Možete li zamisliti prosječnog 68-godišnjaka kako s gitarom oko vrata pred više stotina razgaljenih ljudi u publici pjeva “Hajde, uzmi me sa sobom, uradi mi sve što znaš”, “fa fa la si mi”, “provedimo vikend zajedno”, ili o večeri u Kavkazu “uz pljuge i pivo”?…

Pa baš nešto i ne ide, je li, čak i ako znamo da je u pitanju Branimir Johnny Štulić, frontmen Azre, jednog od najupečatljivijih novovalnih bendova na prostoru bivše Jugoslavije.

Štulić je ujedno i najzazivaniji izvođač u posljednjih nekoliko desetljeća, ali odolio je tom sirenskom zovu, čak i unatoč nekim više nego unosnim financijskim ponudama koje su pratile pojedine pozive da ponovno zasvira u Hrvatskoj ili Srbiji.

A upravo danas, ove nedjelje, Štulić puni 68. godina, u Heutenu kod Utrechta, gdje živi u dobrovoljnom egzilu u koji se otisnuo gotovo sedam godina prije raspada bivše države.

Spomenutih poziva na okupljanje Azre, koji su prije još samo desetak godina bili praćeni i “masnim” financijskim ponudama (penjale su se i do ukupno milijun eura za nekoliko nastupa, kažu nam oni koji su kontaktirali u to vrijeme sa Štulićem), odavno više nema, taj vlak je prošao sa svim onim reunionima u devedesetima i kasnije (od prigodne turneje Bijelog dugmeta pa nadalje), a bivši šef Azre iz Nizozemske već neko vrijeme šalje samo otrovne strijele ogorčenosti zbog toga što su ga, kako tvrdi, prevarili i izdavači i krovne glazbene organizacije (kao, na primjer, SOKOJ). Dakle, svi s kojima je imao posla.

RAFALI PREMA SVIMA

Ovo “izdavači” ne odnosi se samo na diskografe (Jugoton, tj. Croatia Records u Hrvatskoj te Hi-Fi, City Records i Muzički magazin u Srbiji), nego i na Komunu te na Plato books, u čijem je izdanju objavio svoje sad već glasovito 14-knjižje u kojem je, na dosad neviđeno ambiciozan način, sabrao sve što je ikad napisao, gotovo sve što se o njemu i Azri pisalo, ali i sve što ga je od pisane riječi intrigiralo i inspiriralo. Tako su se unutar korica 14 knjiga, Štulićeva životnog djela, njegova mozaika onog najboljeg iz povijesti pisane riječi, našli i Lao Tze, Sun Tzu, Tukidid, Ksenofont, Herodot, Empedoklo, Homer, Plutarh, Apolonije Rođanin, Konstantin Porfirogenet, ali i Miloš Crnjanski te Dragoslav Mihailović… I izdavači tih knjiga su ga, tvrdi Štulić, izigrali.

Okomljuje se Štulić u svojim stihovanim objavama posljednjih mjeseci na gotovo sve koji ga spominju ili se na bilo koji način nadovezuju na njegov opus (od bivšeg Azrina bubnjara Borisa Leinera, koji je nedavno objavio autobiografiju “Sve bio je ritam”, preko bivšeg basista Azre Miše Hrnjaka, koji je napisao biografiju “Srce od zlata”, pa do Rade Šerbedžije, koji je obradio Johnnyjevu “Meni se dušo od tebe ne rastaje” i pohvalio se nekadašnjim druženjima s njim, dok je, primjerice, Siniša Škarica “stradao” u rafalima koje je Štulić ispalio zbog svog bijesa prema Croatia Recordsu kao sljedniku nekadašnjeg Azrina izdavača, Jugotona). “Navedoh samo njegove laži, preko poluistina tog neandertalca prelazim”, rečenica je koja najbolje objedinjuje poantu i ton svih tih Štulićevih reakcija.

Još ranije, “svoje” su dobili Dejan Cukić, nekadašnji član Bajaginih Instruktora (“U intervjuima izjavljuje da se družio sa mnom – što nije istina. Vidio sam ga četiri puta u životu”), kao i publicist Ivan Ivačković, koji je Štulića razljutio knjigom “Između krajnosti – Vodič kroz albume Azre & Džonija Štulića”, dok je Dušan Vesić dobio “porciju” zbog sadržaja knjige “Zamisli život… Novi val – prva generacija”.

