Dana 23. svibnja 1971. godine sa suprugom Benkom i kćeri Rašeljkom poginuo je u zrakoplovnoj nesreći hrvatski pjesnik Josip Pupačić. Tupoljev 134 pao je na pistu Zračne luke Rijeka u Omišlju, te je pri tome poginulo čak 78 putnika.

Od 1959. godine asistent je pri Katedri za stariju hrvatsku književnost Filozofskog fakulteta, a u Lyonu i Londonu je lektor i profesor hrvatskog jezika. Pupačić je bio urednik “Krugova” i “Književnika”. Zajedno je, sa svojim naraštajem oko časopisa Krugovi, tražio dublji, istinitiji životni realitet.

Odmjerenom strukturom svojih refleksivnih metaforičkih pjesama očituje iskonsku vezanost uz podrijetlo i zavičaj u okolici Omiša. Između prve Pupačićeve zbirke “Kiše pjevaju na jablanima” i zadnje “Moj križ svejedno gori”, stanovita kriza u pjesnikovu stvaralaštvu poklapa se s njegovim sukobima s nekim pojavama u društvu.

No izvore produbljenosti svojega lirskoga izričaja Pupačić je uvijek, pa tako i u zadnjoj zbirci, iznova nalazio u čudesnoj zavičajnoj utemeljenosti, sjećanju na djetinjstvo i lirskom oblikovanju i očitovanju proživljenog, što njegovu poeziju uzdiže u same vrhove novije hrvatske književnosti.

Osobito je zapamćen po antologijskim pjesmama More (po mnogima jednoj od najljepših pjesama u povijesti hrvatske književnosti), te Tri moja brata, pjesmi začudne ljepote u kojoj se iznimnom izražajnošću suočava sa tragičnom smrti trojice braće.

Izvor: narod.hr