Drugog dana 32. Festivala mladih u Međugorju središnje večernje misno slavlje predvodio je fra Miljenko Šteko, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije. Njegovu homliju prenosimo u cijelosti:
Draga mladeži, vas je Božja ljubav sazvala s raznih strana svijeta na ovaj Mladifest u Gospinu Međugorju! S osobitom vam se radošću obraćam i želim da se osjećate onako kako se čovjek može osjećati u krilu najdraže Majke koja je „postala našom Majkom u redu milosti“ (LG, 61) Sretno, bezbrižno, milosno… U krilu One koja je uvijek tu za vas, koja nenametljivo spušta svoju ruku milosti na vas i prati vas kroz čitav život. Majke koja voli bezuvjetno i koja svoj plašt raširuje, prima vas i zagovara za vas. A samo čovjek koji je osjetio ljubav svoje majke može posvjedočiti taj osjećaj mira, sreće, blagostanja, taj osjećaj kada se ne bojimo ništa izgovoriti jer će nas Ona razumjeti, taj osjećaj kada sve svoje brige, tjeskobe i teškoće možemo predati u ruke koje nas uvijek dočekuju i miluju svojom dobrotom. Ona je „Majka pomirenja i pomirenih, Majka spasenja i spašenih.“ (sv. Anzelmo, Oratio 52,8)
Vi dolazite s raznih strana svijeta i iz raznih naroda, nosite u sebi različite kulture i običaje, govorite raznim jezicima, različito se odijevate i hranite… dakle, po mnogima ste stvarima različiti. Ali to vam ipak nije nikakva zaprjeka da budete ovdje radosni i ujedinjeni u jednu Božju obitelj, da budete jedno srce i jedna duša, sjedinjeni s Marijom u molitvi, kako su to bili apostoli u dvorani Posljednje večere. Presveta Djevica, potpuno usmjerena na Krista – temelj crkvene vjere i iskustva, postaje i za vas povlašteni put prema Kristu, najvišemu Posredniku. (Sv. Ivan Pavao II.)
Svjetovni ljudi kada vide ovakve skupove mladih vjernika, začuđeno se pitaju: Zašto se ti ljudi okupljaju u tako velikome broju? Što ih je okupilo? Što ih je potaknulo da uzmu na svoja leđa tolike napore, da prebrode tolike zaprjeke i dođu ovamo? Svijet koji živi kao da Bog ne postoji ne razumije ovakva okupljanja i ne može ih razumjeti dokle god ostaje takav kakav jest. On se čudi tome što vi ostavljate lagodan zabavan ljetni život i dolazite pod ovim vrelim suncem skrušeno moliti tjedan dana. To je za njega neshvatljivo. Ali Bog i Majka Božja su i za njih tu i strpljivo čekaju da prihvate poruku milosti i spasenja. I da shvate da „ne živi čovjek samo o kruhu, nego čovjek živi o svemu što izlazi iz usta Božjih.“ (Pnz 8,3; usp. Mt 4,4).
Vi dolazite s raznih strana svijeta i iz raznih naroda, nosite u sebi različite kulture i običaje, govorite raznim jezicima, različito se odijevate i hranite… dakle, po mnogima ste stvarima različiti. Ali to vam ipak nije nikakva zaprjeka da budete ovdje radosni i ujedinjeni u jednu Božju obitelj, da budete jedno srce i jedna duša, sjedinjeni s Marijom u molitvi, kako su to bili apostoli u dvorani Posljednje večere.
Vi, draga mlada braćo i sestre, dobro znadete zašto ste ovdje i što vas je okupilo ovdje: okupila vas je sigurnost da vas Bog beskrajno ljubi. On vas čini sposobnima da i sami ljubite. On vas snagom svoje ljubavi čini braćom i sestrama. On vas sabire u jednu obitelj Božjega naroda tako čvrsto da ta veza ostaje neraskinuta i kada se nakon ovoga sastanka raziđete na sve strane svijeta. Onaj tko zna da je ljubljen, ne može ostati pasivan. On odgovara na isti način – ljubavlju!
