Četnici i JNA opkolili su hrvatski grad Dubrovnik, te spalili i uništili cijelu okolicu grada od Pelješca do granice s Crnom Gorom, što je više od 100 kilometara obale. Napominjemo da na tom području nije bilo niti jednog pravoslavnog sela, pa tako niti “ugroženih Srba”, što je često bio “razlog i opravdanje” za pokolje i genocid nad Hrvatima.
Na današnji je dan, 31. listopada 1991., u jutarnjim satima u dubrovačku luku Gruž uplovio konvoj od 29 brodova. Brodovi su opkoljenom gradu nosili dugo očekivanu pomoć. Dubrovnik je bio pod pomorskom blokadom Jugoslavenske ratne mornarice još od 17. rujna te godine.
Dana 1. listopada 1991. godine Dubrovnik je napadnut s kopna, mora i iz zraka. Već od 17. rujna iste godine Jugoslavenska ratna mornarica uvodi potpunu pomorsku blokadu grada. U Dubrovačkom akvatoriju raspoređuju se raketne topovnjače iz sastava 9. VPS Boka te na ovom dijelu Jadrana nasilno uvode zabranu kretanja bilo kakvih plovila.
Nakon 4. listopada 1991. godine neprijatelj okupira Slano i na Jadranskoj magistrali presijeca i posljednju vezu Dubrovnika sa ostatkom Hrvatske.
U Dubrovniku je u tom trenutku bez vode, struje, hrane i lijekova bilo oko 50.000 stanovnika računajući i izbjeglice iz svih okupiranih dijelova dubrovačke općine. U tim najtežim trenutcima dubrovačke povijesti jedinu su vezu sa svijetom uspostavljali brzi gliseri Odreda naoružanih brodova, koji uspješno probijaju pomorsku blokadu i iscrpljenim stanovnicima dostavljaju male količine lijekova, hrane i ostalih sredstava potrebnih za puko preživljavanje.
Ipak, te male količine nisu bile dostatne da bi zadovoljile potrebe brojnog stanovništa.
Trajekt Slavija kreće iz Rijeke 28. listopada 1991. na svoj put prema Dubrovniku. Konvoju se 29. listopada u Splitu priključuje i Stjepan Mesić, tadašnji predsjednik predsjedništva i vrhovni zapovjednik oružanih snaga Jugoslavije. Uz Stjepana Mesića na brod Slavija se ukrcavaju i hrvatski premijer Franjo Gregurić te brojni drugi političari, kulturni i javni djelatnici.
Tijekom plovidbe konvoju se samoinicijativno priključuju turistički brodovi, koče, jedrenjaci, remorkeri i brojna manja plovila iz svih krajeva Jadrana, pa već drugog dana konvoj broji nekoliko desetina raznih plovila. Kolika je bila želja da se pomogne napaćenom Gradu kazuje jedna poruka sa jedne od trabakula iz konvoja koja je odaslana u eter i prenesena putem radio postaja.
Poruka je glasila:
„Da Hvar ima timun došli bismo s cijelim otokom”
Noću oko jedan sat u Korčulu 30. listopada uplovljava oko 30 plovila. Dan ranije dubrovački su radio amateri uhvatili poruke JRM u kojima zapovjedništvo 9. VPS Boka zahtijeva zaustavljanje konvoja i pretres svih brodova i plovila. Daljnja plovidba tekla je neometano sve do Elafitskog otočja i Mljetskog kanala gdje je JRM sa svojim topovnjačama zaustavila konvoj.
Pregovori s jugo-mornaricom, tijekom kojih su predstavnici JRM tražili da se ostali brodovi i plovila vrate nazad a da Slavija ide u crnogorsku luku Zelenika, traju do kasno u noć. JRM je na koncu popustila, pretresla brodove i dopustila uplovljavanje konvoja u Dubrovnik.
Gradu su donijeli pomoć u obliku lijekova i nužnih potrepština, no najveća je pomoć bila psihološka. Nakon dugačkih 30 dana u Dubrovnik je stigla toliko očekivana pomoć koja je stanovništvu vratila vjeru i nadu u konačnu slobodu i deblokadu okupiranog grada.
Izvor: narod.hr