Ljubitelji planinarenja, Perica Biško i Franjo Kovač gostovali su u programu Radija Ljubuški i odgovarali na pitanja kao što je „Zašto planinariti?“ Što je tu tako zanimljivo?”, te otkrili neke svoje najdraže uspone i dogodovštine s planina – saznali smo kroz razgovor s njima kako su Česi načešći gosti na balkanskim planinama, zašto je važno dobro se pripremiti uoči odlaska na planinu, ali i koliko je planinarenje dobro za održavanje fizičkog zdravlja.
Njih dvojica su nedavno na samom početku 2021. godine odlučili krenuti na pohod na Hajdučka vrata, a nakon probijanja kroz snijeg pod velikim minusima na vrhu su ih dočekali prizori koji ostavljaju bez daha.
Fotografije snijegom prekrivenih „Hajdučkih vrata“ oduševile su mnoge kada su se pojavile na portalima, te je to i bio razlog da Bišku i Kovača pozovemo na gostovanje na Radio Ljubuški.
Otkrili su nam mnoge zanimljive stvari – primjerice, baterije mobitela i aparata se puno brže prazne na velikim minusima.
„Uvijek pazimo na naše baterije, ponesemo jedan ili dva „powerbanka“ radi niskih temperatura. Sada kada smo bili na Vranu temperature su se kretale od -5 do -10 noćne, a na Čvrsnici smo imali čak do -15 noćne. Ako želimo zabilježiti te neke trenutke moramo paziti na baterije kamera i mobitela, pa baterije uvijek čuvamo blizu srca, u posebnim džepovima blizu srca“ objašnjava Biško i dodaje kako je vrlo bitno paziti na baterije kako bi preko aplikacija mogli pratiti staze kada se na planini sve zabijeli.
„U tim uvjetima priroda i okoliš se potpuno promijene pa morate imati mobitel da pazite “trek“, pojašnjava Biško.
Na pitanje da li se ikad izgube na planini, Kovač odgovara kako im se to dosad nije događalo, a zaslužni su Česi.
„S kartama koje posjedujemo nismo se nikad izgubili. Koristimo kvalitetne mape, češke mape, jer Česi su najbolji što se tiče turistike i promocije tog životnog stila u prirodi. Baš oni su obišli dobar dio Balkana i mapirali planinarske puteve, pa tako i velik dio Hercegovine i istočne Hercegovine. Kada smo išli na Maglić, vidjeli smo puno Čeha. Isto tako kada smo išli na Durmitor… Na vrhu, cijeli vrh je bio pun Čeha…“, pojašnjava Kovač.
I Biško uskače i pohvaljuje Čehe.
„Čak što se tiče aplikacija, iznenađeni smo koliko je to detaljno. Ako imate neko odmaralište, to je na mapi označeno i to je precizno u par metara…“, kaže.
Na pitanje kako se kod njih pojavila ljubav za planinarenjem Kovač odgovara da je od malih nogu bio fasciniran dokumentarcima o svijetu i o raznim prirodnim atrakcijama i ljepotama.
„Što sam bio stariji cilj mi je bio ostvariti sve te moje dječje želje. I tako poimalo, prije sedam godina, tada sam bio „hard core“ gamer, i uz nagovor brata da izađem malo vani po planinama, odlučio sam otići i tako… Tako sam se i spojio s Pericom i kroz uspone na ove lokalne vrhove, smo krenuli…“, objašnjava Kovač.
Biško dodaje kako se njihova ljubav prema planinarenju samo povećavala nakon početnih uspona.
„U tom prvom periodu smo krenuli na lokalne vrhove, ali uvijek žeđaš za nečim jačim, novim i višim. I tako smo krenuli ići sve dalje i dalje… Postepeno se i oprema nabavljala. Svu opremu koju imamo smo nekako postepeno nabavljali, jer kada odeš na neki vrh, onda vidiš što ti to konkretno treba, pa to i nabaviš“, dodaje Biško.
Na pitanje o najdražim planinama, Biško kaže kako su mu posebno dragi Čvrsnica i Prenj.