Gospinim zagovorom, vi ste u svoja srca duboko pohranili Gospodinove riječi: „Ljubite jedan drugoga: kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedan drugoga. Ako budete imali ljubavi jedan prema drugome, svi će po tome prepoznati da ste moji učenici.“ (Iv 13, 34) Ta nutarnja snaga ljubavi dovela vas je ovamo preko svih poteškoća da očitujete javno da ste voljeni i ljubljeni i da posvjedočite svijetu – koji još ne poznaje Boga ili ga čak svjesno odbacuje – da strpljiva i neizmjerna Božja ljubav i takve poziva i željno čeka da mu svatko od njih otvori svoje srce i doživi što znači biti voljen i sretan. Zagovorom Gospinim, vi svjedočite da se u prostranom oceanu povijesti Crkva ne boji izazova i opasnosti koje susreće u svom plovljenju, ako odvažno drži svoje kormilo u hodu svetosti… (usp. Novo millennio ineunte, 30).
Tema ovogodišnjega Međunarodnog susreta mladih u Međugorju glasi: „Koje dobro moram činiti?“ (Mt 19, 6) Ta rečenica uzeta je iz Evanđelja, iz susreta bogata mladića s Isusom. Događaj je opisan u Svetomu pismu na dva mjesta: u 19. poglavlju Matejeva evanđelja i u 10. poglavlju Markova evanđelja. Evanđelist Marko kaže da je taj čovjek čak pao pred Isusom na koljena pa ga onda upitao: „Učitelju, koje dobro moram činiti da postignem život vječni?“ (Mt 19, 6) Isus ga upućuje na vršenje Božjih zapovijedi i nabraja mu većinu tih zapovijedi, a mladić kaže kako je to već dosad činio. U tom času „Isus ga pogleda, zavolje i reče mu: `Jedno ti nedostaje: Hajde, prodaj sve što imaš, podaj siromasima, i imat ćeš blago na nebu! Onda dođi, slijedi me!` Na tu riječ lice se onomu smrknu te se on udalji žalostan, jer je imao velik imetak.“ (Mk 10, 21-22)
Možda nam je ova posljednja godina puna strepnje i straha uistinu znak koliko smo slabi i nemoćni u ovome zemaljskome obzorju. I koliko god naša znanost bila ispred svoga vremena, koliko god imali razvijene laboratorije i svakojake umjetne inteligencije, osjetili smo koliko smo nemoćni dok je epidemija odnosila živote i živote.
U Evanđelju čitamo da su se Isusu obraćali i mnogi ljudi s raznim molbama. I uglavnom su tražili neko ovozemaljskog dobro. Utrka za zemaljskim materijalnim dobrima u naše vrijeme još je veća nego u Isusovo vrijeme. Danas nam društvo ne samo ponudama, nego, doslovno rečeno, zakonima nameće preveliku brigu isključivo oko materijalnih dobara. Sa svih strana obasipaju nas ponude. Ne smatram da je to sve neispravno, nego želim naglasiti ovo: za osiguranje čak i malih, beznačajnih stvari ljude se pridobiva sloganom: Osiguraj svoju budućnost i živi bezbrižno! Ali koju budućnost? Živeći po Božjemu naumu, moramo biti svjesni da je prava budućnost tek vječnost! Svakim našim dahom i svakim našim korakom trebamo se truditi da osiguramo svoju vječnost uz Gospodina, u blaženstvu i miru. Za ono blaženo gledanje, u kojemu će se Bog neiscrpljivo otvoriti izabranima i biti nepresušno vrelo sreće.. (usp. KKC, 1045). Za takvu se budućnost trebamo boriti, a za zemaljsku budućnost ne možemo ništa osigurati čvrsto, jer nismo sigurni da ćemo imati te budućnosti ni jednoga dana, ni sata, čak ni minute.