Intervjue gotovo da više i ne daje, a, srećom, prorijedili su se i oni isforsirani pseudorazgovori u kojima bi prvih desetak minuta Štulić više ili manje ljubazno odbijao intervju, a ostalih deset ili dvadeset, ovisno o raspoloženju, ipak ponešto usput i prokomentirao, makar i u natuknicama ili rastrzanim mislima, e da bi onda to čitateljima ili slušateljima bilo predstavljeno kao ekskluzivni razgovor s karizmatičnim Johnnyjem…

Nekadašnja rock-zvijezda i dalje, koliko stigne, prati što se događa u nekadašnjoj mu domovini, ali očito je da su ga s vremenom sustigli i financijski problemi, odnosno da je na svom primjeru osjetio što znači kad se na vrijeme ne držiš one “treba svirati, ali i za pojas zadjenuti”, koju je i sam znao izgovarati.

S ovdašnjom javnošću komunicira gotovo jedino preko svoga YouTube kanala “PETROVICPETAR” (uz neizbježnu opasku koja kaže kako “nije partner You Tubea i ne monetizira postavljeni sadržaj”), na koji redovito postavlja i brojne snimke nastale u kućnoj produkciji, od kojih su neke gotovo na rubu slušljivosti, pa do bisera iz bogate produkcije i fonoteke različitih postava Azre, kao u slučaju nedavno postavljenog koncerta u Banjoj Luci s kraja srpnja 1990. godine, koji i danas fascinira energičnošću i žestinom…

ETNOGRAFSKI BISERI

Nanovo je snimio brojne Azrine pjesme, obrade svjetskih standarda, nekoliko tuđih “novovalnih” te pjesama Arsena Dedića, ali i desetke narodnih pjesama, od “Zajdi zajdi” i “Eleno ćerko” (za one koji ne znaju, Štulić je, iako po ocu vuče podrijetlo iz Nina, rođen u Skoplju), preko “Oj devojče Piroćanče” i “Mito bekrijo” do najljepših sevdalinki i međimurskih popevki… Zapravo, nitko nije kao on tako marljivo i s toliko ljubavi na jednom mjestu okupio toliko zvučne etnografske baštine s prostora bivše Jugoslavije, pretvarajući svoj kanal u svojevrsni neslužbeni zvučni “institut” za etnologiju i folkloristiku ovih prostora.

U Štulićevim, nerijetko ambivalentnim i kontroverznim izjavama obožavatelji su metodom selektivnog odabira redovito nalazili i vidjeli što im je odgovaralo: tako su neki u njemu pošto-poto tražili ideologa jugoslavenstva, drugi živi simbol anarhizma i rebelije, treći samo rock-pjesnika, četvrti ljevičara, peti možda predvodnika u otporu komunizmu… (pa nije valjda da niste još čuli kako je Gracija “izvorno” ustvari bila Croatia, što je samo jedna od maštovitijih “reinterpretacija” Štulićevih stihova po volji fanova koji su ga silno htjeli prisvojiti).

Činjenica je da je bivši lider Azre formativno određen kulturnom baštinom bivše države, i u tom smislu se može govoriti o njegovu jugoslavenstvu – i to, ako ćemo doslovno, puno više nego u slučaju nedavno preminulog Đorđa Balaševića, čiju su smrt mnogi patetično izjednačili s definitivnom smrću jugoslavenstva – ali je isto tako i činjenica da je svoj imidž Štulić gradio i na, istina najčešće uopćenim, ali ipak vrlo oštrim napadima na nekadašnji sustav i sve ono što ga je rastakalo, odnosno dovelo do konačnog kolapsa.

O generacijskom utjecaju Štulićeve pjesničke komponente već su pohvalno pisali brojni teoretičari, poput pokojnog slovenskog kulturnog kritičara i pjesnika Aleša Debeljaka, ali i oni koji su primijetili Štulićevu sklonost “posuđivanju” pojedinih zvučnih misli iz djela drugih autora.

