Nakon prošlotjednoga posljednjeg posjeta Angele Merkel Washingtonu na dužnosti njemačke kancelarke puštena je vijest o američko-njemačkom sporazumu o plinovodu Sjeverni tok 2. Tako je stavljena točka na ‘i’ najvećeg američko-njemačkog spora proteklih desetljeća. Bidenova Amerika dala je zeleno svjetlo projektu rusko-njemačkog plinovoda, koji prolazi ispod Baltika, a kojem su se snažno opirale i prethodna, Trumpova administracija, ali i prije nje Obamina, piše Višnja Starešina za Lider.
Je li to Bidenova administracija kapitulirala pred Njemačkom i Rusijom? Naime, cjelokupno američko protivljenje Sjevernom toku 2 počivalo je na sigurnosnim premisama. Prvo, da plinovod koji izravno (ispod Baltičkog mora) povezuje Rusiju i Njemačku isključuje iz europske energetske karte Ukrajinu i potpuno je prepušta ruskom utjecaju. Drugo, da rusko-njemački plinovod koji zaobilazi baltičke države (Estonija, Latvija, Litva) i Poljsku dovodi te države u osobitu energetsku ovisnost o Rusiji, a onda i u sigurnosnu ugrozu od nje. I naposljetku: da plinovod Sjeverni tok 2 dovodi cijelu Europu u ovisnost o opskrbi ruskim plinom i sigurnosno ugrožava države istočne i srednje Europe (uključujući i Hrvatsku, dakako) izlažući ih (pre)velikom ruskom utjecaju.
Plinska ucjena Ukrajine
U svakom slučaju, projekt Sjeverni tok 2 prepoznat je kao pokušaj da Njemačka u dogovoru s Rusijom ostvari geopolitičku dominaciju nad istočnom i srednjom Europom te je izazivao zazor i zabrinutost u geopolitički osvještenijim vodstvima tih država, kao i u Washingtonu.
Znači li to onda da tim američko-njemačkim sporazumom kojim SAD daje zeleno svjetlo plinovodu Sjeverni tok 2 i odustaje od sankcija prema tvrtkama koje sudjeluju u njegovoj realizaciji Amerika stubokom mijenja svoju dosadašnju politiku prema Europi, osobito prema njezinu istočnom dijelu, prepuštajući ga njemačko-ruskim dogovorima?
Na prvu bi se moglo i tako zaključiti. Naime, iako u tom američko-njemačkom sporazumu prevladava ton zaštite od ruske zloporabe plina kao oružja, odnosno kao sredstva za ostvarenje dominacije nad istočnoeuropskim državama, a osobito nad ‘plinskom’ ucjenom Ukrajine, primjetno je da ne postoji ni jedan striktni mehanizam za provedbu tog sporazuma. U sporazumu (koji dok ovo pišem još nije službeno objavljen) stoji da će SAD sankcionirati takve ruske pokušaje, da će Ukrajini biti nadoknađen gubitak na transportu plina (oko tri milijarde dolara), da će Njemačka investirati pedesetak milijuna dolara u ukrajinsku infrastrukturu za proizvodnju zelenih energija, da će podupirati projekte Inicijative triju mora… Ali geopolitički sporazumi nikada se i ne mogu definirati jednom klauzulom koja rješava sve sporove. Oni se grade dubinski i nikada nisu dovršeni.
Opstrukcije Plenkovića i Milanovića
Zato jamstvo za provedbu tog američko-njemačkog sporazuma o Sjevernom toku 2 nije nikakva izričita klauzula, već je to – Inicijativa triju mora – s mrežom LNG terminala preko kojih se osigurava alternativna opskrba istočne i srednje Europe plinom. To je najsnažniji osigurač od zloporabe Sjevernog toka 2. I kad se cijela priča o sporovima o Sjevernog toka 2 stavi u tu perspektivu gradnje nove energetske, pa i sigurnosne karte Europe, onda je aktualni američko-njemački sporazum logičan kraj jedne faze u tom procesu.
Inicijativa Baltik – Jadran, koju su službeno pokrenuli bivša hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i poljski predsjednik Andrzej Duda, a koja je zatim prerasla u Inicijativu triju mora, u čijoj je osnovi mreža LNG terminala, zapravo je američki odgovor na rusko-njemačku energetsku dominaciju, a s njome i političku. Glavni smisao američkih sankcija bio je usporiti Sjeverni tok 2 dok se ne uspostavi alternativna LNG mreža. Nikada nije bilo realno da će SAD trajno zaustaviti Sjeverni tok 2. Pa ni sada njegov cilj nije spriječiti izvoz ruskog plina u Europu, već spriječiti ruski plinski monopol, odnosno geopolitičku dominaciju nad Europom. Americi nije u interesu (na)praviti od Rusije neprijateljicu, nego je zadržati kao slabiju suparnicu.
U sljedećoj fazi Inicijative triju mora oko te mreže LNG terminala infrastrukturno će se povezivati srednja i istočna Europa, što je zakržljalo još od vremena hladnog rata. To će u sljedećoj fazi procesa biti prostor investicija i razvoja. Prije pet godina Hrvatska je bila lokomotiva tog procesa. Danas su Plenković i Milanović, nakon uporna opstruiranja LNG-a na Krku i obezvređivanja Inicijative triju mora, ipak ugurani u posljednji vagon. A to je i trenutačan status Hrvatske u tom procesu.
Izvor: narod.hr/Lider