Nakon smrti predsjednika Tuđmana (ali i već za njegova života) na poticaj hrvatske javnosti, branitelja i domoljuba donesena je Deklaracija o Domovinskom ratu.
Bio je to plod niza (namjernih) laži i kleveta o Domovinskom ratu i hrvatskoj povijesti, a nositelji su bili recidivisti iz komunističkog sustava i razne druge domaće i međunarodne interesne skupine.
Laži i klevete o Domovinskom ratu počele su se posebno širiti nakon smjene vlasti 200.
Nakon što su im propale ratne teze o prodaji Knina, Vukovara, izdaji predsjednika Tuđmana, i to nakon veličanstvene akcije i pobjede Oluje, kreću nove diskreditacije u cilju razjedinjenja Hrvatske i uvlačenja u nove balkanske integracije koje su tada bile vrlo aktualne.
U veliko spektru, često i besmislenih i suludih laži, najčešće klevete bile su: agresija Hrvatske na BiH (Vesna Pusić, Stipe Mesić i krugovi oko njih), građanski rat, dogovoreni rat, hrvatski generali zločinci, branitelji koljači i uhljebi, genocid nad Srbima i drugo. Nositelji tih kleveta bile su i pojedine nevladine udruge financirane izvana, javnosti poznati političari, neki i današnji saborski zastupnici i ministri (ponajviše iz krugova oko Stipe Mesića), velik dio javnih medija i hrvatskoj nesklonih stranih političara.
Deklaracija o Domovinskom ratu donesena je 13. listopada 2000. u Hrvatskom Saboru, kojem je prije toga vladajuća koalicija promijenila ime u Sabor Republike Hrvatske, maknuvši pri tome i veliku smjenu počasne straže pripadnika Prve gardijske počasne bojne Prvog hrvatskoga gardijskog zbora na Trgu svetog Marka koju imaju gotovo sve zemlje svijeta.
To je samo jedan od niza njihovih napada na hrvatsku državnost i Domovinski rat (promjena državnih blagdana, ukidanje Medvedgradskog spomen područja, smjene ratnih generala-heroja itd.).
Na žalost slična politika se nastavila svih ovih godina, od 2000.-2015., bez obzira na vlast te se kao jedan od prioriteta zadnjih godina u javnosti nametnulo vraćanje digniteta Domovinskog rata i ratnog vođe Hrvata, utemeljitelja slobodne Hrvatske dr. Franje Tuđmana.
U tzv. detuđmanizaciji Hrvatske, koja je značila i diskreditaciju Domovinskog rata, sudjelovali su aktivno ili šutke veliki dio današnjih saborskih narodnih zastupnika iz gotovo svih stranaka, negirajući pri tome volju naroda kojemu je Franjo Tuđman u kolektivnoj memoriji ostao zapisan kao predsjednik utemeljitelj i osloboditelj, te simbol pobjede Hrvata u nepravednom ratu.
Integralni tekst Deklaracije o Domovinskom ratu pročitajte na hrvatskome Wikizvoru.
Izvor: narod.hr