Anica i Drago Bogar iz mjesta Banfi u Međimurju, prije 30 godina su prodali sve što su imali i izgradili veliku kuću kako bi mogli udomljavati djecu bez roditeljske skrbi. Kažu kako nikad nisu požalili svoju odluku.
Mi imamo moto, a taj je da nema loše djece pa čak ni loših roditelja, već samo lošeg odgoja do kojeg dođe jer neki jednostavno ne znaju ili ne mogu bolje. Nikoga tu ne treba kriviti, treba jednostavno toj djeci vratiti djetinjstvo, kaže Anica Bogar (61).
U malom međimurskom mjestu Banfi, ona i suprug Drago (63) tako, već više od 30 godina, primaju u svoj dom traumatiziranu, preplašenu, tužnu i ogorčenu djecu bez adekvatne roditeljske skrbi, koja su u svojim kratkim životima pretrpjela više užasa nego što stane i u jedan odrasli život. Na dan kad zakorače u dom Bogarovih, nikome ne vjeruju, distancirani su i mrze sve oko sebe. S vremenom, sve te negativne emocije u potpunosti nestanu, uvjeravaju nas Anica i Drago, a zamijene ih ozareni osmjesi, sreća na malim licima koji se svojim udomiteljima više ne obraćaju sa ‘striček’ i ‘teta’ već s ‘mama’ i ‘tata’.
Kako im to uspijeva? Da ste bili u njihovoj blizini i samo pet minuta, znali bi kako. Toplina i ljudskost koji iz njih izbijaju, jednostavno su autentični. Nema tu glume pred gostima, lažnih riječi i osmijeha. Sve će vam priznati, i najveću slabost i najbolju vrlinu, pokazat će vam žuljeve na rukama od rada u vrtu i svakodnevnog pripremanja obroka za 13 usta, pospremanja goleme kućerine s desetak soba, ribanja, pranja, izrađivanja kućica za ptice i svega ostalog što već djeca požele…
– Biti udomitelj je najdivnija stvar na svijetu, ali traži puno odricanja. Mi nemamo slobodne vikende ili godišnje odmore pa da otputujemo, stavimo mozak na pašu i odmaramo. Praznici su nam pak razdoblje kad imamo najviše posla. Treba pripremiti vagone kolača i drugih jela, okititi sve, stvoriti pravi blagdanski ugođaj, a to nije mala stvar u ovako velikoj obitelji. Nema tu odmora ni lješkarenja, nema privatnog života. Djeci smo posvećeni tisuću posto i tu nema mjesta za zabušavanje – odlučni su Anica i Drago.
Rekli su im da su stvoreni za udomitelje
A sve je počelo još prije 30 godina kada im je na čuvanje povjerena curica stara 10 godina kojoj je majka preminula, a otac se nije mogao o njoj tada brinuti. Curica je ostala kod njih puno duže no što su mislili i jako su je zavoljeli baš kao i ona njih. Na predivan odnos kojeg su stvorili s djevojčicom, došlo je i to da zbog zdravstvenih problema nisu mogli imati vlastitu djecu.
– Još su nam dok smo imali tu prvu curicu, neki od djelatnika Ministarstva obitelji znali reći: “Ajde Bogari, posvetite se udomiteljstvu još više, vi ste stvoreni za to”. Tu smo prelomili u sebi što zapravo želimo u životu. Prodali smo sve što smo imali. Drago je vozio kamione i sve ih prodao, ja sam radila kao tekstilni radnik i dala sam otkaz. Vlastitim smo rukama sagradili ovu kuću i o svoj trošak. Javili smo se Centru za socijalnu skrb i bili spremni za prihvat svakog mogućeg djeteta koje bude trebalo ovu obitelj. Postali smo prvi hrvatski profesionalni udomitelji – priča Anica i dodaje kako je samo naziv takav, ali da s riječi ‘profesija’ i ‘posao’ to nema nikakve veze.
– To je pravi, istinski poziv. Udomljavati se može samo srcem i dušom, ničim više – iskreno će Anica koja je do danas bila majka više od 100 djece.
Zajedno s Dragom, svima njima su vratili djetinjstvo kakvo zaslužuju. Bračni par otkriva kako u kući nemaju stroga pravila jer misle da djeca ne funkcioniraju dobro pod pritiskom. Puno im je važnije da znaju koje su njihove obveze i da se trude ispunjavati koliko tko može. A najvažnije od svega im je, kažu, usaditi im ljudskost i ukazati im na važnost školovanja, obitelji i zajedništva.
