“Je l’ vas šokirao slučaj djevojčice iz Klaićeve? Hoće vas šokirat ako vam kažem da mene nije? Usvojena sam daaaavne ’88. godine. Ništa, ali ama baš ništa se od tada promijenilo nije. I tada, biološke roditelje se do zadnjeg nagovaralo da zadrže dijete, čak i kad je bilo vrlo evidentno da to ne žele. Primjerice, moja biološka majka je cijelu trudnoću govorila djelatnicima Centra da ne želi dijete i da želi dati na usvojenje, ali oni su cijelu trudnoću i kad je rodila i dalje ‘radili’ s njom ne bi li zadržala dijete. Iako je već prije mene dvoje djece dala na usvajanje i jako dobro znala što želi. Zamislite sada da ih je poslušala i zadržala dijete koje vrlo, vrlo ne želi.”
Ovo je na Facebooku prije nekidan napisala Splićanka Dijana Radovniković povodom tragedične priče o dvoipolgodišnoj djevojčici u Novoj Gradiški koja je ovih blagdana potresla javnost.
Dijana pita: “Čemu neoduzimanje roditeljskih prava? Zašto ne dajete djeci šansu dok su još mala i lakše usvojiva? Zašto im ne dajete priliku da dobiju obitelj u kojoj ih stvarno vole i žele?”
Zatim kritizira sustav pa kaže: “Odugovlačite dok dijete ne odraste u sistemu ili vraćate biološkim roditeljima dok se ne dogodi ovo. Nije prvi put. Nije ni zadnji. Probudite se i pokrenite! Kod roditeljstva nema popravnog.”
Dijana je u splitsku obitelj stigla s pet mjeseci iz udomiteljske obitelji u Tuzli, a odvažila se podijeliti svoju intimnu priču sa širom javnosti zato da bi ukazala na problem teškog i sporog sustava prilikom posvajanja djece. Ona, naime, želi poručiti da je imala sreće isključivo zato što ju je nova obitelj pronašla dok je još bila beba pa je trauma svedena na minimum.
Posvojila ju je tada samohrana i prosvjetna radnica, a njena biološka majka ju je se potpisom odrekla isto kao i još njena dva polubrata. Njih troje ne znaju tko im je otac, a Dijana će kasnije shvatiti da ima još i tri polusestre koje nisu ni znale da ona postoji. Majku, međutim, nikada nije upoznala s obzirom da je, kada je stasala za tu zakonsku mogućnost, ona već bila preminula. No, kad priča o tome, Dijana ne pokazuje emocije jer, kako kaže, obitelj njene biološke majke nije njena već ova u kojoj je sada. Pritom misli na njenu širu rodbinu, a s braćom i sestrama je, pa i s nekim rođacima, u odličnim odnosima. Prirodno je da su je zanimali, ali kad su joj u Centru za socijalnu skrb izrazili saučešće zbog smrti biološke majke, pitala ih je čemu to kad je uopće ne poznaje. A kako kaže, da ju je i uspjela upoznati, ne zna o čemu bi s njom uopće pričala.
– Ne znam tko je ta žena niti me zanima tko je ona bila, zanimao bi me samo dio vezan za mene, ali mislim da nikad neću doznati neke stvari jer njena sestra, dakle, moja tetka, kao i baka, dosta su zatvorene i mislim da mi ne žele reći sve što znaju. Potražila sam grob biološke majke i zaprepastila se koliko smo fizički nalik jedna drugoj. Inače sam sama pronašla najprije jednog brata u BiH, pa drugog u Sloveniji, a zatim preko “fejsa” i sestre u također u BiH – mirno prepričava Dijana.
Ne misli da je imala lošu sudbinu niti lošu sreću.
– Dapače, imala sam sreću što sam usvojena vrlo brzo nakon rođenja i što me usvojila baš ova obitelj. Biološka majka napravila mi je uslugu kada mi je, unatoč pristiscima institucija, dala šansu za normalan život. Ja sam oduvijek znala da sam usvojena, uopće se ne sjećam trenutka kad sam to doznala. Mamu sam s nepune dvije godine, valjda zato što je jedna njena prijateljica bila trudna, pitala jesi ti mene rodila, a ona mi je rekla da nije. Kasnije, kad sam bila odraslija, pojasnila mi je sve i prihvatila sam to normalno – priča nam dok majka potvrđuje i prisjeća se kako je otišla po nju u tu udomiteljsku obitelj i kako je, kad ju je preuzela, bila u lošem stanju, rahitična i s pomanjkanjem vitamina D.
