Hamo Ibrulj rođen je 1946. godine u Ljubuškom. Kada je on diplomirao na Likovnoj akademiji u Zagrebu, ja sam završio sedmi razred osnovne škole u Ljubuškom.
Kao gimnazijalac upoznao sam Hamine slike, tapiserije, bakroreze i drvoreze.
Njima je bio ukrašen nekada prelijepi hotel Bigeste, koji je 1978. ljubušku čaršiju pretvorio u gradić. Čini mi se da sam Hamu znao oduvijek. Bio sam na mnogim njegovim izložbama, a kasnije na kavama i sijelima.
Koliko je volio Ljubuški shvatio sam kada sam prvi put došao kod njega doma, u njegovu kuću pod tvrđavom, pod oblacima. Kupio ju je i doselio gore kada su svi odozgo odlazili.
Nastanio se u svojoj slici, u svojoj poetici. Samo odozgo je mogao sve vidjeti i sve zagrliti, čitav Ljubuški i sve Ljubušake, od Gožulja i Mostarskih Vrata do Zagreba i Osla.
Često smo ih uz vino spominjali, Mahiće u Norveškoj i Matiće u Zagrebu. Svatko otišao od svoje muke i za svojom mukom. A mi smo tih pijanih noći bdjeli nad gradom, nad dolinom, u koju smo pred zoru silazili držeći se za zvijezde. Koliko puta sam gledao slikare i klesare koji se ubiše slikajući i klešući, pokušavajući biti umjetnici.
A Hamlet je bio umjetnik, pa da i ne slika. Bio je umjetnik, a da ništa njegovo nije bilo umjetno. Svakom gestom, vedrinom, osmjehom, srdačnošću iskreno je nudio čitav svoj svijet. Sve svoje konje, šipke, vode i zidove, sva ona davno zaboravljena lica. Nikada se nisam mogao naljutiti na njega.
Ni kad bi popio više od mene, ni kad je njima naslikao Tutu, ni kad meni nije dovršio djedov portret. Kako ću se na Hamleta ljutiti, kad mu je srce golublje, a duša šira od Beriša. Tko se može naljutiti na čovjeka koji nije dao reći da su neki slikari amateri, koji je u gradskoj galeriji napravio zajedničku izložbu s Batom Delinim…
Malo me pecnuo nekakav novinar što je napisao da na Haminim slikama dominiraju „bosansko – hercegovački motivi“, pomislio sam jesu vala suhozid i šipci, puna ih BiH.
A naljutilo me samo kada je napisalo da je živio i radio u Zagrebu? Ne znam, možda je nešto i radio u Zagrebu, ali je živio u Ljubuškom. U Zagrebu je umro.
Piše: Kemal Mahić
Izvor: Ljubusaci.com