Dok nas očaravaju ili razočaravaju protagonisti ovogodišnjeg Super (anti)talenta, mnogi se među gledateljima još živo sjećaju lanjskih Baba iz Ljubuškog, “dream team” formacije koja je najprije dobila zlatni gumb Davora Bilmana, ali u polufinalu i – šibe od vazda trezvene i racionalne Martine Tomčić. Ona je ustvrdila da se kao format jednostavno ne uklapaju u emisiju naziva “Supertalent”.
Zlobnici bi rekli da bi se dalo pričati o razini talenta onih koji imaju privilegiju sjediti u žiriju, no bilo kako bilo Babe su se vratile tamo odakle su došle: u malo selo Vašarovići/Vitina u sklopu općine Ljubuški u susjednoj nam BiH.
TUZI NEMA MJESTA
Martinina “packa” nije jedina nevoljica koja je snašla Babe; nakon svog zvjezdanog bljeska, ukazanja na nacionalnoj hrvatskoj dalekovidnici i dokumentarnog filma sarajevske redateljice Lejle Zvizdić, lani predstavljenog na AJB DOC festivalu, Babe su se – raspale.
Onih šest živahnih bakica iz Ljubuškog više nije u milozvučnom suglasju, nema tome ni pola godine da su sjele za stol, razdužile račune i – “razgulile”, rekao bi Izet Fazlinović. Ne zvuči baš kao hepiend, zar ne?
Ipak, nema mjesta tuzi zbog rastanka, nukleus – čitaj: Nada Laus (67) i Anica Škorput (73) – još je živ i formira novu bombu! Knjiga nije spala na dva slova, nego dvije najbolje prijateljice i pjevačice nastavljaju dalje i poduprte svojim zemljakom Veselkom Zubcem, također pjevačem, formiraju grupu kojoj će pjesma i prijateljstvo biti važnije od novca i donacija, vrag ih lipi sve odnio!
Dva najneumornija bapska glasa posjetili smo u u Nadinoj kući blizu graničnog prijelaza na Orahu. Dok smo dogovarali termin za razgovor s njima namah nam se učinilo da dogovaramo liječnički ultrazvuk; slobodan termin jedva su nam dale…
No, rečenog dana Babe su nas dočekale za stolom punim kao da smo došli na pričest a ne novinski razgovor. Miriše šunka, pršut i sirevi, paprike su ubrane u vrtu specijalno za nas, bureci još topli; to one zovu “lagana meza”, odbijanje je čin neviđenog neodgoja, kao da nekoga u Engleskoj u udarnom tea-timeu odbijete za čaj, na primjer, ili nekoga na splitskoj Rivi za kavu usred radnog dana o podnevu.
Nema nam druge nego dijetu još jednom poslati dovraga i mašiti se; “prvo fruštuk, ondak na put (intervju)”, da malo parafraziramo i Balaševića.
MAMIĆEVE ŠKUDE
Kad Babe pričaju, to zvuči kao mjuzikl. Ono što naume, ispričaju ili otpjevaju, svako malo u razgovor insertiraju neki svoj glazbeni broj. Smislile su i pjesmicu u povodu našeg dolaska, možete je čuti na našem portalu, Nada ni na jedan događaj ne dolazi prazne kajdanke!
Ma, što je to prvoj formaciji Baba moglo presuditi?
– Novci, moja ćeri. Prokleti bili, eto tako da kažem, unili su među nas razdor, sve babe ko da su se povampirile kad su počele sjedat ozbiljne donacije za “dream team” na žiro-račun.
Ko da su to pare za naše privatne džepove, a ne rad društva – tužno se prisjeća Baba Anica, inače starija od glazbeno preživjelog dvojca. Nju zovu Tetka, a ovu mlađu samo Baba; zanimljivo.
Ironično, ali zlu kob indirektno je Babama donio – Zdravko Mamić.
– Nije čovjek kriv, on je imo dobru namjeru, ali baš su se na njegovoj velikoj donaciji – dao nam je pedeset tisuća kuna – nekako “slomila kola” – pripovijeda Tetka Anica priču koja neodoljivo podsjeća na filmski klasik “Bogovi su pali na tjeme”.
O afričkom seocu u kojemu su ljudi lišeni tereta materijalnih dobara mirno živjeli dok jednog dana na njihovoj zemlji nije osvanula – prazna boca Coca-Cole.
Taj u osnovi bezvrijedan trag materijalne civilizacije doveo je do prave pomutnje i razdora, te se pokazao lakmusom kako i najbanalniji simbol materijalizma može razoriti harmoniju nematerijalnog iskona. Kao i šačica Mamićevih škuda, odavno podijeljenih i potrošenih ni na što.
