Roko Vuletić nije bio ni punoljetan, tek momčić od 17 godina, ali to ga nije spriječilo da već tada postane menadžer velikog Miše Kovača.

Roko, danas prvi čovjek uspješnog šibenskog “Iskra brodogradilišta”, još kao učenik trećeg razreda srednje škole u Omišu započeo je s organizacijom raznih lokalnih koncerata i događanja.

Bio je, što bi se reklo, wunderkind, koji je nakon odrađivanja spektakularnog Mišina koncerta na splitskom Poljudu preko noći postao njegov menadžer.

Pazite tu činjenicu, nije bio ni punoljetan, ali prihvatio se tog nadnaravno ozbiljnog posla.

Na dan kada je zbog legendarnog pjevača na tribine poljudske ljepotice došlo 43 tisuće ljudi, Anita, Mišina tadašnja žena, shvatila je koliko je Roku godina.

Šokirala se, zapitala ga kako je s obzirom na takvu mladost tako uspješno odradio nešto što se kao svevremenski Mišin nastup u splitskoj “Noći svijeća” pamti do danas. Mišo je tada samo rekao:

– A pa šta sad koliko mu je godina. Ko da je to bitno. Idemo.

I Roko tako u iduće tri godine postade Mišin alfa i omega. Kada ga upitate da nam sabere kakav je Mišo čovjek, on će vam reći ovako:

On je čista plemenitost

– S njim sam doživio neprocjenjivo životno i profesionalno iskustvo, proputovao svijet, naučio strašno puno o poslu. Omogućio mi je da s 18 godina organiziram turneju po Australiji, mjesec dana smo bili na njoj.

Znate li koja je to bila škola za mene, kakvo iskustvo? To se naprosto ne događa svakome…

Bio sam mlad, ali to su bila ta vremena. Tada je mladost ranije kretala u posao. Mišo je čovjek kojeg najdublje poštujem. Prošlo je već dosta godina od naše suradnje, ali uvijek mi je u najljepšem sjećanju.

On je i veliki čovjek i duša od čovjeka, i legendarni pjevač s ovih prostora. Koliko god možda ima tu neku, nekima grubu, tvrdu vanjštinu, toliko je unutra čista pozitiva, čista plemenitost. Da, zahvalan sam mu što mi je pružio takvo povjerenje – veli Roko.

A ne biste vjerovali kako je do njihove bliske suradnje došlo.

Nakon Mišina koncerta na Gripama 1992. godine, u dogovoru s Muzičkom omladinom i estradnim menadžerom Ivicom Bubalom, palo je njihovo formalno upoznavanje. Roko je došao organizatore koncerta zamoliti da mu pomognu u pripremi humanitarne manifestacije, na kojoj su se prikupljala sredstva za časne sestre koje se brinu o djeci.

Nedugo nakon toga, iste te 1992. godine, popratio je grandiozni Mišin koncert “Mostovi Mostara”. Oduševio se silnom energijom, i tada mu je palo na pamet da bi se tako nešto moglo organizirati na Poljudu.

– Došao sam do Mišina kućnog telefonskog broja, tada nije još bilo mobitela. Predstavio sam se, sav onako ambiciozan, željan rada. On me se odmah sjetio.

Rekao sam mu kako bi bilo dobro da, nakon 20 njegovih rasprodanih koncerta na Gripama, krenemo u nešto puno veće, na poljudski stadion.

Nitko do tada nikada nije tako nešto u Hrvatskoj odradio. I pita on mene: A di si ti sada, Roko? Ja mu kažem: Pa u Omišu. A on meni: E super, ja sam u subotu u Puli, nastupam na “Sedmoj noći”, pa ti dođi ako hoćeš.

I ja na autobus i otputujem u Pulu. Izložio sam mu svoju ideju, on mi je ukazao povjerenje, i dogovorimo koncert. Izgledao sam stariji od svojih 17 godina, tada nije imao pojma da sam još srednjoškolac – govori Roko.


Mislio je da će se onesvijestiti

Formirao je tim s Bubalom i Muzičkom omladinom, a ono što su napravili postalo je nešto što se ne zaboravlja.

“Noć svijeća” bila je zamišljena kao Mišin nastup u kojem je svaki posjetitelj dobio jednu svijeću. Kada je Mišo došao na binu, svijeće su se upalile.

Mišo je počeo. Publika je preuzela. Roko kaže da je mislio da će se onesvijestiti od tolike količine emocija, uzbuđenja, naboja, pozitive…

– Nakon toga postao sam mu menadžer. Iskreno, nikada od tog čovjeka ružne riječi nisam čuo. Imali smo jednu ludu anegdotu, na prvom makedonskom poslijeratnom koncertu u Skoplju dogodilo nam se da zbog nevremena nije mogao sletjeti avion s članovima njegova benda. Nisu mogli doći ni privatnim avionom. I što sada?

Lokalni organizatori doveli su muzičare koji su tada svirali u skopskoj filharmoniji, repertoar klasične glazbe. Srećom, imao sam kasetu s Mišinim pjesmama i tri sata prije nastupa uvježbavali smo skladbu po skladbu. To su neviđeni profesionalci, genijalci, sve su skinuli. Prošli smo po redu cijeli repertoar.

Drži se rasporeda, on ma kakvi!

Ali eto problema, s Mišom nikad nema repertoara. Rekao sam mu, pripremio sam ti tih 20 pjesama, samo se drži rasporeda. Ma kakvi – veli Roko.

Ne ide to tako kod Miše, njega ponesu feeling, publika, emocije. On je uvijek bio svoj, kaže Roko. Naučio je da se kod njega od cijelog rasporeda održi samo prva pjesma. A nakon toga ide ono što Mišu čini kraljem.

– On je genij pozornice, Mišo točno osjeti što publika u tom trenu želi. Nakon pet pjesama počinje euforija, i to samo ide u sve veću erupciju.

Ne, ne mogu izdvojiti neku njegovu najenergičniju skladbu, jer on ima 20-ak svevremenskih hitova koji traju, žive. Rekao bih možda da je to opus pokojnog Đorđa Novkovića pisan za njega. Sto koncerata sam s njim prošao, Mišo je Mišo. Jedini – veli Roko.

U kontaktu su i dandanas, ali rjeđe. Čuju se s vremena na vrijeme, popričaju, sjete se tih starih dana. Roko uvijek kaže, to je bilo iskustvo koje ne može svatko dobiti. Nešto što odredi životni put.

– Miši i ovim putem želim puno zdravlja. Puno veselja s obitelji, puno igre s unučicom. Mišo, sretan ti rođendan! – poručio mu je Roko.

Piše Tanja Šimundić Bendić/slobodnadalmacija.hr