Možda nam je ova posljednja godina puna strepnje i straha uistinu znak koliko smo slabi i nemoćni u ovome zemaljskome obzorju. I koliko god naša znanost bila ispred svoga vremena, koliko god imali razvijene laboratorije i svakojake umjetne inteligencije, osjetili smo koliko smo nemoćni dok je epidemija odnosila živote i živote. Brojke i slike zastrašujuće su. A vjerojatno je zastrašujući i broj onih koji su otišli, preko noći, bez pogleda i stiska ruke, bez pozdrava, i, vjerojatno, često bez oprosta…
Vratimo se onomu mladiću iz evanđelja. On pristupa Isusu, čak na koljenima, i postavlja mu pitanje koje se tiče prave, a ne ovozemaljske budućnosti. Traži od njega savjet glede svoje vječnosti. U susretu s mladima u Tokiju 25. studenoga 2019. papa Franjo je, između ostaloga, kazao: Neki mudri učitelj rekao je jednom zgodom da ključ za rast u mudrosti nije toliko u nalaženju pravih odgovora koliko u postavljanju pravih pitanja… Onda je Papa zaključio: Pravim odgovorima položit ćete neki ispit, ali bez pravih pitanja nećete položiti život!
Svima nam je sigurno poznato da postoje ljudi koji su izvrsno položili sve školske i akademske ispite na svim razinama obrazovanja, ali nisu položili onaj glavni, ispit života. Nisu se bavili najvažnijim pitanjima. Nisu pokušavali pronaći odgovor na pitanje: Što trebam učiniti da bih mogao osigurati svoju vječnost u okrilju Božjemu? Tražili su i davali odgovore, odnosno bili zaslijepljeni materijalnom koristi: plaćom, visokim položajem, vlašću, ugledom…
Za razliku od takvih ljudi mladić iz Evanđelja bio je mudar u postavljanju pitanja, ali nije bio dovoljno mudar da prihvati i provede u život Učiteljev mudar odgovor. Tek to bi bila prava i potpuna mudrost. Osim toga, on je imao krivu predodžbu o Kraljevstvu Božjemu. Mislio je kako čovjek može i vječni život zaslužiti ili zaraditi nekim djelom, kao što zarađuje ili zaslužuje zemaljska dobra. Ne, braćo i sestre! Isus ga je svojom žrtvom na križu zaslužio za sve ljude svih vremena i On ga nudi svim ljudima, ali primiti ga mogu samo oni koji pristanu na uvjete koje postavlja Isus.
Međugorje nas evo četiri desetljeća u ovoj Gospinoj školi podsjeća na te uvjete, a to su: obratiti se, činiti pokoru, ustrajno moliti, ljubiti, opraštati, dragovoljno trpjeti, radosno nositi svoj križ i staviti Bogu na raspolaganje sve što imamo i jesmo, svoje sposobnosti i snage pa i svoj život.
Mladić je mislio da može imati i jedno i drugo. Isus mu je odgovorio jednoznačno i cjelovito, ozbiljno i nepogrešivo. Nije ublažavao uvjete za ulazak u nebo. I nikad ih neće ublažiti. Nema ulaznica za nebo po sniženoj cijeni!
Sjetimo se poruke i jedne druge Isusove prispodobe i one ganutljive slike o izgubljenome sinu koji se vraća ocu. Što ga je vratilo ocu? Što je bilo presudno za povratak? Temelj njegova povratka jest sjećanje na očevu dobrotu koja se neizbrisivo urezala u njegovo srce.