‘SVAGDI ODAJU’
– Čim su nama, ćeri, počele stizat donacije na račun, odma su počele nesuglasice; od pitanja: “di su pare?” do optužbi da smo nas dvije kupovale namještaj, Anica navodno od tih para kuk operirala, ovo-ono. Sto problema…
Ja sam se ko predsjednica stalno s njima raspravljala, objašnjavala im da su to pare kojima ćemo platiti novi film, putovanja na nastupe, kupit novu odjeću za snimanje ako treba, ali njima to nije bilo jasno.
Zla krv se stvorila odma nakon “Supertalenta”; a tako nam je lijepo moglo biti. U Zagrebu nam je bilo super, pozvali su nas u prostorije “Dinama” na ručak, produkcija nam je platila autobus, jedino su nas puno našminkali za polufinale; izgledale smo ko Ukrajinke a ne Ljubušanke – primjećuje Anica.
– Šteta velika zbog raspada; a opet, možda i nije šteta. One koje veže kvalitetna veze neće nikaki novac razdvojit, ćeri – uključuje se Nada Lauc, Baba s najizraženijim sopranom. Pjeva vazda kao da joj je to zadnji pjev u životu, čovjeku suze navru dok sluša taj krik duše iz glasnica.
Kažu da kroz pjevanje proživljavaju drugu mladost, uživaju kao nikad u životu. I nitko im ne zamjera što “svagdi odaju”, pjevanje im daje legitimitet za prolaz jači od bilo kakve COVID potvrde, stvar je percepcije morala na hercegovačkim prostorima. A moral tamo visoko kotira, pogotovo za žene, nema tu puno šale ni vrdanja.
‘ĐIPANJE’ PO FEŠTAMA
– Ne odaju ovde žene puno po kavama i špicama ko kod vas u Dalmaciji; to je neprilično, odat samo tako po selu. Žene se druže, ali više po kućama, a vani izađu s čovikom. Meni moj ljubomoran bijo da te Bog sačuva, nigdi mi nije dao; sad počiva u miru, neka spava tamo di je već šesnaest godina.
Stariji je dosta od mene bijo; nemamo zajedničke djece – iskrena je Anica zvana Tetka, koja sada uživa djevojaštvo koje nije ni imala. Slobodu da okolo “đipa” i pjeva po svim feštama, a da je ljudi ne gledaju krivo.
Za razliku od nje, udove, Nadin je čovik još živ, Bogu i Gospi fala. Nije prestrog, ali isto je znade podbosti bilo da se s fešte doma vrati rano, ili opet kasno.
– Kad dođem rano, zeza me da “sigurno nije bilo baš dobro kad te eto brzo nazad”, a kad prođe deset navečer prigovori “jesi l’ morala baš toliko ostat”. Nas se dvije onda našalimo da će “bit’ bolje, i on će umrijeti” – kazuje zafrkantica Nada, mlađa Baba.
Čini se da su ljubuške Babe neka varijanta zagrebačkih BaBa, to jest oličenje emancipacije na hercegovački način. Pitamo ih jesu li čule za udrugu BaBe iz Zagreba.
– Jesmo nešto čule, al’ one sigurno ne pjevaju ko mi – smiju se Ljubušanke, kojima je što glas, a što zlatna dob donijela novu kartu za slobodan život. Emancipacija za hercegovačke Babe predstavlja možda puno više od onoga što bi u velikom gradu njihovim vršnjakinjama izgledalo tričavo. Kao i uvijek, stvar je osobne optike i konteksta.
TEŽAK ŽIVOT BIO
A nije im bilo lako u životima, zato valjda ovu svoju raspjevanu slobodu cijene još i više. Nada je završila samo sedam razreda osnovne škole, Anica pak tek prva četiri. A obje su tako oštroumne i darovite da bi sigurno mogle i na Glazbenoj akademiji diplomirati, samo da je bilo više sreće, i koji dinar više. A ni hrane se nije imalo…
Aničin je otac poginuo u Drugom svjetskom ratu, i ne pamti ga. Mama je obudovjela sa 24 godine, novca je bilo dostatno za preživljavanje i školovanje jednog djeteta. Grah bi uvijek tada padao u korist muške djece, pa je tako Aničin brat dobio sreću ići u gimnaziju u Ljubuškom, i živjeti u učeničkom domu. Ironično je što nije završio školu, a Anica nije dobila ni priliku…
– Mater je rekla: “Ko će mi ovce čuvat”, i ja ostala s ovcama. Eh, jedino smo mlijeka i pure imali u izobilju, svega smo drugoga željni bili. Kad bi nam doša čovik (nadničar) kopat, bija je red čoviku platit rad i napravit marendu. Mater bi skuvala meso, on bi jio a mi gledali u njega ko u ukazanje Gospe Međugorske, ko začarati. Mater bi nam vikala da ne stojimo kraj njega, jednom se je čovik smilija pa reka: “Nemoj, Stojka, na njih vikat, podaj im”.
