Kao kršćani, Isusovu smrt uglavnom promatramo u teološkom smislu, i to kao Božji milosni dar po kojemu smo spašeni, što je neiscrpna tema, bez obzira koliko se o njoj pisalo. Mi ćemo, ipak, ovdje izostaviti tu temu, a reći ćemo koju riječ o njegovoj smrti s medicinskog stajališta i pri tome ćemo nastojati osvijetliti poneke manje poznate vidove i običaje onoga vremena, piše mr. sc. Snježana Majdandžić-Gladić, urednica portala Vjera i djela.
Razapinjanje u vrijeme Rimskog carstva i Isusova muka
Piše: mr. sc. Snježana Majdandžić-Gladić/gs
U Isusovo vrijeme Palestinom su vladali Rimljani, a najstroža kazna na koju je netko (i to isključivo nerimljanin) mogao biti osuđen, bilo je upravo razapinjanje. Tako su, dakle, bili kažnjavani najokrjeliji zločinci, a Isus prihvaća i to – da bude nepravedno osuđen i ubijen poput najvećeg razbojnika, bez imalo dostojanstva.
Sam križ na koji je Isus bio razapet gotovo sigurno nije izgledao onako kako se to prikazuje u ikonografiji, u križnom putu ili počesto u filmovima, nego nešto drukčije. Naime, Isus je razapet na brdu Golgoti, odnosno Lubanji, koja je svoj naziv dobila po tome što je uistinu naličila na ljudsku lubanju, a na tom su se mjestu nalazile postavljene uspravne grede, na koje bi se onda poslije pričvrstile i poprečne, zajedno s onim kome su pribili ruke na tu gredu. Tako su, dakle, i Isusa najprije prikovali samo za poprečnu gredu, da bi ga potom podigli i pričvrstili uz uspravnu i tek tada bi se stvorio oblik križa.
Osim toga, možemo čvrsto pretpostaviti kako Isusu nisu probili čavlima dlanove, kako se to prikazuje na križevima, nego je vjerojatnije da su mu bila probijena zapešća ili pak nadlaktice. Naime, ukoliko bi se raspetima probili dlanovi, a potom ih se podiglo na uspravnu gredu, sigurno je da bi težina tijela rastrgala dlanove i osoba bi pala dolje. Dakle, opravdano pretpostavljamo da je i Isus, kako je to i inače bio običaj, bio probeden u zapešćima (ili nadlakticama). Nakon što su Isusu probili ruke i podigli ga na uspravnu gredu, prikovali su mu i noge čavlima.
Povijest pokazuje da se na uspravnoj gredi ponekad nalazilo malo podnožje, odnosno takav oslonac na koji bi se raspeti mogao povremeno podići i tako rasteretiti ruke. To je rasterećivanje ruku bilo izuzetno bolno i zahtijevalo je mnogo napora. Ponekad je čak postojalo i malo sjedalce, koje je imalo istu svrhu kao i podnožje. Oni nisu bili postavljeni s nakanom da se raspetima olakšaju patnje, nego naprotiv, da im se produlje, jer bi bez njih osoba puno brže umrla, iako u znatno većim mukama, i riješila se bolova, a s njima su umirali i do tri dana. Isus vjerojatno nije imao takvih podupirača, jer je morao brzo umrijeti. Naime, slijedila je Pasha, najveći židovski blagdan, tako da su, prema Zakonu, svi raspeti morali biti sahranjeni do večeri.
Medicinski uzrok Isusove smrti
Neposredan uzrok Isusove smrti je gušenje. Naime, kad su Isusa razapeli, budući da je bio rastegnut, njegov je prsni koš gotovo ostao u isključivom stanju udisaja. Rebra su mu toliko bila istegnuta da je za udisanje i izdisanje morao upotrijebiti izuzetno mnogo snage: morao se najprije oduprijeti na čavlima probodene noge i uzdići, i tek je tako mogao udahnuti zrak. Svaki je udisaj, naravno, iziskivao mnogo snage i podnošenje izuzetno velikih bolova. Svakim je novim udisajem te snage bilo manje, a bolovi su bivali veći.
Osim toga, budući da u takvom stanju nije omogućen dovoljan priliv krvi, mišiće počinju hvatati snažni grčevi, i to najprije oko čavala, a potom se šire i na ostale dijelove tijela. Tako, dakle, nedovoljan priliv krvi i gušenje dovode do smrti. No, čini se kako raspeti pri tome ostaje u potpunosti pri svijesti do trenutka smrti. Tako je, znači, i Isus umro: u velikim bolovima, do kraja svjestan značenja svoje smrti.
Prijatelji i rodbina su znali osuđenicima pripraviti neki opojni napitak da ga raspeti popiju, kako bi na takav način izgubili svijest i olakšali si patnje. Tako su i Isusu njegovi prijatelji pružili vino pomiješano sa žuči, s nakanom da izgubi svijest i olakša si muke, no Isus ga nije htio popiti. Naprotiv, htio je u potpunosti izvršiti Očevu volju potpuno svjestan da predaje svoj život za nas grješne ljude.
Raspetima se znao ponekad primijeniti i postupak poznat pod nazivom crurifragium, tj. željeznim batom bi im se prebila koljena, kako se osoba više ne bi mogla ni malo osloniti na noge, nego bi svu težinu tijela preuzele ruke; pri tome se kao posljedica obješenosti tijela, grudni koš potpuno skupi i više nema mogućnosti ponovnog udisaja, nego veoma brzo nastupa smrt gušenjem. To se, primjerice, primjenjivalo kada je netko morao što prije umrijeti, kao što je bio slučaj i s Isusom, jer je slijedila Pasha. No, kad su vojnici došli do Isusa, primijetili su kako je on već umro. Bio je, naime, i prije razapinjanja izmučen tijekom suđenja, pa nije čudno što se sve odigralo relativno brzo.
Takav medicinski prikaz Isusove smrti pokazuje svu stravičnost umiranja u groznim mukama, a na koju se Isus odlučio – za nas! U tom smislu, valja samo skrenuti pozornost na našu prečestu nezahvalnost i još više na nehaj i običaj da na Kristovu smrt gledamo prilično pod svjetlima koja uljepšavaju, a to ona nije. Zato nam svakodnevno valja izgrađivati stav zahvalnosti za žrtvu križa, jer smo upravo po njoj dobili najdragocjeniji dar – novi život, zaključuje mr. sc. Snježana Majdandžić-Gladić, za Vjera i djela.
Izvor: narod.hr/vjera i djela