Prije skoro deset godina preselila se u Madrid i od tada njezina karijera ide uzlaznom putanjom. Novinarka i televizijska voditeljica, Fani Stipković iza sebe ima bezbroj razgovora s najpoznatijim osobama svijeta, svoju strast prema sportu također je pretvorila i u posao, odnosno spojila sa svojom novinarskom karijerom.
Ušla je u Međunarodnu federaciju za nogometnu povijest i statistiku, u kojoj je prije dvije godine postala članica izvršnog odbora, i to kao jedina žena u povijesti.
IFFHS je početkom ove godine objavio rezultate za najbolje nogometaše, nogometašice, trenere i klubove proteklih desetljeća, a upravo će Fani, kao članica izvršnog odbora i voditeljica za odnose s javnošću IFFHS-a, biti odgovorna za uručenje nagrada, koje će se ove godine zbog COVID-19 obaviti dijelom virtualno, dijelom u klubovima.
U ovom prestižnom društvu našao se i Luka Modrić, kao treći najbolji playmaker u prošlom desetljeću, ali i kao član najboljeg nogometnog tima proteklog desetljeća.
Osim toga, Fani je dobila ulogu voditeljice tjednih vijesti IFFHS-a, koji je lansirao svoj online kanal www.iffhs.com/videos…
U Madridu ste ostvarili zavidnu karijeru, u kojoj se konstantno penjenete stepenicu više. Kako teku pripreme za dodjelu nagrada, što one sve podrazumijevaju i imate li svoje favorite, osim, pretpostavljam, Luke Modrića, za kojeg svi u Hrvatskoj navijaju?
– Svake godine dodjelujemo nagrade u muškoj i ženskoj kategoriji za najboljeg golmana, playmakera, tu je i najbolji klub, trener… No, ove godine imamo nagrade desetljeća u dosta kategorija, koje su bazirane na statistikama zadnjih deset godina te glasovima svih članova Federacije iz više od 150 zemalja.
Tako je Bayern Munich pokupio skoro sve godišnje nagrade za prošlu godinu, a kada govorimo o najboljima desetljeća, Leo Messi je dobio nagradu za najboljeg igrača na svijetu posljednjeg desetljeća te najboljeg playmakera. Cristiano je najbolji europski igrač i najbolji golgeter zadnjeg desetljeća.
Luka Modrić je svakako postigao povijesni uspjeh, uvršten je u najbolji tim desetljeća, treći najbolji playmaker desetljeća, odmah nakon Messija i Inieste te među top deset najboljih igrača svijeta proteklog desetljeća. Sigurna sam da ga čekaju još brojne nagrade i uspjesi, pa tako i za nas Hrvate veliki ponos!
Evo sada pripremam uručenje trofeja za Diega Simeonea, koji je najbolji trener posljednjeg desetljeća i za nekoliko dana ćemo imati spreman i svjetski ranking klubova koji jedini radimo. Sve ostale nagrade i trofeje moći ćete pratiti u mojim tjednim vijestima, ali bit će zanimljivo.
Dugogodišnja ste novinarka, koja je uspjela intervjuirati brojne svjetske zvijezde. Koji od tih razgovora nećete moći zaboraviti i postoji li još netko koga biste rado izveli pred vlastiti mikrofon?
– Uživam intervjuirati, voditi razgovore, istraživati i prodrijeti u osobnost čovjeka, naći ono što ih identificira, motivira, dotaknuti im dušu, otkriti kako su prevazišli životne izazove da bi postali to što jesu i samim time prenijeti to velikoj masi ljudi koju će možda baš te riječi “probuditi”.
Inspiriraju me ljudske priče u svakodnevnom životu tako da su intervjui za mene baš kruna ove profesije i obično se pripremam barem deset dana za svaki intervju pa mi je uvijek i teško odgovoriti na ovo pitanje jer im nekako pristupam svima sa jednakom strašću. Vjerojatno se danas često prisjetim intervjua s Kobeom Bryantom, koji je stvarno imao nešto tako posebno i drukčije u sebi.
Izdvojila bih i Kaku, jer mi je to bio prvi veliki intervju sa svjetski poznatim sportašem, sjećam se da sam bila iznenađena njegovom skromnošću i transparentnošću. Rafael Nadal me također impresionirao jednostavnošću, a Wladimir Klitschko inteligencijom.
