Belgijska dizačica utega koja se suočava s mogućnošću da se na Olimpijskim igrama u Tokiju natječe protiv “transrodnog” sportaša situaciju naziva “nepravednom”.
Anna Vanbellinghen protivi se natjecanju Novozelanđanina koji se predstavlja kao žena, Laurela Hubbarda, koji će se na predstojećim igrama u Tokiju natjecati u superteškoj kategoriji + 87 kilograma.
Hubbard se ranije natjecao kao muškarac. Kad je imao 35 godina prešao je na žensku kategoriju i prema smjernicama Međunarodnog olimpijskog odbora ima pravo sudjelovanja u olimpijskom natjecanju.
Još mu preostaje da ispuni novozelandske kvalifikacijske standarde, ali ako se natječe u Tokiju, bila bi prva otvoreno “transrodna” osoba koja se natjecala na Olimpijskim igrama.
Vanbellinghen, koji se natječe u istoj težinskoj kategoriji kao i Hubbard, u razgovoru za Inside the Games rekla je kako nije govorila protiv “transrodne” zajednice, već je posebno dovodila u pitanje pravednost Hubbardove dozvole da se natječe kao žena.
“Prije svega, željela bih naglasiti da u potpunosti podržavam transrodnu zajednicu i da ono što ću reći ne dolazi s mjesta odbacivanja identiteta ovog sportaša”, rekla je.
“Svjesna sam da je definiranje pravnog okvira za transspolno sudjelovanje u sportu vrlo teško, jer postoji beskonačna raznolikost situacija, te da je postizanje potpuno zadovoljavajućeg rješenja s bilo koje strane rasprave vjerojatno nemoguće”, ističe.
“Međutim, svatko tko je trenirao dizanje utega na visokoj razini zna da je to istina – ova konkretna situacija je nepravedna prema sportu i prema sportašima”, zaključila je, piše Yahoo.
Čini se kako je pokret za „jednakost” nadahnuo ‘transrodne sportaše’ da se pridruže timovima svog odabranog roda. A to često znači da se biološki muškarci natječu protiv bioloških žena u ženskim timovima. Ali u svijetu sporta, tvrde kritičari, jednakost spolova jednostavno ne postoji. S fiziološkog gledišta, postoji nejednakost između muškaraca i žena koju je jednostavno nemoguće izbrisati.
Na primjer, kada se radi o trčanju, muškarci su u načelu brži od žena. Kako je to objašnjeno u izdanju časopisa Runner’s World iz 2015.: „Na svakoj udaljenosti do maratona, razlika između svjetskih rekorda muškaraca i žena iznosi 9 do 10% – a kod rekreacijskih je trkača razlika slična ili čak veća.”
Zašto, dakle, muškarci imaju neke atletske prednosti pred ženama?
Profesor bioloških znanosti sa Sveučilišta Ohio, Chris Schwirian, rekao je za Runner’s World: „Muškarci postižu bolje rekorde na 100 do 800 metara uglavnom zato što muškarci u prosjeku imaju veću mišićnu masu, a velik su dio toga brzotrzajni (engl. fast-twitch) mišići, što im omogućuje da postižu veću snagu i brzinu i anaerobno proizvode energiju. Na svim udaljenostima većim od 800 metara glavni je uzrok razlike viši prosječni anaerobni prag muškaraca (VO2max), zato što oni u načelu imaju manje tjelesne masti, više hemoglobina i mišićne mase te veća srca i pluća nego žene.”
Muškarci u prosjeku imaju duže i veće kosti, što im daje mehaničke prednosti pred ženama, budući da imaju veću težinu, visinu i šire koštane okvire kao potporu mišićima. Njihove su kosti također gušće te imaju čvršće ligamente, što ih čini manje podložnima sportskim povredama.
Budući da ovi fizički i fiziološki čimbenici daju većini muškaraca očitu kompetitivnu prednost u sportovima, je li pošteno ili čak sigurno da se biološki muškarci – s većom mišićnom masom, srcima i plućima i većom snagom, ubrzanjem i brzinom – natječu protiv djevojaka i žena?
„Ako muškarci mogu tvrditi da su žene i ući u sport u kojem se smiju natjecati samo žene, tada je prilično izvjesno da će muškarci pobijediti,” piše Brandon Morse za časopis Federalist. „Sve pohvale, nagrade i priznanja bit će oduzeta ženama koje ih s pravom zaslužuju i dana muškarcu koji je zapravo varao tako što je stavio šminku, ubrizgao si hormone i rekao da je žena.“
Izvor: narod.hr