Ali uvik sam pjevala. I kad bi ovce čuvala, i kukuruz natapala, i dok sam sedam godina u duhanskoj stanici radila, fizički rad radila. Nisam se baš mlada udala; išla sam za udovca s pune 24. Ko bi rastavljenoga uzo, udovac mi bijo čovik, stariji dosta. Trijesdevet smo godina bili u braku; puno je ljubomoran bijo, nigdi mi nije dao, zato sam sad rekla da me niko više neće utrat u kuću!
Idem na Dane kruha, pa na Raštikijadu u Grudan, onda i na smotru folklora u Uskoplju. Baba Nada i ja – veselo će Anica, inače prva žena koja je u svom kraju položila vozački ispit, još davne 1976. godine! Vozila je, kaže, Moskviča karavana, nikad je na putu ostavio nije, a njime je vozila voće i povrće na pijace od Gornjeg Vakufa do Makarske.
NAJBOLJA TERAPIJA
Naravno, ona vozi na gaže, a Nada je…
– Najgori suputnik kojega možete zamislit! Uvik se nešto poplaši, samo me maltretira Baba – kori je nježno.
Nadu isto život nije puno milovao, i neke joj je boljetice donio, ali ju je u zlatnoj dobi nagradio statusom jedne od najboljih i najtraženijih pjevačica u svome kraju, ali i šire, po cijeloj Hrvatskoj.
– U koroni su nas Babe puštali bez problema di bilo, u fazi najveće izolacije mi smo uživale slobodu prolaza. Možda jer smo prestare, pa su carinici digli ruke od nas misleći da je digo i Bog – vragolasto namiguju Babe.
Nada je 31 godinu radila u tkaonici u Ljubuškom, sve dok je nisu poslali na čekanje s nikakvom novčanom naknadom. Ona i suprug samo na lijekove potroše 160 konvertibilnih maraka mjesečno, ali najbolja terapija za nju je ona besplatna: pjevanje.
– Imam i petero unučadi, moje radosti – ponosno domeće baka zvana Baba, koja rekosmo pjesme i piše, ne samo interpretira. Publiku pogađaju ravno u srce kao što je jedna pjesma pogodila i Davora Bilmana u žiriju “Supertalenta”. I Mamića rečenog Zdravka, kad ih je jednom zgodom čuo u hotelu “Regina” u Međugorju gdje je živio dok nije u hercegovačkoj vjerskoj metropoli kupio stan.
ODBILE MATU BULIĆA
– Kad bi nas ljudi vidjeli, rekli bi “vid’ ovu đuturum”, ko, staru čeljad, nisu ni za što. Al kad zapjevamo, e onda je druga pjesma!
Mate Bulić nas je tražijo, mene i Tetku, samo nas dvije za spot; odbile smo ga da se ne dilimo od ostalih. I neretvanskog Cocu, Branka Medaka smo odbile jer je htijo samo nas dvije. Sad možemo šta hoćemo, a priželjkujemo Thompsona ko gosta za pjesmu “Moj narode u tuđini”.
Imamo pjesme za svaku prigodu, pa i za koronu, ta se zove “Kad granice budu otvorene”. Imamo i pismu o Deset Božjih zapovidi, snimali smo Gospin plač četri sata, to znamo naizust, a ja sam napisala i pisme o Gospi, “Kako je Gospa na kamenje došla”, i druge.
Pjevale smo i Zlatku Daliću na dočeku u Livnu, onda smo još bile u punom sastavu. Sa Nenadom Vetmom smo često pjevale, on je čudo od pjevača. A Daliću smo sve igrače nabrojali.
NAVIJAČICA HAJDUKA
Inače Tetka Anica navija za Hajduk – napominje Nada.
– Kako to sad od Mamića i Dalića dođosmo do Hajduka? – čudimo se mi.
– Ćeri, na pjesmu svi imaju pravo, muzika je tu da nas spaja a ne razdvaja – osim ako baš ne ide, onda svak’ svojim putem. A Tetka navija za Hajduka… hm, ajde ti Tetka reci zašto – prebacuje vruć kesten Baba Nada Tetki.
– Jer je Hajduk pravedan i vazda ko neki buntovnik kad treba! A i odala sam po pijacan u Splitu, bila sam i na Braču – miga Tetka ispod naočala.
PIŠE LENKA GOSPODNETIĆ/slobodnadalmacija.hr