U Oružanim snagama Republike Hrvatske, 10 posto čine žene . Za usporedbu, prosjek u zemljama članicama NATO-a je 7 posto. Dokumentarac Kad žena kaže ‘Pozor’ koji možete pogledati na našoj multimedijalnoj platformi HRTi, prikazuje karijere i živote triju časnica HV-a, koje pričaju o motivima zbog kojih su se odlučile na vojni poziv, problemima na koje su nailazile kao žene u vojsci, te reakcijama njihovih obitelji i okoline na izbor njihovog poziva.
Jedna od njih je kapetanica korvete i časnica za borbenu spremnost u Zapovjedništvu HRM-a, Darija Gvozdenčević, koja definitivno pobija sve stereotipe kao žena u vojsci – i to na brodu.
Darija se, po završetku mornaričke akademije u SAD-u, pridružila Hrvatskoj ratnoj mornarici u vojnoj luci Lora i odmah bila raspoređena na tek izgrađeni brod.
– To probijanje leda je bilo teško, ali isplatilo se, komentira Darija period od par godina koje je provela na brodu. Tadašnji kapetan korvete, mr. sc. Milan Blažević, unatoč otporu drugih zapovjednika, pristao je primiti Dariju na brod.
– Njeno znanje i iskustvo, koje je donijela iz SAD-a, koristili smo i u našem narastanju i pripremama za ulazak Hrvatske ratne mornarice u NATO, gdje su njezina iskustva uvijek dobrodošla, kaže Blažević. Dariji su četiri i pol godine provedene na brodu ostale kao lijepa uspomena:
– Posada broda je kao obitelj, gdje smo svi malo bliži i prisniji, više pričamo jedni s drugima nego što se to radi u stožeru.
No, taj dio života je iza nje – Darija je završila Zapovjedno stožernu školu “Blago Zadro” te je potom dobila novo postavljenje kao časnica za borbenu spremnost u odjelu za doktrinu.
– Još je sve friško, ali sam navikla na stožerni rad jer sam radila već u odjelu za planiranje – samo se moram uhodati sa poslom, kaže Darija, koja se u budućnosti vidi na zapovjednoj dužnosti: “Mislim da sam sposobna i spremna na takve dužnosti”.
Bojnica Diana Doboš, članica je Akro grupe “Krila oluje” i kopilot na kanaderu, za koju njezini kolege imaju same riječi hvale:
– Izuzetan pilot, izuzetna žena – karakterna, sposobna, pouzdana, kaže bojnik Matija Vrđuka, vođa Akro grupe “Krila oluje” i ističe kako je Diana u jednom trenutku bila jedina žena pilot akro grupe u svijetu.
– Mi Dianu nikada nismo gledali na bilo koji drukčiji način nego kao svoju kolegicu, koja je definitivno pokazala da zaslužuje sve povjerenje. Na kraju, bila je i prva u rangu trećeg naraštaja, priča bojnik Damir Barišić.
Diana je članica Akro grupe još od 2004. godine, gdje se, po osnutku, našla u prvoj postavi. Kaže kako su joj kolege od samog početka bili velika podrška, te joj je bila velika čast ući u tu grupu.
– Kad radite posao gdje vam je krilo vašeg aviona udaljeno metar od krila vašeg kolege, morate imati povjerenja u te ljude. Morate biti spremni prihvatiti kritiku, i kao takvu ju dobro analizirati i krenuti dalje, priča Diana.
Sedam godina u postrojbi je bila i nastavnik letenja, a nakon što se u njoj stvorila mala doza zasićenja odlučila se okušati i u protupožarnoj postrojbi, odnosno kao kopilot kanadera.
– Dijana je sada u procesu učenja i podizanja svojih vještina – kada dostigne nivo znanja za dodjelu kapetana, ona će to zvanje i dobiti, kaže njezin kolega, satnik Tomislav Slavica, kapetan i pilot kanadera, u dokumentarcu.
– Ono što je drukčije kad si vojnik, od bilo kojeg drugog posla, je taj što vam svaki dan započinje pod zastavom – time svaki dan ponovno dobivate taj mali podsjetnik zašto ste tu, kome služite i koja je svrha vašeg posla i poziva, započinje svoju priču bojnica, dr. sc Vlasta Zekulić, zapovjednica kadetske bojne, koja je sudjelovala u mnogim misijama diljem svijeta – među ostalima i u Afganistanu.
– Uvijek je znala što hoće, vjerojatno su ju izviđači usmjerili prema vojnom pozivu, kaže Vlastina majka Ljubica, a Vlasta dodaje: “Dali su mi jednu strukturu, koja mi se jako svidjela – kombinacija znanja i vještina, fizički napor i organiziranost.