„Prenj ima 12 vrhova koji prelaze 2000 metara. Ja sam osobno bio na tri ili četiri. Evo mi trenutno sudjelujemo u jednom izazovu koji glasi; „Ispenji 78 vrhova koji prelaze 2000 metara“. Toliko je zapravo vrhova i kota u BiH. Mi smo se uključili. Ja i Frano, a ima još kolega koji idu s nama, sada idemo na te vrhove…“, kaže Biško.
Drage su mu i planine izvan BiH.
„Od uspona mi je dobro ostao u sjećanju najveći vrh u Crnoj Gori. Crna Gora je fantastična. Durmitor, Prokletije… Kada smo se peli na Zlu Kolatu, najveći vrh Crne Gore to mi je ostalo u dobrom sjećanju…, kaže Biško, a Kovač dodaje kako je njemu Maglić ostao u posebnom mjestu u srcu.
„Kada se penjete na Maglić, ima više smjerova kojima možete ići. Mi smo išli banjolučkom stranom i to je najstrmija strana. Kada se spuštate onda idete prema Trnovačkom jezeru i samo to spuštanje i samo to kupanje u Trnovačkom jezeru i opuštanje mišića nakon tih napora je bilo neopisivo. To mi je bio jedan od dražih uspona i rado bih se vratio….“, kaže Kovač.
Obojica smatraju kako je ovaj prostor bogomdan za planinare.
„Hrvatska promovira taj planinski turizam, a može se reći, ne upola, nema ni blizu planina kao što ima BiH“, ističe Biško.
Njih dvojica su članovi HPD Ljubuški i ponosno nose zastavu kluba na planine.
Na pitanje koja im je još neostvarena želja, kažu da namjeravaju ići na najveći vrh Europe.
„Najprije bi htjeli da steknemo iskustvo. Jer uz svu opremu koju čovjek može kupiti, mislim da je iskustvo ipak najvažnije. I fizička sprema naravno. Ja osobno sam kroz planinarenje skinuo dosta kilograma.. Tako da u budućnosti, dok još skupimo malo iskustva, imamo životnu želju ići na Elbrus najveći vrh Europe, i možda Mont Blanc, najveći vrh Alpa. Nije to toliko ni financijski skupo, koliko bi ta dva vrha htjeli odraditi, ali dok još skupimo iskustva na našim planinama…“, govori Biško.
„Prije par godina bio u Maroku i žao mi je što se nisam popeo na najveći vrh sjeverne Afrike Tupka, a od vrhova koje bih želio osvojiti, tu su Elbrus, pa čak i Nepal i Himalaje, barem do prvog baznog kampa. A Mount Everest, tu već treba imati i velik novac i veliku prirpemu“, kaže Kovač, na što Biško dobacuje kako uspon na Mount Everest košta 60 tisuća eura, tako da od toga ništa.
Biško ipak dodaje kako ne treba „trčati“ za velikim vrhovima i velikim planinama.
„U biti najljepše planine čak i nisu u tom rangu i uvijek kada nas netko pita, uvijek pitaju gdje ste bili na najvećem vrhu, a ja bih radije nekom preporučio „nemoj trčati na najveći vrh, nego gledaj koja je najljepša planina“, dodaje.
Kažu kako se za svaki uspon pripremaju, provjeravaju prognoze, ali treba znati i to da planine imaju svoje mikroklime i vrijeme zna biti varljivo.
„Evo ja, kada sam se počeo na Čvrsnicu penjati, krenuo sam u šorcu. Bilo je lijepo vrijeme, bijeli oblaci i plavo nebo da bi nas dočekala kiša i snijeg na vrhu. Tijekom uspona promijenila su se sva četiri godišnja doba…“, kaže Biško, a Kovač kaže kako je i on imao sličnu situaciju pri usponu na sv. Juru, najviši vrh Biokova.
Ova dvojica strastvenih planinara bi preporučili svima da krenu u prirodu, ne morate ići na neke visoke vrhove, ali samo udisanje svježeg brdskog zraka i šetnja u prirodi dobro je za zdravlje, za fizičku spremu.
Također, planinarenje je dobro i za opuštanje od stresne svakodnevnice.
Poslušajte više u razgovoru
.jpg)