Dosljedan u svojoj odluci da se ne vraća – za razliku od nekih drugih autora koji su početkom devedesetih godina prošlog stoljeća krenuli sličnim putem, ali su ih egzistencijalne potrebe ipak “smekšale” – i da ustraje u poziciji apatrida koji odbija mogućnost izbora u koju će se državu nastalu raspadom Jugoslavije vratiti, odnosno uzeti njezino državljanstvo, Štulić je dugo djelovao superiorno u odnosu na sve koji su na brzinu “pretrčali” u drugi tabor ili su pragmatično prigrlili uloge (novo)nacionalnih zvijezda, podilazeći novom ukusu.

No, njegovi posljednji ogorčeni istupi zbog novca za koji smatra mu je trebao biti isplaćen ipak podsjećaju da je i Štulić čovjek od krvi i mesa, koji također treba nešto jesti i nečim plaćati račune.

Upućeniji u pravne stvari kažu da ta bitka, unatoč proteklom vremenu, nije ni posve uzaludna ni unaprijed izgubljena, iako je pitanje o kojim bi se iznosima na koncu stvarno radilo. Ipak, isti izvori napominju i kako bi to bili dugotrajni, iscrpljujući i skupi procesi. A Štulić danas po svemu odaje dojam – dekintiranog čovjeka.

DEKINTIRAN, A MILIJUNI NEGDJE LEŽE

“Radi se o mojoj opljačkanoj i otetoj imovini, koja se bezočno krmči i iskorištava, pa bezmalo četrdeset godina, bez ikakvih ugovora, a radi se o ogromnim iznosima”, poručivao je svako toliko Štulić, koji u različitim istupima barata različitim svotama, ali u svakom slučaju – milijunskim. Prije mjesec dana govorio je o 39 milijuna eura, bez kamata. Među ostalim, poručuje i kako nikad nije imao nikakav ugovor s Jugotonom, “osim šestomjesečnog prava Jugotona na iskorištavanje audiosnimaka” još iz davnih osamdesetih…

Ipak, isto tako, činjenica je da, konkretno u Hrvatskoj, nikad nije uspio pokrenuti, a kamoli privesti kraju ijedan sudski proces kako bi uistinu dobio pravnu, odnosno materijalnu zadovoljštinu za to što je, kako kaže, netko drugi godinama zarađivao na njegovim pjesmama.

U Srbiji je 2012. bio pokrenuo sudski spor protiv beogradskog izdavača Plato books, kojeg je tužio za kršenje autorskih prava, ali postupak je okončan tri godine kasnije tako što je sud odbacio tužbu, među ostalim i zato što se Štulić nije ni jednom pojavio na sudu, što je pravdao činjenicom da nema dokumente, odnosno putovnicu. Prijedlog tužitelja da dade iskaz putem videolinka sud je odbio.

Nakon toga, Štulić je bezuspješno preko svoga beogradskog odvjetnika podnio ustavnu tužbu zbog “povrede prava na pravično suđenje i suđenje u razumnom roku”.

“Ja sam zaista jedinstven slučaj vjerojatno u svijetu, da mi se za sve moje glazbene i literarne radove nisu plaćali zasluženi honorari. Mnogi misle da meni nije stalo do novca, ali ja ne razmišljam tako. Normalno je da dobijem novac koji sam pošteno zaradio. Nitko mi ne može uzeti dušu. Blues pjevačica Billie Holiday je umrla u bijedi, a ja kažem nije sirota Billie, već skladatelj i pisac Johnny, ne želim tako skončati”, kazao je Štulić za beogradski Blic prije točno šest godina, a, kako vidimo, ništa se u međuvremenu nije promijenilo. Osim što je on sam sve manje ironičan, a cinizam zamjenjuje duboka ogorčenost i sve teže riječi.

“Za mene je (prisilno) važio komunizam, a za njih kapitalizam. Mene Jugoton nikad i za ništa nije platio”, jedna je od njegovih opaski na tu temu.

