Nakon pada Berlinskog zida zemlje centralne Europe i Baltičke zemlje uspjele su tijekom jedne generacije okončati tranziciju komandnog društva i ekonomije u demokraciju i tržišnu ekonomiju. Istodobno su postale članice EU i članice kluba uglavnom bogatih zemalja tj. OECD-ea.
Preostalo je svega nekoliko tranzicijskih ponavljača, i to u istočnoj Europi (Ukrajina, Bjelorusija i Moldova) te na Balkanu (BiH, Srbija, Crna Gora, Kosovo, Albanija, S. Makedonija i Bugarska), nesposobnih diplomirati iz tranzicije ipostati zemljama visokog dohotka. Lako imje bilo postati zemljama srednjeg dohotka, imitirajući one ispred tj. provoditi industrijalizaciju i urbanizaciju, no put do zemlje visokog dohotka je složeniji.
Pored imitacije, nužne su i invencije i inovacije. Dok su zemlje (i njene firme) duboko ispod granice proizvodnih mogućnosti, mogu se približavati granici do neke tačke, no nakon nje (tačke srednjeg dohotka),nužne su inovacije i invencije za daljnje približavanje granici.
Ključ postajanja zemljom visokog dohotka nije u prirodnom bogatstvu nego u glavama ljudi. Nužna je inovativnost u stvaranju tehnologije i kreativnost u stvaranju kulture. Ko se u doba virtualnog kapitalizma, kad bruto domaći proizvod (BDP) postaje sve lakši, uzda u prirodne resurse i nisko plaćene radnike, osuđen je na propast. Zemlje na višem stupnjurazvoja ne konkuriraju proizvodima nego mozgovima. Obuke i obrazovanja od temeljne su važnosti za učeće firme, institucije i društvo, za povećanje produktivnost i konkurentnost.
Invencija je pretvaranje novca u znanje, a inovacija pretvaranje znanja u novac. Niska produktivnost bh. ekonomije najviše se ogleda u bezidejnosti, koja proističe iz nepostojanju tržišne prinude da se stvaraju komercijalni izumi. Nema ulaganja u istraživanja i razvoj, nema istraživača ni istraživačkih instituta. Slika industrijskog društva su tvornice povezane cestama, a postindustrijskog istraživački instituti povezani internetom. Umjesto da ide k 4.0 BiH ide prema -2.0 kako pokazuju brojne zombi firmi.
Barem 20 afričkih zemalja ima svemirske programe, od kojih je pet već lansiralo satelite. Prvi satelit su napravili postdiplomci Sveučilišta Stellenbosch prije 22 godine. Prvi snimci nužni za reagiranje na posljedica uragana Katrina koji je pogodio SAD 2005. god. nisu došlo od NASA-e nego odnigerijskog satelita. Lakše je platiti preko mobitela taksi u Najrobiju nego u New Yorku ili izvršiti novčani transfer iz Kenije no iz bilo koje druge zemlje, kako stoji u tekstu „The Economist explains: Why does Kenya lead the world in mobile money?“ iz 2015. god.
Glede ekonomske politike, BiH ima jednu ruku zavezanu, a drugu iščašenu. Zbog currency boarda odrekla se monetarne politike i politike deviznog kursa tj. vezala ruku. Kad ekonomija ima fiksni devizni tečaj i k tomu još currency board, monetarna politika može tek pasivno odražati kretanja u EU – isti rezultat koji košta znatno manje Crnogorce i Kosovare. Tako je ekonomska politika svedena na fiskalnu politiku.
Za razliku od ekonomije ‘nevidljive ruke’ (u kojoj dominira tržište) i ekonomije ‘vidljive ruke’ (u kojoj dominira država), BiH ima ekonomiju ‘iščašene ruke’. Državi pripada politika indirektnih poreza (PDV, trošarine i sl.) a entitetima direktnih. Politika direktnih poreza dalje se u FBiH razdjeljuju između FBiH i kantona.
Porezna politikase u BiH svodi na fiskalnu zadaću, tj. namaknuće prihoda za zakonom utvrđena prava, dok su ekonomske i socijalne zadaće u drugom planu. Glede budžetske politike, za nju npr. na razini BiH nema prostora jer Institucije BiH dobivaju prihoda taman da pokriju rashode.
Kod vođenja fiskalne politike treba vremena da se problem uoči (vrijeme t1) npr. treba vremena da seuoči da treba nešto mijenjati kod poreza na dohodak i socijalnih doprinosa. Treba potom vremena da se pripremi odnosne zakone (t2), da ih se provede kroz proceduru (t3) te da zakon počne ispoljavati rezultate (t4). Vremenski pomaci (t1+t2+t3+t4) iziskuju barem jedan politički ciklus. No, tada ili u međuvremenu se može promijeniti politika i/ili situacija, pa umjesto što treba otpuštati kočnicu, vlast ju konačno počne pritiskivati.