A osoba koju bih mogla i po deset sati intervjuirati je Novak Đoković, jer je višeslojan, inteligentan, dubok i zanimljiv. Što se tiče intervjua koje još nisam napravila, voljela bih intervjuirati Toma Bradyja, jer mislim da su najveća inspiracija ljudi koji su uspjeli pobijediti sami sebe i pokazati svijetu da se sve može, te bih svakako voljela intervjuirati i Pelea.
Osim njih, velika mi je želja napraviti serijal intervjua s našim najboljim sportašima jer sam neizmjerno ponosna na uspjeh Hrvatske u svijetu i kako nas ljudi doživljavaju zbog sporta i naše borbenosti. To su prave ljudske inspirativne priče za koje bi bilo lijepo da se prenesu i pokažu svijetu.
KORČULA – NAJVEĆI PONOS I POKRETAČ
Uspjeli ste se poslovno dokazati, i to u muškom nogometnom svijetu, i to u ne bilo kojem gradu, već u onom gdje igraju ponajbolji svjetski nogometaši? Ne događa se to baš svakome, ni svaki dan…Što je po vama ono što vas je izdvojilo od konkurencije?
– Mislim da je u svakom poslu najvažnije voljeti ono što radiš, da je jednostavno to ključ svega jer onda nemaš osjećaj da je to posao nego jednostavno uživaš u tome. U početku je bilo teško u Madridu jer mi je magisterij bio na španjolskom i bio je jako zahtjevan, te bez obzira što sam govorila jezik, nije bilo lagano odraditi magisterij na njemu, ali jednostavno sam se bacila u vatru i nije bilo povratka.
Svi koji me znaju dobro znaju da sam ambiciozna i da mi je uvijek bio san napraviti inozemnu karijeru. No, moram priznati da nije bilo lagano probiti se vani u strukama kao što su novinarstvo, voditeljstvo, sport ili općenito mediji, jer prednost imaju uvijek ljudi iz te zemlje, materinjeg govornog područja, a u sportu, odnosno nogometu, muškarci.
Surov je to svijet, pogotovo vani za jednu Hrvaticu, trebaš biti jako uporan, otporan na sve, a opet zadržati svoje vrijednosti i svoj identitet jer te inače lako “pojedu” svi i sve. No, svi ti izazovi koje bi neki nazvali “preprekama” su me napravili još jačom i borbenijom. Ja sam tip koji ne misli puno nego se bacim i onda se borim.
Vjerujem da je sve moguće i ne predajem se, a to što dolazim iz Hrvatske, s otoka Korčule, mi je najveći ponos i pokretač! Isto tako, uložila sam jako puno truda i godina u obrazovanje, svoj rad i pripremu tako da se nisam sramila boriti za svoje mjesto pod suncem.
Kad je nogometna statistika u pitanju, vjerojatno ste sada “jači” i od Antuna Samovojske (barem kada je španjolski nogomet u pitanju). Evo, dajte nam jedan statistički podatak, koji je možda i vas po nečemu zapanjio?
– Pa uvijek me najviše zapanje naše statistike, odnosno činjenica da je zadnjih osam godina zaredom Hrvat osvojio Ligu prvaka, te da je ukupno jedanaest Hrvata osvojilo Ligu prvaka.
Impresivne su te brojke za jednu malu zemlju kao što je Hrvatska, to je nevjerojatno kakav mi imamo uspjeh u sportu. Isto tako zapanjuju me brojke Cristiana Ronalda, nedavno smo baš unutar IFFHS-a objavili da je postao novi broj jedan po broju postignutih golova, ukupno 766, čime je maknuo s trona Pelea sa 765 golova.
Svi znaju da je sport sastavni dio i vašeg života, što je itekako vidljivo i po vašoj figuri. Postoje li još neki hobiji o kojima se manje zna?
– Živim sport 24/7, u svakom smislu, kroz posao i privatno. S obzirom na to koliko mi slobodnog vremena oduzimaju sport i zdrav život, ne ostaje puno vremena za druge hobije, pogotovo kad živiš u ovako velikom gradu. Uglavnom, svaki dan treniram barem sat vremena, posvećena sam kuhanju, zdravoj prehrani i volim istraživati sve što je dobro za zdrav život tijela i uma, privlače me jako psihologija i spiritualnost jer sam se ovdje baš u početku osjećala usamljenom i morala sam naći čvrste temelje i dobar odnos sama sa sobom.