U kojoj je mjeri i sam pridonio svojoj današnjoj nezavisnoj situaciji svojom svojeglavošću, zbog koje je svojedobno odbijao i pomoć svojih zagrebačkih prijatelja u rješavanju papirologije koja bi mu omogućila primanje tantijema za emitiranje Azrinih pjesama makar u Hrvatskoj, nećemo ovdje nadugo spekulirati, ali pomalo je poražavajuća činjenica da se danas o Štuliću sve manje govori u kontekstu rock-pjesnika koji je itekako utjecao na stasavanje nekoliko urbanih generacija, ili barem kao nekome tko je prepjev Homerove “Ilijade” lišio tradicionalnog okvira i akademskih kočnica, “začinivši” sve stihovima poput “Odlazi stari, ne poteži kavgu/ Jebem li ti popovsku majku”.

Sve rjeđe se o njemu govori kao povijesno važnom protagonistu domaće pop-rock antologije, a sve češće kao o nekome čija bi aktualna borba za naplatu autorskih prava mogla biti tema za emisije tipa “Provjereno” na Novoj TV.

NEMAM NI S KIM, NI PROTIV KOGA

Da je bio lukrativnijeg duha, mogao je imati put sličan, recimo, Darku Rundeku, koji se uoči rata bio odselio u Pariz, ali se nakon nekoliko godina vratio pa prvo s okupljenim Haustorom, a onda samostalno opet zasvirao na ovdašnjim pozornicama.

Ali, jasno, to onda ne bi bio Johnny kakvog znamo (“Uglavnom sam protiv, što znači biti sam, Daj zajebi zemlju kojoj prosjak vrijedi kao kralj”), dobrovoljni izgnanik koji je još negdje pred raspad bivše države poručivao: “Nemam ni s kim, ni protiv koga.”

Zbog svoje tvrdokorne odluke, danas na neki način živi sudbine antičkih likova iz klasičnih djela koje je preveo (neki stručnjaci mu to osporavaju, budući da pri prevođenju nije uvijek koristio izvorne tekstove, nego se služio već postojećim prijevodima) ili “prepjevao” u svom “četrnaestoknjižju”.

Kad nije u antici, Štulić i dalje prebire po žicama gitare. Kao da ga nije briga zanima li to više ikoga. Iako, sigurno barem tu i tamo baci pogled na oduševljene i nostalgijom natopljene komentare fanova ispod pjesama na YouTubeu. Onih koji se još sjećaju i koje njegove pjesme na toliko toga podsjećaju.

Ne vjerujem da pritom puno razmišlja o mogućem povratku. Prije će biti da nanovo konstatira da je pogodio s tajmingom odlaska. Taman prije nego što su nastupila teška vremena u kojima se, kao da je postao junak vlastite pjesme s prvog albuma Azre, više ni sam ne snalazi najbolje.

image

Eto kako sam prestao za peneze skrbiti

(…) U proljeće osamdeset prve odoh u mjesnu
Banku zapravo veću prostoriju vidjeti da
Li mi ča dođe uđem oko šest uri popodne
A odaja krcata šljakerima sa obližnjeg
Gradilišta dođem na red pružim karticu žiro
Računa i pitam ima li šta ovaj reče na
Moje iznenađenje ima hoćete li sve ja
Rekoh sve misleći koja stotina maraka kad
On vadi iz sefa svežnjeve vezanih dinara
Jerbo odjednom je petnaest hiljada maraka
Pristiglo i ja se znojit stadoh pošto cijela
Soba ne samo zuri u mene već mi i za vrat
Duva a tad još nije Tuđman zbog istog razloga
Crtu u bankama povukao i da zlo bude
Veće ništa nisam ponio gdje bih sve te šolde
Stavio i tako natrpam ja ove svežnjeve
Pod bluzu kanda banku pljačkam te presavijen ka
Trudnica pridžavajući laktovima skute
A trbuh obujmivši pođem kući i od tog sam
Dana prestao o novcima voditi računa (…)
(iz “Smijurijade”)

