Tragam za svojim ocem Matom Damjanovićem. Nestao je u srpnju 1992. godine pod poprilično nepoznatim okolnostima u mjestu Donji Svilaj u Bosni i Hercegovini.

Posljednje sjećanje na njega mi je da je došao u stan i naslonio pušku na zid, govorio je 2017. njegov sin Krešimir Damjanović (32). Kao dječak s nepunih šest godina nije ni znao što se događa i da je razoran rat u tijeku. Toga je postao svjestan tek kad mu je otac netragom nestao na prvoj crti bosansko-posavske bojišnice.

– Ne znam što mu se dogodilo. Čuo sam nekoliko priča. Prva je da je u mjestu Donji Svilaj bilo na prvoj fronti opsadno stanje te da su ih opkolili i da su svi završili u crkvi koju su kasnije spalili.

Druga priča je da su ih opkolili i negdje odveli. To je sve što znam – rekao je Krešimir.

Ni jedna od verzija nikad nije potvrđena. Crkva je sravnjena sa zemljom, a posmrtne ostatke oca i suboraca nisu pronašli. Otac Mato je rodom iz Orašja i bio je četvrti od osmero braće i sestara. Danas su raseljeni po svijetu, a svima im je i danas jako teško kad se sjete brata koji je u rat 1991. ušao kao dragovoljac. Bio je pripadnik 2. gardijske brigade HV-a Gromovi. U životu se bavio sportom, odnosno branio je za klub Dinamo u Donjoj Mahali.

Njegove fotografije iz mladih dana obitelj čuva kao zlato, kao i spomenicu iz Domovinskog rata te njegov portret koji je naslikao Krešimiru nepoznati slikar. Priča nam kako je otac prije rata u Zagrebu upisao teologiju i želio biti svećenik. No sumnje su se pojavile na prvoj godini fakulteta. Nedugo nakon toga upoznao je njegovu majku Milku, a zajedno su dobili tri sina. Krešimir, Zvonimir (31) i Tomislav (33) generacijski su blizu, a jedino je Krešimir ostao živjeti u Hrvatskoj, točnije u Zadru, u stanu koji mu je država darovala zbog žrtve koju je za nju podnio njegov otac. Tu se nakon Domovinskog rata preselio s braćom i majkom Milkom. Ona je preminula 2005. godine i njih trojica su ostali sami.

– Moja majka je bila udovica s troje djece. Nažalost, oboljela je od karcinoma i 2005. godine preminula u zadarskoj bolnici. Mislim da je gubitak supruga godinama utjecao na njezino psihološko stanje. Osjećala se na neki način usamljeno i zapostavljeno. Jako sam ponosan na majku jer smatram da je mene i braću jako lijepo odgojila i da smo imali jako lijepo djetinjstvo. Naravno da mi je otac nedostajao, ali mislim da je moja majka tu prazninu vrlo uspješno nadomjestila. Ona je bila i otac i majka u mojem životu – priznao nam je Krešimir preplavljen emocijama.

Često je sanja, govori nam kako su to najčešće lijepi snovi, ali oca ne, jer se djetinjstva s njim sjeća tek u crtama. I te su crte tijekom godina izblijedile pa sad ostaju tek obrisi sjećanja pomiješani s raznim pričama koje su mu govorili majka ili Matina braća i sestre.

– Sjećam ga se kao vrlo inteligentnog i mudrog čovjeka, težio je za nematerijalnim u čovjeku. Imao je empatiju prema ljudima, a i sami smo odrasli u neimaštini.

Nisu to bila neka bajna vremena – prisjeća se Krešimir.

Na majčinu grobu, kaže, često razmišlja i o ocu. Boli ga što mu nema gdje zapaliti svijeću.

– Što vam je davalo snage sve ove godine? – upitala sam Krešimira kojem je, kako je razgovor odmicao, bilo sve teže pričati.

– Da ga ne iznevjerim! Njega i majku zato što smatram da imam dužnost prema njima da se pokažem kao aktivan sudionik društvene zajednice u kojoj upravo i sudjelujem – rekao mi je s ponosom.

Postoje dani kad njegov nestanak doživljava bolnije. S gorčinom kaže kako je to onda kad u nečem uspije, a taj uspjeh ne može podijeliti s roditeljima. Činjenicu da je prošlo gotovo 29 godina od njegova nestanka ne umanjuje nadu obitelji da će ga jednog dana i pronaći.

– Jako bi mi značilo da pronađem oca. Na neki način bih bio spokojniji. Jedan čovjek pronađen je 1998. Kad ga je moja majka vidjela, bila je uvjerena da je to moj otac.

Na kraju se ispostavilo da je riječ o potpuno drugom čovjeku. Nakon toga nismo ništa o njemu čuli – rekao je Krešimir.

Dok im je majka bila živa, u suradnji s braniteljskim udrugama i Crvenim križem, bilo je nekoliko inicijativa za Matinom potragom. Prije nekoliko godina saznali su da se istraga premješta u Sarajevo. Nikad nije posjetio mjesto gdje mu je otac navodno nestao. I neće to učiniti jer bi ga to slomilo. No često svraća u očevo rodno mjesto, a u kontaktu je s njegovim braćom i sestrama. Iako nema ni jednu zajedničku fotografiju, ima nešto vrednije. Njemu i braći otac je ostavio bogat opus knjiga, ponajviše Dostojevskog i zapise raznih filozofa, za koje kaže da su ih uvelike oblikovali i učinili ih boljim ljudima. Rado govori o lijepim uspomenama, ali ne voli govoriti o Domovinskom ratu. Nikad nije išao na obilježavanje Dana pobjede.

– Uvijek je lijepo čuti kad se netko bori za vlastitu zemlju, ali istodobno kad vidim u kojem smjeru država ide, osjećaji su ipak malo podvojeni. Tata je volio Hrvatsku, želio ju je doživjeti slobodnu, ali nažalost nije – rekao nam je sjetno Krešimir.

Da zna da ga otac čuje, Krešimir bi mu ponosno poručio: “Tata, hvala ti”.

Izvor:24sata.hr