“Zaštita i obrana grada Mostara od formacija iz članka 1. (JNA i druge paravojne formacije) povjerava se Hrvatskome vijeću obrane – Općinskom stožeru Mostar te pripadnicima Ministarstva unutarnjih poslova – Centar Mostar”. To je odluka Kriznog stožera Mostara koja je uslijedila nakon što je prethodno Predsjedništvo BiH povjerilo obranu nad gradom HVO-u. Ratni zapovjednik obrane grada Petar Zelenika s ponosom se prisjeća tih sudbonosnih dana, piše Večernji list BiH.
Kako gledate na tu odluku?
– Nakon punih 29 godina to smatram vrlo važnim događajem za sam grad Mostar i ljude u njemu. Vjerojatno je jedan od presudnijih za grad, Hercegovinu, ali i Hrvatsku. Da nije tada zaustavljena armada bivše JNA i srpsko-crnogorskih rezervista, nas ne bi bilo ovdje.
Obrana ovih prostora, međutim, ne počinje ovim događajem, nego bitno ranije, agresijom na Hrvatsku?
– Dakako. Rekao bih već 1990., nakon balvan-revolucije, ali i događaji iz 1989. s antibirokratskom revolucijom naznačili su kako će se događati neredi u bivšoj Jugoslaviji, no nitko nije vjerovao da će se dogoditi ovakav rat. Ja sam službu u MUP-u napustio 20. travnja 1990. godine i otišao u Zagreb. Tamo sam pristupio HDZ-u, a nakon toga u Sarajevu bio zadužen za osiguranje tadašnjeg ministra obrane Jerka Doke i predsjednika Stjepana Kljujića.
Kada ste vi zapravo shvatili da stvari izmiču kontroli?
– Počele su 2. ožujka 1991. kada se dogodio napad na Policijsku postaju u Bileći te Uništima, gdje se dogodilo uhićenje policajaca. Srpski pokret obnove u Bileći je upao u Policijsku postaju, oteo naoružanje i ranio zamjenika zapovjednika. Toga smo dana Stjepan Kljujić, Jerko Doko, Jure Pelivan i ja bili u Mostaru kako bi se postavili hrvatski kadrovi na pozicijama nakon demokratskih izbora.
Što vam je događaj iz Bileće signalizirao?
– Zapravo, bilo je jasno kako mirnim putem neće doći do razlaza. Moram i to reći da se sjećam kako su u Predsjedništvu BiH usporedno s time vođeni razgovori kako riješiti političko pitanje u BiH te izbjeći rat. S hrvatske strane predstavnik je bio Anto Valenta i predlagalo se rješenje s tri kantona – republike, što je kasnije i ovjereno Cutileirovim planom. Da je to rješenje prošlo po švicarskome modelu, moguće da se kasnije ne bi događao krvavi rat.
U rujnu je slijedio dolazak rezervista…?!
– Želim podsjetiti na prebacivanje postrojbi s izlaskom tenkova u svibnju 1991. Imali smo blokadu u Pologu, a na Balinovcu Tihomir Mišić s ekipom zatvorio je prolaz s mostarske strane. Trebala su proći tri dana. Nakon toga smjestili su se na Kupresu, a sve u cilju povezivanja s Kninskim korpusom.
Kakav je bio odgovor hrvatske strane?
– HDZ je odmah uspostavio Krizni stožer, a isto je to poduzeo i SDA. No, sve poteze smo zajedno donosili. U ljeto se pojačavaju incidenti u Hrvatskoj. Ginu hrvatski policajci u Dalju kod Vukovara. Mi organiziramo dragovoljce koji idu na obuku u Hrvatsku. Na brdu Planinici iznad Mostara uspostavljamo centar veze i promatranja. Nadzirali smo svako kretanje vojske, polijetanje zrakoplova i dojavljivali Kriznom stožeru u Splitu. Momci su se nalazili u staji, mislim da se žena zvala Zora Cvitković. Antena je bila provučena kroz krov. Na smjeni su bili 24 sata. Kada bi se helikopteri ili zrakoplovi podizali, oni bi dojavili ta kretanja, a zatim bi odmah gasili struju kako ih ne bi otkrili. I ona glasovita “Oba su pala” kod Šibenika dojavljena je s Planinice. Kada su stigli rezervisti na ove prostore 18. rujna 1991., mi smo već bili prilično spremni.
Na koji način?
Po temeljnim ograncima bili su organizirani povjerenici, imali smo Krizni stožer na čelu s dr. Antom Aleksićem, Markom Vidačkom, Radom Bošnjakom i još nekoliko članova koji su radili na terenu s ljudima i pravili popise. Vlado Čuljak razvio je sustav veze preko starih stanica, a nakon toga iz Njemačke Jadran Topić i Rade Bošnjak donijeli su nove radiostanice. Nakon toga momci su slani na obuku u Hrvatsku. Posebno smo pratili situaciju u Vukovaru i bilo nam je jasno ako taj grad padne, težište će se prebaciti na Hercegovinu. Zbog toga naša vojska izlazi na plato Bila kako bi se spriječio desant JNA koji su na taj način planirali okružiti u cijelosti Mostar. Prvi su tamo izašli momci predvođeni Željkom Džidićem. Tada je i spriječen desant. Slično se pokušavalo i nekoliko puta nakon toga, ali bez uspjeha. Na plato Bila 20. rujna 1991. godine izlazi skupina dragovoljaca iz Gnojnica sa zapovjednikom Jadrankom Lovrićem. Prije toga izašli smo i na brdo Galac, gdje je obranu preuzela Poskok-bojna, te na Kozicu koju je branila Peta mostarska bojna kojom je zapovijedao Marinko Bošnjak. General JNA Torbica nije uspio okružiti cijeli Mostar, a imao je takvu zadaću. Jedini izlaz iz Mostara bio je Putem spasa preko Goranaca. Da toga nije bilo, u Mostaru bi se dogodila prva Srebrenica ili novi Vukovar.