– Kao vojnici smo uvijek spremni izvršiti ono što naša nacionalna i međunarodna politika stavi ispred nas – gdje god treba i kad god treba. S druge strane, u akademskom dijelu, kad pišem članke i držim predavanja, imam mogućnost i slobodu izraziti druga mišljenja i stavove, koje kao časnik u odori ne mogu, objašnjava Vlasta.
Utjecaj Domovinskog rata
Vlasta i Diana slažu se kako je Domovinski rat, koji su doživjele kao tinejdžerke, imao veliki utjecaj na njihov izbor zanimanja.
Diana se prisjeća kako je, kada bi se oglasila zračna opasnost, znala istrčati iz podruma da vidi što će se dogoditi, a jednom prilikom proletio je avion koji je bombardirao Sjenjak, kvart u Osijeku.
– Nakon par godina, kad sam postala vojni pilot i sjetila se tih slika, razmišljala sam kako bi to bilo da ja mogu ne dopustiti da takav jedan avion dođe raketirati moj Sjenjak – tamo sam se igrala kao mala, a nakon toga bio je razrušen, kaže.
Njezina majka Terezija kaže kako joj je bilo jako teško gledati Dianu kako leti i skače padobranom, i to u vrijeme rata kada je Osijek bio okupiran, a padobranci gađani:
– Bilo je jako teško, ali morala sam sve to gledati. Ona je, sa svojih 16 godina, bila borac na prvoj liniji.
U isto to vrijeme, odredi izviđača u Splitu pali su na puno manji broj djece, ali Vlasta nije odustala.
– Rat je, mi smo tinejdžeri, imamo dio znanja i vještine, kombinaciju zdravog, jakog psihičko-fizičkog napora i života, nasuprot jadu i bijedi oko nas – tada je u Splitu bilo puno narkomana, i fizičkih i mentalnih slabića; to je sve izgledalo tako jadno nasuprot onome što je vojska u tom trenutku predstavljala – nešto najbolje, najjače, najsposobnije, kombinaciju mentalnog elitizma i fizičkog, prisjeća se Vlasta, koja je upisala Policijsku akademiju, a potom i Američku vojnu akademiju. No, njezinoj majci Ljubici trebalo je dugo da se pomiri s tom odlukom:
– To mi se nimalo nije svidjelo, da ona ide na policijsku akademiju – dugo se nisam pomirila s tim, priča ona.
A kako izgleda njihov privatni život i kosi li se s njihovim zanimanjem i pozivom?
Prije odlaska na vojnu akademiju, Darija je osvajala medalje kao sinkronizirana plivačica, a po povratku u Hrvatsku radila je i kao trenerica, no zbog nedostatka vremena morala je odustati. No, ostala je aktivna u sportu, te se za Oružane snage natjecala u nekoliko različitih sportova – golf, vojno plivanje i mornarički petoboj samo su od nekih.
– Uvijek su mi govorili da se još nisam udala zato što sam prebrza, pa me nitko ne može uloviti, sa smiješkom priča Darija, rođena Zagrepčanka koja zadnjih 17 godina živi u Splitu:
– Uvijek kažem da mi je dom u Zagrebu, a kuća u Splitu, iako mi Zagreb kao grad ne fali. Split je mirniji – fale mi samo obitelj i prijatelji.
Diana je pak, od samog završetka studija, bila izložena medijima, kao žena koja se našla u “muškom” zanimanju.
– Mene to s vremena na vrijeme iziritira, to doživljavam kao neku diskriminaciju. Tako da ono što je moje privatno – to želim zadržati samo za sebe. Lakše mi je ovako – odradit ću svoj posao, pokazati ono što moram, a privatni dio neka ostane sa mnom, priča ova Slavonka s adresom u Zadru.
– Ljudi vole svašta komentirati i kritizirati, i naš način života je mnogima neshvatljiv, dodaje Diana.
– Kod kuće sam Vlasta, a na poslu sam bojnica Zekulić – to su dvije jako različite osobe. Vlasta je razvijena kroz Split, Marjan, kuću, obitelj i prijatelje, a bojnica kroz sve moguće vojne i policijske akademije, škole, misije i dužnosti, objašnjava Vlasta koja se maksimalno trudi odvajati posao od privatnog života.
– Kad obučete odoru, ono što vas iskonski može izdignuti iz te ‘maskirne mase’ su vaša sposobnost, trud, energija, znanje i uspjeh u poslu. Sve ono drugo je nebitno – tko ste, odakle ste, tko stoji iza vas – sve je to nebitno, za kraj zaključuje Vlasta.
Izvor:hrt.hr