– Vidjela sam je prvi put kad je imala četiri mjeseca, pokazali su mi njenu medicinsku dokumentaciju, ali odmah sam rekla da je želim. Imala sam sreće jer sam brzo dobila preporuku Centra i već za mjesec dana išla sam po nju s roditeljima. Rekli su mi da je to prvi put da su baka i dida došli u posvajanje. Sjećam se da su mi dali jednu bočicu sa skorenim mlijekom potpuno pocrnjele dudice i tablete željeza… Prenoćili smo u Sarajevu kod prijatelja, plakala je dva dana i nije htjela jesti, vodili smo je k liječniku. Kasnije je bila dobra beba i pod nadzorom pedijatra potpuno je ozdravila.
– A znate li da sam slučajno upoznala i čovjeka koji je tada kao osmogodišnjak bio u istoj toj udomiteljskoj obitelji i da me on pamti jer me uspavljivao i presvlačio. Rekao mi je da su bili tužni i da su plakali kad su me odveli – kaže Dijana.
Prava je sreća da je njena biološka majka, koja je praktično nikada nije ni vidjela, odmah pristala na usvajanje. Problem nastaje kada to nije slučaj i onda imamo situacije da djeca ostaju u domovima, odnosno u udomiteljskim obiteljima pod stalnom mogućnošću da se ipak vrate roditeljima.
– Nema oduzimanja roditeljskih prava, nego im centri uvijek daju prednost tipa oni će se promijeniti, poboljšati, mi ćemo s njima raditi… I onda dobiješ pretučeno dijete i ovakvu tragediju – ogorčena je Dijana.
– Ništa se ne može mjerit s posvajenjem jer prije toga ste ničiji. Evo, vidjeli ste sad šta se dogodilo. A zamislite kako je odrastati u domu i nemate šanse sve dok svakih nekoliko mjeseci biološki roditelj nazive i pita kako ste, a samo to dovoljan je razlog da to dijete ne možete dati na posvajenje. A parova koji čekaju dijete je more, pa evo suprug i ja sada idemo u posvajanje. Znam da ćemo se načekati i da će potrajati. Zakoni su takvi da uvijek idu na ruku biološkim roditeljima. Milanka Opačić je, dok je bila ministrica, htjela nešto promijeniti, ali nije uspjela – potuno je svjesna Dijana tegobne procedure.
– Kao da sustav tjera biološke roditelje da budu s djecom. Ali jednostavno ih ima koji to ne žele! A vrijeme prolazi, djeca rastu i onda ih malo tko želi usvojiti jer svi žele malu, bijelu i zdravu bebu, shvaćate. Osim toga, što kasnije dođe do usvajanja ono je sve traumatičnije. Kad vas usvoje kao bebu, nema traume. Iako ne mislim da ovdje ima ičega senzacionalnog i humanog, jer netko hoće dijete, a dijete treba obitelj. Tada postanemo nova obitelj i to je sve. Posvojenja bi trebala biti nešto normalno – zaključuje dok s ljubavlju gleda svoju, kako kaže, pravu majku, a ona je samozatajna i rađe ostaje anonimna čak za potrebe ovoga teksta.
Dijana gorljivo podvlači da bi zakon trebao omogućiti što lakše i što brže oduzimanje roditeljskih prava i odmah davati djecu na usvajanje, a parova ima toliko da će se naći isti dan.
Inače, komentari pod njenom Facebook objavom mahom također upozoravaju da je i u slučaju preminule djevojčice iz Nove Gradiške zakazao sustav.
Podsjetimo da je prošli tjedan u bolnicu završila zbog nagnječenja glave nastalog pod zasad nejasnim okolnostima, ali najvjerojatnije kao posljedica nasilja i to nakon što je iz udomiteljske obitelji vraćena u roditeljski dom.
Piše Silvana Uzinić/slobodnadalmacija.hr