Kako su stvari u međuvremenu funkcionirale nakon što su se uspostavile “linije” između rezervista, JNA i hrvatskih dragovoljaca?
– Imali smo gotovo svakodnevne incidente, miniranje, pucanje po kućama u Gnojnicama, Bijelom Polju, Jasenici. Ali imali smo i gotovo svakodnevne razgovore. Politiku je vodio Milivoj Gagro, tadašnji gradonačelnik, Jadran Topić i Marin Topić kao predsjednik Skupštine.
Poznato je da su JNA i njezina tajna služba KOS imali ubačene “igrače”, ali je li ih imala i hrvatska strana? –
Moram vam reći da je liječnik dr. Ivan Pinjuh, pukovnik JNA, koji se nalazio u zapovjedništvu Konak, bio cijelo vrijeme, još od 1989. godine, sa mnom u kontaktu. Tada nije bilo mobitela i sve informacije dobivali smo preko njegove žene. Nije bilo mobitela ni društvenih mreža. Jednom je dojavio kako postoji rukom napisana zapovijed koju je napisao Milojko Pantelić (tadašnji zapovjednik u vojarni JNA u Mostaru) o napadu na naselje Cim, zauzimanju Radiopostaje Mostar… To je uslijedilo nakon što je Blagoje Adžić smijenio Milana Torbicu budući da nije ispunio zapovijed o potpunom okruženju grada. No, nisu uspjeli u tome jer smo sve navrijeme znali. No, s druge strane, nama je, kada se već znalo da slijedi rat, za zapovjednika obrane Hercegovine i Mostara stigao pukovnik Vladimir Perak na prijedlog Antona Tusa. Na njegovo traženje izmjestili smo Krizni stožer iz Cima u Mostarski Gradac. Kasnije ponašanje nam je, međutim, potvrdilo sumnje. Naime, 7. travnja 1992. prilikom napada rezervista i JNA na naselja Jasenicu i Rodoč naložio je povlačenje. Nas nije obavijestio, a putem radioveze za sve je optužio mene i Jadrana Topića. Zaustavili smo najmanje 5000 – 6000 ljudi u Cimu od povlačenja. Nakon toga zrakoplovi su granatirali Put spasa, Rodoč i Jasenicu te Široki Brijeg. Vratili smo narod u grad i započeo je otvoreni sukob.
Vratimo se još odluci o dodjeli obrane Mostara HVO-u. Na početku su zajedno bili Hrvati i Bošnjaci. Kako i zašto su se stvari promijenile?
– Ljudi koji su se s nama borili na čelu s Ismetom Hadžiosmanovićem, Nailom Hodžićem i drugima bili su u svim događanjima. Od obuke do organiziranja kriznih stožera. Mi smo od dragovoljačkih postrojba utemeljili HVO 8. travnja nakon što su se počele stvari komplicirati s događanjima oko Kupresa. Zauzeli smo položaje u gradu kako bismo se obranili, a u Kriznom stožeru dio je smatrao kako se treba obnoviti teritorijalna obrana što, međutim, nije bilo realno. U međuvremenu svakodnevno smo imali poginulih. Zbog toga smo uputili dopis Predsjedništvu BiH, koje je kasnije to potvrdilo, kao i sam Krizni stožer Mostara 29. travnja, da se HVO-u povjerava obrana grada. Mene su pozvali 30. travnja kako bi mi kazali, a dočekao me Zijad Demirović, zagrlio i rekao: “Zapovjedniče, budite spremni nekoliko dana, Šesta flota je u Sredozemlju, sve će on to riješiti”.
Nažalost, nije bilo toga?!
– HVO je, izgleda, bio Šesta flota. Mi smo 29. travnja dobili zapovijed za oslobođenje grada. Tu smo zapovijed i izvršili u Lipanjskim zorama. Da nismo na vrijeme prepoznali i bili organizirani, danas ne bismo bili ovdje. Danas mi je žao što se brojne činjenice izvrću. Mi smo se borili za jedinstven Mostar. Dakle, HVO je oslobodio i obranio jedinstven Mostar.
Kako danas gledate na pokušaje osporavanja uloge HVO-a u Mostaru, koji se posebno ističu iz dijela bošnjačkih stranaka i organizacija?
– Sve je, rekao bih, bilo u redu do završetka akcije “Lipanjske zore” i oslobađanja doline Neretve. Ovdje bih posebno želio istaknuti ulogu Mate Šarlije Daidže, odnosno Nijaza Batlaka, i njegove Pukovnije “Kralja Tomislava”. Kao i Jasmina Jaganjca, koji je jedno vrijeme bio zapovjednik obrane grada Mostara. Njih dvojica puno su pridonosili tome održavanju stanja povjerenja. No, 21. srpnja 1991. godine osnovano je Muslimansko nacionalno vijeće koje je doslovno utemeljio KOS. Već tada su počeli prvi incidenti. Vrlo je važno i to da se toj grupaciji priključio Arif Pašalić, koji je upravo bio stigao iz Podgorice. A u pitanju je bivši pripadnik JNA, suradnik Peraka i Antuna Tusa.
Izvor:vecernji.ba