Takvih analiza u BiH nema, pa su i rezultati fiskalne politike mršavi. Ekonomija je permanentno u stanju unutarnje i vanjske neravnoteže. Unutrašnje, jer je ostvareni dohodak znatno ispod potencijalnog i jer su neaktivnost i nezaposlenost masovni. Vanjske, jer postoje permanentni deficiti tekućeg računa i njihov duboko negativan kumulativ tj. duboko negativna neto internacionalna investicijska pozicija.
Bh. ekonomija je u najgoroj od četiri zone nezadovoljstva – proizvodnja je niska i viski su deficiti tekućeg računa. Kad ekonomija s currency boardom ima velike vanjskotrgovinske deficite njeno uravnoteživanje se postiže „devalvacijom kroz depresiju“ (Krugman) tj. kroz slabljenje proizvodne aktivnosti i povećanje nezaposlenosti. Kad se ne može postići ravnoteža kroz vanjsku devalvaciju, trebala bi ju, kaže Keynes,postizatikroz unutarnju (fiskalnu) devalvaciju, a nje ni na pomolu.
Churchill kaže da država nikome ništa ne može dati a daprethodno nije uzela od nekoga. Vlast uzima od građana kroz PDV i akcize i sl. i od radnika kroz socijalne doprinose. Neće da uzima od sebe kroz porez na dohodak, imovinu, koncesijske naknade itd., niti želi uvesti snažno progresivno oporezivanje dohodaka. U EU se po trećina poreza prikupi od indirektnih i direktnih poreza i od doprinosa. U BiH se od direktnih poreza ne prikupi ni desetina poreznih prihoda.
Vlast služi da puni džepove građana, a ne da ih prazni. Ne smije se rukovoditi prvenstveno brigom (pa davati jednima uzimajući od drugih) nego stvaranjem prilika, pa kad poduzetnici i drugi iskoriste priliku, od povećanja njihove imovine dohotka i imovine, imaće koristi i država od širenja porezne baze. Kao što kaže, Erhard, država ne može nikoga učiniti bogatim, no može siromašnim (mala korekcija: umjesto država treba pravna država)
Slabe rezultate fiskalne tj. ekonomske politike ne treba vezati za mehanizam koordinacije (sjeća li itko tog mehanizma voodoo politike iz 2015. god., postignutog uz doprinos i blagoslov međunarodne zajednice), nego za karakter fiskalne politike, koja nije inkluzivan nego ekstraktivan. Koordinacija fiskalne politike tj. koordinacija iščašene ruke ne može ništa postići dok se ruku ne vratiti na njeno mjesto. A ‘mehanizmi koordinacije’ i slične trice i kučine nisu ništa drugo nego odvraćanje ljudi i političara od životnih problema.
Fiskalnu politiku treba usmjeriti na smanjenje procedure i rokove plaćanja poreza, uvođenje inicijativa koje potiču investiranje u tehnologiju, istraživanja i razvoj i sl. Ostale politike trebaju olakšati ulazak i izlazak iz biznisa, olakšavanje ulaska i izlaska robe/usluge iz zemlje, poduzimanje investicija, na osiguranje lakšeg i diverzificiranijeg pristupa kapitalu, poboljšanja efikasnosti državnih tijela (sudova, inspekcija itd.) i smanjenje utaje i evazije poreza.
BiH bi se posebice trebala fokusirati na proizvodnju, zaposlenost i plaćanja neobuhvaćene ekonomije (‘crne’ i ‘sive’ ekonomije). Moglo bi ju se smanjiti na srednji rok s četvrtine na petinu BDP .Godišnje smanjivanje neobuhvaćene ekonomije u veličini jednog procentni poena BDP donosi oko 0.9 mlrd KM, koliko iznosi i procijenjeno jednogodišnje ‘neubiranje’ PDV.
Doduše, nije problem biti u ‘sivoj’ ili ‘crnoj’ kad vlast dopušta da šest mlrd KM cirkulira izvan banaka koja ne pokazuje zainteresiranost za uvođenje fiskalne lutrije tj. pretvaranje građana u dobrovoljne fiskalne inspektore. Prema procjeni EY, limitiranje gotovinskih plaćanja donijelo bi oko 0.9 mlrd KM godišnje. Dakle, može se i u ekonomiji ‘iščašene ruke’ postizati rezultate. Ako se ne može djelovati na agregatne tražnje može na agregatne ponude.
Piše: Ekonomski stručnjak Vjekoslav Domljan
Izvor: Dnevni.ba