No baš zbog neke promjene, u zadnje vrijeme sam krenula na satove plesa, jer je ovo zemlja plesa, ljubavi i hedonizma i željela bih baš naučiti latino plesove. Isto tako obožavam čitati knjige, pisati te volim učiti jezike.
Vjerojatno ste imali priliku bolje upoznati najveće nogometne zvijezde… Kakvi su neki od njih kada su samo “obični” ljudi; tko onako ima najviše smisla za humor, tko je od njih najveći zabavljač, “bećar”, tko vam se čini najskromnijim, a tko se među njima doima, recimo, najvećim romantikom…
– Moram priznati da mi se od samih početaka pokazalo da što je netko veća zvijezda, to je prizemniji. U većini slučajeva mislim da puno više svi ostali rade famu oko javnih osoba nego te osobe same od sebe. Ali ajde, ako trebam izdvojiti nekoga, recimo da najviše smisla za humor ima Patrice Evra, ima stvarno nevjerojatnu osobnost i baš je jako zabavan.
Što se tiče skromnosti, naši se dečki čine jako skromni, i kao sto sam već prije rekla, Kaka mi je ostavio takav dojam. Zabavni su Luis Figo, Rio Ferdinand…, a kao najvećeg romantika svi najviše doživljavaju našeg Ivana Rakitića, iako ga ja nisam intervjuirala posljednjih godina, no voljela bih. Znam da u Španjolskoj svi uvijek pričaju baš lijepo o njegovoj ljubavnoj priči i načinu kako on otvoreno, romantično i ponosno priča o svojoj supruzi.
NIKAD NE ZNAŠ GDJE ĆE ISKRE ‘FRCNUTI’
O vašem privatnom životu uvijek se tako jako malo znalo, a sigurno ima mali milijun onih koji se pitaju je li vam se ikad netko od tih nogometaša pokušao udvarati, jesu li bar nakratko “iskre frcnule”. Oni su dio vašeg svijeta i vi njihovog, ne bi bilo čudno…
– Malo se zna o mojem privatnom životu isključivo iz razloga jer sam se dugo trebala dokazivati u svojoj struci, bavila sam se prije manekenstvom i moje obrazovanje je nekako padalo u drugi plan. Kada sam krenula ozbiljno u novinarstvo, odlučila sam da to bude moj fokus i da me ljudi upoznaju kroz posao i moj trud, a ne po privatnom životu.
Htjela sam da danas-sutra neka cura s velikim snovima koja dolazi iz malog mjesta, kao što sam ja iz Vele Luke, zna da svojim radom i trudom može ostvariti svoje snove i da se ne treba kompromitirati i prodavati svoj privatni život. Kada se radi o intervjuima i radu s nogometašima, ljudi vide samo finalni proizvod, ali ne vide što se krije iza toga.
Vjerujte mi da mi je flert zadnja stvar na pameti kad idem na intervju, utakmicu ili nešto slično. No, svakako je istina da čovjek nikada ne zna gdje će ili s kim ‘frcnuti iskre’, srce ne bira.
Kako izgleda život u Madridu u doba korone, kako vi brodite kroz ovaj teški period?
– Moram priznati da se osjećam poprilično blagoslovljeno i zahvalno na životu u Madridu u ovo doba, jer se ovdje stvarno sve minimalno osjeti u odnosu na ostatak svijeta, odnosno zemalja s visokim brojem zaraženih od korone. Nama je prošla godina u ovo vrijeme bila stvarno filmska, tada je to izgledalo i bilo nestvarno, ne mogu to uopće opisati, to je bila stvarno psihoza.
No otkako je karantena završila, krajem svibnja prošle godine, život u Madridu je dosta normalan, sa određenim restrikcijama koje su se mijenjale unatrag zadnjih sedam, osam mjeseci.
Nekako sam se već navikla na ovaj život, ne mogu reći da nešto patim zbog toga, dosta sam prilagodljiva osoba. Tako je kako je, dobro je da nije gore, ovaj narod je veseo i sretan tako da je ovdje dobro čak i u doba korone.
PIŠE ANITA MATIĆ/slobodnadalmacija.hr