Hrvati i njihovi potomci rasuti su po svijetu kao zvijezde po nebeskom svodu. Neki od njih vidljiviji su od drugih, kao i zvijezde, barem za neko vrijeme. Za vas sam prikupio crtice iz života onih koje sam tako rekavši „u hodu“ zapazio i o njima iz raznih izvora ponešto zabilježio. Poneke sam od njih i poznavao. A ovdje ih vi možete sve upoznati i vidjeti da u tom našem rodu i narodu ima stvarno nadarenih, radišnih i uspješnih pojedinaca diljem kugle zemaljske. Lijepo je (do)znati tko su ti naši sunarodnjaci i biti ponosan na njih. Svatko je od njih na svoj način obogatio svijet…

Među ovim kratkim životopisima pročitat ćete o ljudima vrlo različitih zvanja i iz raznih krajeva svijeta. Ali sve ih povezuju hrvatski korijeni. Svi su bili ponosni na ono što su ponijeli iz domovine ili naslijedili od svojih roditelja, djedova i baka – od domaćih jela i obiteljskih tradicija do hrvatske kulture općenito. Ali ima i još nešto što oni imaju zajedničko: prepoznali su svoje talente i imali životne ciljeve, te bili radišni, strpljivi i uporni u njihovu ostvarenju. Znali su da prirodna nadarenost nije dovoljna za velika postignuća. To je samo temelj na kojemu treba graditi, ustrajno radeći, ono što želimo u životu postići. Bili oni znanstvenici, glumci, pjevači, športaši… njihova je zvijezda zasjala i postala vidljiva jer su „brusili“ sami sebe, i to uz velike napore i žrtve.

Ante Čuvalo, Hrvati u svijetu – 101 životopis za školarce (i roditelje), CroLibertas Publishers, 2017.

Josip Cvrtila (1896. – 1966.)
učitelj i pisac

Cvrtila je rođen 8. ožujka 1896. u Jastrebarskom. Otac mu Andrija radio je u tom lijepom gradiću kao namještenik Kotarskog suda. Majka mu se zvala Marija, rođena Markeš. Obitelj se iz Jastrebarskog preselila u Krapinu i tamo Josip završava pučku školu i gimnaziju, a potom je pohađao Mušku učiteljsku školu u Zagrebu i diplomirao 1915. god. Učiteljevao je u više mjesta: Oroslavje (1914.); Šartovac (1915. ‒ 1923.); Čaginac (1923. ‒ 1927.); Bjelovar (1927. ‒ 1936.) i Zagreb (1937. ‒ 1945.). Za vrijeme djelovanja u Zagrebu, uz učiteljski rad, u uredništvu je Knjižnice za mladež Hrvatskog pedagoškog književnog zbora i časopisa za djecu Vrelo.

U svibnju 1945. s tugom u srcu napušta Zagreb i s tisućama drugih hrvatskih civila i vojnika kreće prema Austriji. Bio je jedan od onih malobrojnih koji izbjegoše izručenje Titovim komunističkim snagama i najvjerojatniju smrt. Iz Austrije je dospio u izbjeglički logor Fermo u Italiji i nakon dvije godine logorovanja (listopad 1947.) odlazi u Buenos Aires, Argentina, gdje je i umro 27. listopada 1966.

Prvi književni radovi Josipa Cvrtile počeli su izlaziti u listu Pobratim 1912., a zadnji su objelodanjeni 1944. god. U tih tridesetak godina stvaranja on je objavio desetak naslova koji obuhvaćaju pjesme, priče, pripovijesti, roman i igrokaze. Cvrtila je u prvom redu bio pisac za mladež, a neka djela mu sežu u vrhunac hrvatske dječje književnosti, kao na primjer: Ivanjska noć (1922.), Tri dječaka (1925.), Mali pelivan i druge priče i pjesme za mladež (1926.), Gradić u dolini i druge pripovijesti (1930), Bijelo prijestolje (1933.), Kalifov turban i druge pripovijesti (1939.), Seoce za gorom (1940.) i Pastirska frulica (1943.).

Ime i knjige Josipa Cvrtile počeli su se (ali presporo) ponovo pojavljivati u hrvatskoj javnosti. Srećom, njegova je rukopisna ostavština poslije osamostaljenja Hrvatske iz Argentine ipak dospjela u ruke njegove kćeri, prof. Katarine Čokolić u Hrvatskoj. Njezinom zaslugom objavljeno je 1997. njegovo djelo Dobra zemlja: pripovijest iz seljačkog života, a uvršten je i u zbirci Božićne priče koju je priredio Božidar Petrač. Knjigu Ivanjska noć i druge priče i pripovijesti priredio je i pogovor napisao Ilija Pejić, a objelodanjena je u Bjelovaru 1995.

Vihor rata i posebice poraća otpuhnuo je Cvrtilu u tuđi svijet, daleko od svojih najmilijih i domovine, a njegovo književno stvaralaštvo prekinuto je u najboljim godinama života. On sam o tome piše u Dobroj zemlji:

„Nisam mislio pisati politički roman, niti zastupati neku ideologiju, osim one koju sam već iznio u ranije objavljenom romanu Bijelo prijestolje, a to su dobrota, praštanje, moralna načela, domoljublje, vjera… Međutim, na ovim našim nemirnim prostorima i još u burnim vremenima, gdje opstanak znači i borbu za samoodržanje, teško je izdvojiti život pojedinca iz povijesnih tokova. Isto tako teško je vrednovati tek minula događanja dok još nisu istine provjerene. Jedino je jasno da taj narod pati, doživljava nepravde, uništenja i progone.

Sudbina mi je odredila da budem svjedokom mnogih sudbonosnih događanja za hrvatski narod, a opet mi ne da da govorim ono što znam. Ja sam zatočenik jednog očajno teškog vremena, ucijenjen šutnjom radi mojih najmilijih.“

Po dolasku u Buenos Aires Josip Cvrtila živio je s mnogim drugim Hrvatima u izbjegličkom prihvatilištu, tzv. Monte. Mnogi koji su tad bili djeca i danas ga se rado sjećaju. Kažu da je bio vrlo zgodan i uljudan gospodin.

P.S. Godine 2011., o Cvrtilu je snimljen film-dokumentarac Josip Cvrtila ‒ Dragi tata.

dr. Ante Čuvalo