***
Rečju, otkad znam za sebe, prati me nepoverenje, i od babe i
od stričeva. Otud bih mogao biti i takozvani internacionalist,
jerbo mi je ravno sve do Kosova
(iz “Zbornika”)
***
Doša Dalmatinac u Makedoniju ponude mu
Slatko uze on jednu žličicu pa drugu i treću pa
Im veli nemojte se ljutit al stvarno više ne mogu
(iz “Smijurijade”)
***
Jednom Timon Atenjanin u skupštinu stupi i
Ovako prisutnim građanima objelodani
Imadem kao što svi znate smokvu u gradini
Koja mnogom od vas zgodno za vješanje posluži
Budući je mislim sljedeći tjedan posjeći
Nagrnite koji se mislite okoristiti
(iz “Kali Juge”)

***
Bilo je i boljih trenutaka jednom sedamdeset
I devete svirasmo u Petrinji dvadeset ljudi
Prvih desetak minuta a onda samo dvojica
Ostanu ali na nesreću pukne mi žica a tad
Nisam imao pričuvu te nastup svrši tek idu
Ta dvojica k meni oba skinheda tetovirana
Ja mislim sad će oni mene tući kad oni vele
Jesi li ti kad slušao Pink Flojd ja kažem nisam jer
Stvarno nisam a oni će pa ti strašno sviraš blanju
Dvije godine poslije toga velika dvorana
U Sisku dvije tisuće ljudi evo njih pitaju
Me dal se ti nas sjećaš rekoh kako vas se ne
Bih sjećao pa vi ste jedini ljudi koji su pre
Mene razumjeli da ja znam svirati tu gitaru
(iz “Smijurijade”)
***
Zadnji nastup sa sastavom imadoh devedesete
Na Hvaru sredina kolovoza balvan revolucija
Je upravo izbila i nikome nije bilo do
Slušanja al jeste do provoda zbog lavande smole
I davanja oduška mimo toga baš velje ništa
(iz “Smijurijade”)
***
Ja sam u Splitu najbolje spavao po meni je to
I razlog da je Dioklecijan kupus uzgajao
(iz “Smijurijade”)
***
Osamdeset i treće u Kninu za ljetne turneje
Nije bilo pozornice već smo kao trica bili
Smješteni na tri obližnja ćuvika pa sam se kao
Zeus osjećao premda tada Ilijadu još nisam
Bio pročitao… a bila su
Dvojica plus nas tri i pokoja il nečija pratilja
(iz “Smijurijade”)
***
Prvi najpoznatiji grafit potječe negdje
Iz dvadesetih godina prošlog stoljeća priča se kako
Je u Čikagu poslije velikog požara u
Nekom noćnom klubu sa puno žrtava svuda po
Hotelima u Americi preko noći hitno
Osvanula svima na vidjelu poruka dakle
Ne bacajte opuške na pod sjetite se požara u Čikagu
A ispod nje netko nadopiše taj slavni grafit
Ne pljujte na pod sjetite se poplava Misisipija
(iz “Smijurijade”)
***
Ne znam je li istina no Boško Petrović bi u
Tramvaju držeći se za ručku ljubazno općio
Sa bližnjima oprostite idem li ja vama na živce
A kad bi čuo ne on bi a zašto vi meni idete
(iz “Smijurijade”)
***
Kad je Džajić bio na vrhuncu slave uvijek bi idući na trening
Prolazio kraj nekog ćoška na kojem se skupljahu
Besprizorni i dok je prolazio jedan bi mu od njih
Prišao pod noge pao i ljubiti ga stao sve
Neutješno skute njemu držeći uz ove riječi
Džaja ko boga te molim sutra kad prođeš samo kaži
Zdravo Pero svima sam rekao da si ti moj brat od
Tetke idi bre ovaj će Džaja ko boga te molim
Tako mjesec dana i jednog dana Džaja bio slab
I prolazeći kraj onog ugla reče zdravo Pero
A ovaj će mu na to pred svima ko ti jebe mater
I zbilja je devedesete u Mostaru bila slična
Klima svrativši prvi dan iznebuha bješe Džoni
Care drugi dan već opuštenije đe si legendo
(Ta se riječ nije kod nas koristila do mog prvog
Vraćanja iz Holandije osamdesetsedme tako me
Taksisti zvahu) a treći dan već mi ciglu prodavahu
(iz “Smijurijade”)

PIŠE HRVOJE PRNJAK/slobodnadalmacija.hr