Bogati mladić otišao je od Isusa žalostan. Svi smo mi ponekad žalosni. Možda nas svakodnevno nešto ražalosti. Žalosni smo kada nam umre draga osoba. Žalosni smo kada netko nastrada u prometu. Žalosni smo kada netko izgubi godinu studija na fakultetu. Možemo nabrajati danima sve te zemaljske žalost. Ali sve su to ipak nadvladive žalosti. Postoji samo jedna neizmjerna žalost, a to je žalost onoga tko je svoj život svjesno objesio o neku zemaljsku vrijednost pa odbija Božju ponudu da pođe u nebo. E to je ogromna žalost. To je trajna i nenadvladiva žalost. To je potpuna nesreća! Neka nas Bog sačuva od takve žalosti i takve nesreće!
Sjetimo se poruke i jedne druge Isusove prispodobe i one ganutljive slike o izgubljenome sinu koji se vraća ocu. Što ga je vratilo ocu? Što je bilo presudno za povratak? Temelj njegova povratka jest sjećanje na očevu dobrotu koja se neizbrisivo urezala u njegovo srce.
I nama je ovo prigoda za zaokret u novi život. Ovaj Festival mladih svake godine započinje uoči blagdana Gospe od Anđelȃ ili Porcijunkule. Taj je blagdan danas, 2. kolovoza. Uz ovaj blagdan vezan je potpuni oprost, tzv. Porcijunkulski oprost koji možemo dobiti od podne 1. kolovoza do ponoći 2. kolovoza.
Ta dobrota, ta ljubav koja oprašta i pridiže vidljiva je i ovdje u Međugorju. Zapravo, kršćanima svih vremena Marija se pojavljuje kao ona koja živo suosjeća s patnjama i ljudskim bijedama. Sjetimo se samo koliko se odlutalih mladih ljudi vratilo Bogu ovdje u Međugorju! Koliki su korjenito mijenjali živote doživjevši duboko obraćenje pameti i srca! Oni su ovdje uvidjeli koliko je svijet iz kojega su došli opčinjen raznim lažnim sjajem, lažnom svetošću i lažnim idealima, strašan i težak. U potpunosti udaljen od onoga što je Krist učinio za nas. Svojom krvlju nas otkupio, svojom milošću otpustio sve naše grijehe i prijestupe. Oni su ovdje osjetili Njegov milosrdan pogled pun ljubavi, oprost. Šaptao im. S postaja križnoga puta uz Križevac dozivao ih svojim oprostom, a oni su nakon toga svojim suzama u ispovjedaonicama oplakivali u kajanju svoje poroke i lažne ideale. I dogodilo se oslobođenje i novi život, postali su, zapravo, graditeljima novoga čovječanstva! Toliki su ovdje otkrili i poziv na svećeništvo i redovništvo te se velikodušno i bez ustezanja stavili na raspolaganje Gospodinu u posvećenome životu.
Braćo i sestre, i nama je ovo prigoda za zaokret u novi život. Ovaj Festival mladih svake godine započinje uoči blagdana Gospe od Anđelȃ ili Porcijunkule. Taj je blagdan danas, 2. kolovoza. Uz ovaj blagdan vezan je potpuni oprost, tzv. Porcijunkulski oprost koji možemo dobiti od podne 1. kolovoza do ponoći 2. kolovoza. U početku se mogao dobiti samo u maloj crkvi Porcijunkuli kod Asiza, onda samo u svim franjevačkim crkvama, a danas se može dobiti i u svim župnim crkvama.
I mi smo pred Gospodinom grešni i bijedni. Nečisti. Preko svoje Crkve, Gospodin nam na ovaj dan pruža milosrdnu ruku i želi darovati potpuni oprost. U duhu starozavjetnih riječi, svakome od nas dirljivo poručuje: „Može li žena zaboravit svoje dojenče, ne imat sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću“ (Iz 49,15). A kad se dogodi iskustvo oproštenja i pomirenja, čovjek ne može drugo nego kliknuti: „Skinuo si kostrijet s mene i opasao me radošću. Zato ti pjeva duša moja i neće zamuknuti. Bože moj, dovijeka ću te hvaliti!“ (Ps 29,12-13). Tako neka bude. Amen!
Izvor: radio-medjugorje.com