Nakon što je Matija Štahan napisao svoj osvrt na nedavnu Facebook objavu biskupa Mate Uzinića donosimo i tekst Ive Džebe s drugačijim pogledom na istu temu.

Piše: Ivo Džeba

Biskup Uzinić ne treba mene da ga branim. Ne samo zato što u svojoj Facebook objavi u kojoj se obratio homoseksualnim osobama nije rekao ništa pogrešno, nego i jer pravilo logike nalaže da slabiji može imati koristi ako jači stane na njegovu stranu, dok za obrnutim uglavnom nema potrebe. Ipak, kako se na biskupa Matu u proteklih par dana sručilo čitavo jato negativnih komentara u kojima je optužen za propuste u rasponu od neopreznog govora pa do namjernog podrivanja crkvenog morala, možda bude kakve koristi i od nekoliko mojih misli.

Ono što se prvo primjećuje kad se pogleda cijeli niz reakcija ispod Uzinićeve nedavne objave jest da koliko god se upozoravalo na negativan utjecaj kojega društvene mreže mogu ostaviti na naše ophođenje, posebice među vjernicima, uvijek plijeni lakoća s kojom se to čini u novim slučajevima. Netko misli da je ugodio Bogu ako biskupu napiše “odlazi sotono”, drugi ako mu kaže da je izdajica vjere, treći ako ga optuži da promiče bludništvo. Između svih tih stotina, često vulgarnih, napada i uvreda nađe se i poneki komentar koji pita Uzinića gdje su ti katolici koju su uvrijedili nekog homoseksualca (ili koga drugog), pa se onda dalje nastavlja u istom tonu. Tu su dakako i oni koji će u toj nepreglednoj gomili prigovora reći da Uzinić ide linijom manjeg otpora te da se ne usudi osuditi homoseksualizam jer želi pod svaku cijenu izbjeći bilo kakvo izlaganje prigovorima. Vjerojatno smatraju da je čovjek prekjučer došao na svijet i da se sada čudom čudi odakle ipak svi ti prigovori na njegovom Facebook profilu koje je, eto, tako vješto pokušao izbjeći. Volio bih da mi se na navedeno može odvratiti da napadam “slamnata strašila”, tj. da izvlačim minoran broj ekstremnih primjera kako bih dao iskrivljenu sliku, ali nažalost nije tako.

Jedna druga grana kritika išla je u smjeru da Uzinićev status ima veze s pobunom nekih njemačkih biskupa i svećenika na odluku Kongregacije za nauk vjere prema kojoj Crkva ne može blagoslivljati istospolne parove. Ovdje je riječ o klasičnoj pogrešci Ergo propter hoc (poslije toga, dakle zbog toga). Pogrešci koja se događa zbog pretpostavke da je nešto uzrok nekog događaja samo i isključivo zato što se dogodilo prije tog događaja. Crkva u Njemačkoj se ranije ove godine bavila pitanjem homoseksualaca, dakle sada se biskup u znak podrške poveo za njihovim primjerom. Kritiku koja povezuje Uzinića s pobunom nekih njemačkih biskupa nije teško pobiti jer se Uzinić o tom pitanju već ranije očitovao, kazavši kako Crkva ne može blagosloviti “nijednu vezu koja je neregularna i nije u skladu s njezinim učenjem”, ali da može blagosloviti osobe, kako je i Kongregacija navela.

Bio je i određen broj ljudi koji su ustvrdili da je Uzinićeva poruka homoseksualcima dobrodošla i potrebna, ali da je nedostajala rečenica u kojoj bi se istaknulo da su homoseksualni čini grešni jer bi se tako ostvario poziv na prihvaćanje cjelovitog crkvenog nauka što je ovako navodno izostalo. Na to bih odgovorio da iako homoseksualni čini jesu grešni, osobe s homoseksualnim sklonostima nisu samim time grešnici na polju spolnosti i možda im se ne treba uvijek obraćati podsjećajući ih na grijeh u koji bi mogli upasti, jer tako stvaramo samoispunjavajuće proročanstvo. Netko će, jamačno, odvratiti da danas živimo u dobu u kojem smo previše obazrivi da ne povrijedimo nečije osjećaje, ali takve bih molio da mi kažu u kojem je to ranijem dobu bilo moguće da biskupu ili bilo kojoj drugoj osobi stotine pa i tisuće nepoznatih osoba u privatnost dnevnog boravka strpaju gomile pogrda. Prava je istina da živimo u svijetu dosad nezabilježene izloženosti u kojoj se čovjek gotovo nema gdje skloniti pa ako biskup oprezno bira riječi kojima će se nekome obratiti to nije bez razloga.

