Ponekad je na neka pitanja bolje i ne davati odgovore. Neka ih svatko potraži sam za sebe. Imam dojam da razmišljanja „poštenoga intelektualca“ ne odudaraju puno od razmišljanja većine onih koji žele građansku BiH koja bi se s vremenom pretvorila u bošnjačku.
Piše: dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik
Čitam prije nekoliko dana intervju s uglednim Bošnjakom koji govori o tome kako bi angažirani intelektualac trebao uvijek biti društveni korektor u korist općeg dobra. Gospodin se zgražava nad šutnjom onih obrazovanih i učenih ljudi o problemima koji razaraju BiH. Čudi se da ne razmišljaju kao on.
Iz konteksta razgovora može se zaključiti kako dotični gospodin vidi sebe kao jednog od rijetkih angažiranih intelektualca u BiH, kao neumoljivog kritičara svega što ne doprinosi općem dobru. Bosanskohercegovačko društvo, tako gospodin akademik, podsjeća ga na pokvareno, nefunkcionalno i korumpirano krdo koje se pomirilo s demonskom politikom. U intervju se akademik obrušio i na dvije susjedne zemlje – Srbiju i Hrvatsku – koje još uvijek nisu odustale od imperijalističke politike prema Bosni i Hercegovini.
To da je Hrvatska primila tolike bošnjačke izbjeglice u najtežim godinama srpske agresije na nju samu, ne znači tom „poštenom intelektualcu“ ništa. Današnji pokušaj Hrvatske da upozori na nužnost ravnopravnosti hrvatskoga naroda u BiH je za njega identično s velikosrpskim hegemonizmom.
Hrvati i Srbi su isti?
Takvo razmišljanje me podsjeti na jedno moje predavanje pred bošnjačkim intelektualcima 1992. godine u Njemačkoj, prije početka nesretnih sukoba između Hrvata i Bošnjaka. Ulazim u veliku dvoranu punu bošnjačke intelektualne elite koja se uglavnom sklonila na sigurno mjesto od rata. Prilazim grupici u kojoj se nalazio organizator koji me je pozvao. Kad sam se neopažen približio grupici, čujem jednu otmjenu plavu damu kako govori da između Hrvata i Srba nema razlike, jer i jedni i drugi znaju samo rušiti. Prije nego me je domaćin predstavio, upozorio sam gospođu – nepristojno upadajući joj u riječ – da su Srbi to naučili od Osmanlija. Mom domaćinu je bilo neugodno zbog onoga što sam čuo. Meni nije zbog onoga što sam govorio, jer sam rekao istinu.
Samo su Bošnjaci žrtve?
Sljedeće iskustvo koje puno govori o ponašanju Bošnjaka kada je riječ o Hrvatima u BiH doživio sam nešto kasnije. Na velikom prosvjednom skupu Hrvata i Bošnjaka u Kölnu (c. 20 tisuća) protiv srpske agresije na BiH držim, kao glasnogovornik Hrvatskih katoličkih misija, govor. Dolazim na red nakon predsjednika „Njemačkog društva za ugrožene narode“ (Geselschaft für die bedrohten Völker) koji je spominjao samo bošnjačke žrtve. U govoru spominjem da su žrtve srpske agresije na BiH pored Bošnjaka i Hrvati u Bosanskoj Posavini, koja je već u to vrijeme bila pala u srpske ruke. Iznenada čujem zvižduk nekoliko stotina prisutnih Bošnjaka.
Riječ o kojima ne govore
Čemu služi ova digresija? Da upozori na to kako Bošnjaci teško shvaćaju, pa čak ni njihovi današnji „pošteni intelektualci“, da su žrtve suludoga rata kojega su pokrenuli Srbi bili svi.
U opravdanoj kritici velikosrpskoga zločinačkoga divljanja za vrijeme rata u BiH, ti „pošteni intelektualci“ rijetko kada spominju i to da su u tom razdoblju s područja Federacije, dobrovoljno ili jer su morali, otišle stotine tisuća Srba.
U sustavnom sotoniziranju HVO-a s njihove strane ne možete čuti ni riječi o tome da bez tih vojnih postrojbi ne bi danas bilo niti cjelovite Bosne i Hercegovine.
Kada, s pravom, ti „pošteni intelektualci“ govore o počinjenim zločinima s hrvatske strane, nikada ne spominju one koji su nad Hrvatima počinili Bošnjaci. A o tome da su dvojicu fratara, velikih pristalica cjelovite BiH i protivnika preseljenja stanovništva, vojnici elitne bošnjačke postrojbe strijeljali u samostanu pred očima subraće fratara, niti riječi. Pa čak ni o tome da su ubojice nekoliko puta pomilovani. Kako netko može pomilovati ubojice fratara?
Problemi koji „ne smetaju“
Ponekad je na neka pitanja bolje i ne davati odgovore. Neka ih svatko potraži sam za sebe. Imam dojam da razmišljanja „poštenoga intelektualca“ ne odudaraju puno od razmišljanja većine onih koji žele građansku BiH koja bi se s vremenom pretvorila u bošnjačku. Gospodin se pribojava muslimanske državice u preuređenoj BiH i njezine radikalizacije, a ne boji se da bi jednoga dana ukoliko većina bude naturala svoje mišljenje manjini moglo doći do toga da čitava BiH postane radikalno islamska. Za njega je Komšić legalno i legitimno izabrani hrvatski član predsjedništva iako su ga birali gotovo sto posto Bošnjaci. Za njega je normalno da u Goraždu Bošnjaci biraju Bošnjaka kao hrvatskoga predstavnika u Dom naroda gdje se odlučuju o sudbini hrvatskoga naroda. Taj „pošteni intelektualac“ kritizira Milanovićeve izjave o političkom stanju u BiH, a ne smetaju ga Erodoganove. Ne smeta ga niti to da se Gülenove pristalice, nakon njegova sukoba sa „sinom“ Erdoganom tjera iz BiH; niti to da nema u Sarajevu prijema za jednoga od najvećih svjetskih književnika Pamuka, i to samo zbog toga jer je Erdoganov kritičar.
Samo na dobro Bošnjaka
Ima puno stvari o kojima bi taj pošteni intelektualaca trebao razmišljati, ali ne čini. Njegovo trenutno sićušno, golim okom jedva primjetno distanciranje od politike Izetbegovića i SDA je zanimljivo. Teško je znati je li riječ o strahu ili razočaranju što nisu politički uspješniji. Svejedno. Činjenica je da se istinski pošteni intelektualac ne boji ničega kad je u pitanju opće dobro, niti ima prikrivenih misli koje skriva iza prosutih fraza o poštenju. Ili tko zna? Možda je riječ o sasvim drugačijem shvaćanju demokracije i intelektualnoga poštenja od onoga koje krasi europskoga istinskoga intelektualca koji se uvijek bori za to da i drugi ima pravo izreći svoje mišljenje, potrebe i strepnje.
U svakom slučaju, akademiku je u Sarajevu puno lakše nego onim poštenim i razočaranim hrvatskim intelektualcima koji su prvotno bili skloni i pretjeranoj kritici politike vlastitoga naroda. Nažalost, danas su razočarani, jer počinju shvaćati da „bošnjački pošteni intelektualci“ pod općim dobrom misle samo na interese Bošnjaka.
/HMS/