Damir Kranjčar, brat Zlatka Cice Kranjčara, preminuo je u 68. godini života.

Pola godine od Cicine smrti otišao je i njegov dvije godine stariji brat koji je dugo vodio borbu s bolešću, dok je nije izgubio u ustanovi za starije i nemoćne u Adamovcu.

– Zapustio sam se. Imam kronični bronhitis, a previše, previše pušim. Ali, u ovom trenutku ne mogu si pomoći. Jako me pogodila bratova smrt – govorio je prije nekoliko mjeseci za Večernji list, kao i o odnosu s Cicom.

– Naš odnos? Ma super, odličan! Cico je imao onaj provokativni, zaje*antski karakter, ali je kao dečko bio prva liga. Dok sam živio u Zagrebu, nema utakmice na kojoj nisam bio. Zlatko je bio uz mene, tu nemam što drugo reći. Međutim, mi smo tako odgojeni, svaki za sebe, svaki je imao svoj krug prijatelja. Dakle, ako sam ja bio u kakvoj gabuli, nije bilo ono ‘daj buraz, pomaži’ ili obrnuto. Ne. Međutim, meni je bilo krivo kad su mi znali govoriti: ‘Lako je tebi, buraz ti ima love, a ti foliraš’. A ja nikada od brata nisam ništa tražio. Nisam to želio.

24sata

Prije desetak godina amputirana mu je potkoljenica lijeve noge zbog začepljenja krvnih žila. Da je stigao koji dan kasnije ne bi se izvukao, kako je rekao.

Damir nije, poput brata, završio u sportskom svijetu. U mladosti se bavio glazbom, svirao čak i s Rajkom Dujmićem, Vladom Kalemberom, a potom ga je ljubav s Nizozemkom Mary odvela u Utrecht gdje se nekoliko godina u sanatoriju liječio od manične depresije te radio kao čistač, varilac, grafički dizajner…

– Od malih nogu bio je sklon umjetnosti, posebno glazbi, te je, za razliku od mene, bio pravi boem. I upravo je ta boemština utjecala da Damirov život u jednom trenutku krene stranputicom – stoje Cicine riječi o bratu u knjizi “Cico, od Maksimira do Ulice pjesnika’ autora Nina Škrabe.

Također, Damir je u Nizozemskoj surađivao čak i s Johnnyjem Štulićem.

– Sjećam se našega prvoga susreta. Vozio sam auto, a pred mene je neoprezno iskočio pješak s gitarom. Gotovo sam ga pregazio, poludio sam od bijesa, a onda prepoznao Štulića. Tada smo se počeli intenzivnije družiti, čak smo i radili na jednome CD-u, no kada je počeo rat, bio je izrazito srpski nastrojen što mi je strašno išlo na živce. Tada smo se razišli – rekao je otkrivši da pamti mnoge bratove utakmice.

– Koja mi je Cicina najdraža utakmica? Ma bilo ih je puno, više su me veselili njegovi potezi koji su dizali publiku na noge. Dobro pamtim dva Cicina oxforda, jedan je prodao zvezdašu Keriju, a drugi jednome Španjolcu na utakmici mladih reprezentacija. Mnogo mi se više sviđao tadašnji nogomet od ovoga danas, tada je bilo više majstora, više improvizacije.

Piše Dubravko MiličićDavor Kovačević

Izvor:24sata.hr