– Svakome od njih pristupamo individualno. Ako vidimo da je netko dobar u školi, tada ga još više guramo. Ako pak uočimo da nekome učenje ide slabije, pomažemo mu koliko možemo da savlada gradivo, ali nastojimo da postane što bolji čovjek. Smatramo da ne mora svako dijete upisati fakultet, ali zato svatko od njih može biti častan čovjek – kaže Drago.
Dodaje da i on i njegova supruga nastoje djeci pravi put pokazati vlastitim primjerom i trude se da ne ostane sve samo na riječima.
– Mi živimo ono što njih učimo, a oni upijaju. Zato se uvijek trudimo biti iskreni u svojim postupcima jer znamo da nas djeca gledaju, prate i uče od nas. Svjesni smo da oni sve osjete i sve primijete. Ništa im ne možemo sakriti pa se niti ne trudimo oko toga. Radije im uvijek sve kažemo onako kako je, čak i ako istina nije nekad ugodna. A svi ti naši razgovori odvijaju se gotovo svakodnevno i to za stolom, za vrijeme ručka ili večere. Strašno puno razgovaramo i uvijek sve riješimo – priznaje Drago.
Još uvijek imaju kontakt sa gotovo svom djecom
Iz njihove obitelji, mnogi nikad ne žele otići. Po zakonu, trebali bi ostati još maksimalno godinu dana nakon što završe srednju školu, ali većina ostane i duže. Oni koji odu i otplove u bračnu luku, dolaze svaki vikend u goste. S gotovo stotinu djece koju su odgojili, ovaj bračni par još uvijek ima barem neki kontakt. Ima i onih, kažu, s kojima su izgubili kontakt, ali ih dođu potražiti nakon 25 godina primjerice. Zbog privrženosti baš svakom djetetu koje udome, Anica i Drago nikada nisu nikoga posvojili.
A dobri su ne samo prema djeci, već i prema njihovim roditeljima. Svaki put kad neko dijete ima rođendan, pričest, krizmu pa čak i vjenčanje, u kući se organizira proslava, a tada Bogari pozovu i njihove roditelje, braću i sestre ako ih imaju.
– I s njima puno razgovaramo i često im dajemo savjete ako nas pitaju. Jedan me tata nedavno pitao: “Čuj, Drago, hoće li mi se kćer vratiti napokon, ne mogu više čekati'” Rekao samo mu: “Moraš sam naći put do nje. Moraš se ispričati i tražiti oprost. Moraš joj reći da si zakazao i da se kaješ. Djeci je to važno čuti. Pa ne mogu je na silu šiknuti k tebi ako ona to ne želi” – iskren je Drago.
Na kraju, kaže, neka djeca nikad nisu spremna za povratak roditeljima. Ona koja pak odu iz kuće, u Anici i Dragu ostavljaju veliku bol i prazninu i unatoč tome što ostaju u kontaktu.
– Ja uvijek kažem – mi smo puni ožiljaka. Toliko sve proživljavamo s njima da je nemoguće da to sve ne ostavi traga na vas. Nedavno je jedna naša cura koja je otišla dobila tumor na mozgu. Jako smo teško proživljavali te dane. I zamislite tako sa stotinu djece. Uvijek je nekome nešto. Uvijek netko odlazi i patite za njim. Tu su i dobre i loše stvari. To je veliki stres, ali i velika ljubav i ona nas gura dalje. Nikad nismo požalili što smo odabrali ovakav život, ali priznajem, znalo je biti jako teško. I što onda bude? Ništa, djeca te vrate natrag na stari put, na onu stazu koju si odabrao i obećao sebi da ćeš uvijek davati ljubav tim malenim, potrebitim srcima – govori Anica.
‘Socijalni radnici su divni ljudi kojima je stalo’
Osvrnula se i na nedavne nemile događaje koje su potresli Hrvatsku. Na smrt male Nikoll i na napade na socijalne radnike.
– Ljudi nemaju pojma koliko divnih socijalnih radnika ima. To su tako predani ljudi koji na terenu svašta vide i dožive i znam da taj posao rade sa srcem. Ne postaneš baš socijalni radnik ako te nije briga. Odabereš neki drugi posao. Mislim da oni koji su u ovome, ipak nešto osjećaju. Svaka moja suradnja s njima je bila predivna. Sada kada dođem k njima, vidim koliko su očajni zbog svega što se u Hrvatskoj događa. Također, osjećaju se nezaštićeno. U slučaju male Nikol, sigurna sam da su htjeli sve najbolje. Ali stvarnost nije uvijek takva. Socijalni radnik ne može znati kada će se nekom roditelju zamračiti um. To se desi u sekundi. Da su imalo naslućivali ono što će se dogoditi, drugačije bi postupili – slažu se Anica i Drago.
Izvor:24sata.hr