira) Tanović, svi s tadašnjim prebivalištem na području bivše općine Podravska Slatina« (str. 278-279.).
Hrvate i pripadnike drugih nacionalnosti u Balincima klali su i ubijali: Slobodan Bosanac, Miladin Milnović, Goran Mihajlov, Milenko Matić, a Zoran Miščević bio je najkrvoločniji, i njemu se pripisuje najveći broj ubojstava, dok su svirepi prilikom ubijanja bili braća Žarko i Željko Kuzmić, pored njih također su svirepi bili braća Tešan.
Prilikom napada na Balince, zadatak grupe terorista na čelu s Miletom Crnobrnjom bio je provesti čišćenje sela od ljudstva iz pravca Ćeralija. Spuštajući se prema centru Balinaca, na raskrižju sela, Crnobrnjina grupa spojila se s grupom Gorana Bjelovuka, koji je tom prilikom bez milosti ustrijelio nepoznatoga starca s leđa. Gotovo istovremeno pridružio im se Zoran Miščević sa svojom grupom. Nakon što su svi zajedno krenuli u pravcu Četekovca, Miščević je ispalio granatu iz ručnog bacača u pravcu mosta koji je spajao Balince i Četekovac. Ispod mosta skrivala se skupina uplašenih seljaka, koje je istjerao i natjerao da mu budu ‘živi štit’ do gostionice u Četekovcu. U osobu u lugarskoj odori Goran Bjelovuk ispucao je cijeli rafal, a to isto učinio je policajac Rajko Vučković. Drugom muškarcu Bjelovuk je psovao ustašku mater, tukao ga nogama i rukama, nakon čega je u predmetnog ispalio nekoliko hitaca iz snajperske puške i pištolja marke Zastava TT. Nakon navedenoga dvostrukog ubojstva, Starijaš Dragan zv. Gagi priveo je hrvatskog policajca Duška Košoroga, na kojega su Rajko Ivković i Goran Bjelovuk ispalili nekoliko hitaca. Nakon što je Košorog pao na zemlju, na njega je legao Miladin Milnović zv. Drdan i nožem mu zadao nekoliko uboda u predjelu abdomena. Nakon toga, Goran Romić je još živog i teško ranjenog Košoroga nogama udarao u predjelu glave sve dok mu se lubanja nije raspala i iz nje iscurio mozak. Istovremeno je ubijen civil Mile Starčević iz Četekovca“ (str. 289.-290.).
Nakon zauzimanja Balinaca, Četekovca i Čojluga srpski su se teroristi usmjerili prema hrvatskomu pučanstvu u Voćinu. »Pripadnik milicije SAO Zapadne Slavonije Stevo Šimić i nekoliko neidentificiranih osoba naoružani vatrenim oružjem silom su upali u Voćinu u kuću Vesne Mikulić, gdje su tamo zatečenoga Antuna Volfa kundacima pušaka, rukama i nogama teško izudarali po cijelom tijelu, a zatim ga silom izveli iz kuće i usmrtili hitcima iz vatrenog oružja« (str. 319.).
»Rajko Bojčić, Borivoje Lukić, Ljubiško Novaković, Milenko Bogatić, Richard Glušac, Zoran Jovakarić i Stevo Šimić su u jutarnjim satima 22. listopada 1991. godine u Voćinu nasilno ulazili u kuće civila, gdje su uz prijetnju oružjem, silom i bez osnove uhitili i priveli sljedeće civile: Stjepana Dorića, Matu Pejića, Antuna Šimića, Martina Bozoka, Miroslava Božičkovića, Stjepana Bozoka, Josipa Pajtla, Andriju Božičkovića, Dragu Božičkovića, Ivana Pejića, Jozu Dorića, Đuru Dorića, Ivu Šimića, Franju Matančića, Slavka Tkalčića, Stevu Dorića, Stevu Štimca, Peru Račana i Ivana Bona. Nakon uhićenja pritvorili su ih u podrumske prostore bivše Jugobanke u Voćinu, koji su bili djelomično ispunjeni vodom, gdje su ih tukli palicama, rukama i nogama, i na druge načine zlostavljali, i time ih tako držali u strahu i neizvjesnosti sve do večernjih sati kada su ih pustili. Istog dana Zoran Miščević i Milenko Bogatić su u Voćinu bez pravne osnove uhitili Dragu Dorića zv. Sitni, silom ga i uz prijetnju vatrenim oružjem ugurali u vozilo te se s njim odvezli i usmrtili ga na nepoznatom mjestu« (str. 330.).
Na svu sreću vladavina srpskih pobunjenika i zločinaca vođenih i naoružanih od JNA (Jugoslavenska narodna armija), »dobrovoljcima« iz Republike Srbije i Bosne i Hercegovine bila je relativno kratkoga vijeka naspram drugih hrvatskih krajeva, jer je na tom području teritorijalni suverenitet i integritet Republike Hrvatske uspostavljen 15. prosinca 1991. cjelovitim oslobađanjem brdskog dijela bivše općine Podravska Slatina, tzv. Brđanske.
Riječ je o oslobodilačkim vojno-redarstvenim akcijama »Orkan ’91« i »Papuk ’91«, nakon kojih je veći dio Srba pobjegao u Banju Luku, gdje je u tamošnjoj športskoj dvorani »Borik« osnovan prihvatni centar za Srbe iz slatinskoga i orahovičkoga područja.
Izvor: narod.hr/glaskoncila.hr