Ipak, govoreći o ovom pitanju navodnog izostanka poziva homoseksualcima na prihvaćanje cjelovitog crkvenog nauka čini mi se da su brojni previdjeli možda ključnu stvar cijele Uzinićeve poruke zbog koje se biskup i ispričao. Riječ je o tome da je biskup napisao kako unutar Crkve homoseksualne osobe ne mogu dobiti “obzirno pastoralno vodstvo koje im prema ‘Amoris laetitia’ treba biti zajamčeno”. A od čega bi se to pastoralno vodstvo na koje biskup poziva sastojalo ako ne od vođenja pojedinca do prihvaćanja punine istine o ljudskoj spolnosti o kojoj Crkva naučava? Naravno, ako na biskupa gledate kao na čovjeka s agendom čiji je cilj nešto podvaliti, onda ne trebate niti čitati njegovu poruku da biste imali mišljenje o njoj i o tome kako je to vodstvo zamišljeno. Ali ako na njegovu poruku gledate nepristrano ili, Bože daj, dobronamjerno onda bi i poziv na vodstvo trebali čitati kao njegov poziv da svi prihvate cjelinu crkvenog nauka.

Pojavilo se i mišljenje onih koji kažu: možda biskup jest sve sročio kako bi na najbolji način pristupio homoseksualcima, ali mediji će to iskoristiti za napad na Crkvu i davanje pogrešne interpretacije njegove poruke. Tako se zbog dobiti malenog broja riskira zbunjivanje mnogih. Možemo reći da je po ovom pitanju Uzinić imao dobrog učitelja u papi Franji koji je, primjerice, 2015. godine primio u privatnu audijenciju jednu transrodnu osobu, bez da se pritom osvrtao hoće li to netko protumačiti kao da Crkva prihvaća transrodnost i imajući prije svega u vidu osobu kojoj se obraća, a još sam negdje drugdje čitao o pastiru koji suludom logikom ostavlja 99 ovaca, kako bi pronašao jednu.

Netko je u raspravi oko Uzinića dobro sažeo bojazni oko manipuliranja biskupovim riječima napisavši: „Da, manipulirat će se, i oko ove i oko mnogih drugih izjava koje dolaze iz Crkve. Neće se manipulirati oko izjava biskupa X (ime nebitno, op. a.), jer njegovih poruka jednostavno nema“. Naravno da se trebamo koliko je moguće kloniti sablazni, ali ako ćemo se kao Crkva uvijek osvrtati kako će nas interpretirati netko koga crkveni nauk najčešće ne zanima, onda ćemo stalno biti u grču po pitanju prikladnog pastoralnog djelovanja i dopuštati da neke „ovce“ ostanu trajno zanemarene. Biskup je pastir i osim ako ne prkosi crkvenom nauku možda ne bi bilo loše da pustimo čovjeka da radi svoj posao, ako mu već ne možemo pomoći ili barem dati podršku. Imamo već nekoliko milijuna izbornika, epidemiologa i seizmologa, zaista nam ne treba još pola milijuna biskupa. Osim toga, nema logike da nam prvi refleks bude udariti po glavi biskupa koji pokušava odgovoriti na izazove koje svijet stavlja pred Crkvu, a kasnije se žaliti “da se Crkva danas ne angažira”.

Na koncu, i najbitnije, Uzinić je svojom objavom pokušao učiniti korak naprijed u odnosu prema skupini ljudi o čijim izazovima u življenju vjere većina ne zna mnogo, a Crkva barem od 1986. poziva da im se pruži pastoralna pratnja. Možemo do beskraja secirati je li i što mogao bolje napisati, koju riječ je mogao upotrijebiti, a koju izbjeći, ali to je sporedno u usporedbi s činjenicom da je makar na simboličkoj razini pružio ruku prema ljudima koji trebaju crkvenu pažnju. Je li se netko ovako žustro žalio zato što homoseksualci kod nas nemaju pastoralnu pratnju koju bi trebali imati, kao što se žale na Uzinićeve riječi? Bojim se da nije, iz čega zaključujem da se kod nas osuđuju samo „grijesi“ učinjeni djelom, a nikada oni učinjeni propustom. Nijemi demon nas ne zabrinjava toliko kao biskup koji govori.

Izvor:bitno.net