Što povezuje Japan i Dalmaciju? To sigurno najbolje zna neobična japansko-hrvatska obitelj koja živi u Splitu. Oni su Edo i Katja Ivče. Naime, Katja je Hrvatica koja se udala za “polu Japanca-polu Kaštelanina”, kako sebe voli nazvati njezin suprug. S njima je razgovarao naš Šime Kovačević.
S iskustvom života u ove dvije, potpuno drugačije zemlje, na tečnom “splitskom” osvrnuo se na razliku života u Japanu i u Hrvatskoj:
– Za psihu je razlika masivna. U Japanu je posao broj jedan. Ovdje volim sidit’ i slušat’ kako se ljudi zezaju iza šanka ili kako pričaju, to mi je super. U Japanu je sve strogo. Bilo bi najbolje da možemo napraviti neki balans, da se posao odradi, ali veselo, kaže ovaj japanski Kaštelanac i dodaje kako mu više odgovara živjeti u Hrvatskoj gdje su ljudi otvoreniji i opušteniji.
– To mi više znači nego sve pare ovog svijeta! Jedanput sam u Japanu izgubio posao jer sam pjevao kroz nos, u tvornici gdje smo pravili robote, priča kroz smijeh.
Zanimljivi bračni par ima kćerkicu Airi, za koju u šali kažu kako je kombinacija “svega i svačega”.
– Žena je htjela da ima japansko ime, koje na japanskom znači ‘znanost ljubavi’, kaže otac.
U Japanu je nedavno započeo festival djevojčica – festival star par stotina godina koji slavi djevojčice:
– Kad narastu, žene su po tradiciji “iza” muškarca, tako da se slave dok su mlade – imaju ogromnu ulogu kao žene u društvu, objašnjava i dodaje kako se nakon rođenja curice daruju lutkice koje imaju određeno značenje.
Danas je status žena u Japanu u mnogočemu sličan onome na Zapadu, iako se još uvijek dosta drže tradicije – žena “drži tri stupa” kuće, a muškarac jedan.
Što se tiče odnosa svekrva-nevjesta, Katja ističe kako sa svojom svekrvom ima odličan odnos.
– Na ‘ti’ smo, tako smo i prisnije, kaže Katja i dodaje kako je ta vrsta odnosa u japanskim selima još uvijek vrlo tradicionalna:
– Nevjeste žive u zajednici i dosta poštuju svoje svekrve – poštovanje je na prvom mjestu.
Katju je u Japanu najviše šokiralo to što se parovi ne ljube u javnosti, a u javnom prijevozu nije društveno prihvatljivo pričati.
– Nisam navikla na to, objašnjava ova Splićanka i kroz smijeh dodaje kako joj je najsmješniji način na koji se Japanci ljute, što joj suprug ponekad i demonstrira u šali.
Ističe kako ju najviše fascinira japanska hrana:
– Jako mi se svidjela i mogla bih na njoj živjeti. Svaki dan pojedemo nešto japansko, kaže.
Ono što bi Hrvati mogli primijeniti od Japanaca je, kaže njezin suprug, uzimanje drugih u obzir:
– Da razmišljaju malo o drugima kad su u društvu, počiste iza psa, i takve sitnice.
S druge strane, smatra kako bi Japanci mogli puno naučiti od nas što se tiče obiteljskih veza:
– Kod nas se dosta komunicira, dok u Japanu nema puno komunikacije – to se sada dosta osjeća među mlađim generacijama, jer ne znaju komunicirati jedni s drugima, objašnjava i dodaje kako je to veliki problem jer je sve više razvoda u Japanu i populacija drastično opada.
Ističe i činjenicu da Japan ima veliku stopu samoubojstava, i to najviše bacanjem pod vlak – u tom slučaju, obitelj je prisiljena generacijama isplaćivati odštetu željeznicama.
– To je stvaralo ogroman problem u društvu, jer bi ljudi previše kasnili na posao – čak pet minuta, kaže i dodaje:
– Dosta se ubijaju, sa svom tom tehnologijom donekle su izgubili ljudskost. I koliko god oni imali, većinom nisu sretni. Nisu odgojeni na način da komuniciraju s obitelji i dosta lako odustaju – i kad dođe mali problem u životu, nema druge nego se ubiti.
Kad sve uzme obzir, kaže kako planira i dalje ostati živjeti u Hrvatskoj:
– Ne da mi se nigdje ići. Ovdje mi je previše dobro, da bih zaželio igdje ići. Imamo sve, samo da se malo organiziramo u nekim stvarima, svaki čovjek bi imao sve!, zaključuje.
Izvor:hrt.hr