Rajko Stojaković, 57-godišnjak iz Radljevca kod Knina, nije ni svjestan da je glavna tema dana u Hrvatskoj.
Dok mediji bruje kako je pravna država oštrila zube na jednom ubogom prosjaku, on je u svom selu u trenutku našeg dolaska kopao kanal u blizini velikog oraha i doslovce bio šokiran zašto smo prevalili toliki put da bismo došli do njega.
Rajka je Općinski sud u Gospiću, točnije ispostava u Gračacu, osudila na petnaest dana zatvora (uvjetno na godinu) jer je 11. rujna 2011. godine u 16.30 u tom gradu išao od kuće do kuće i tražio novac od građana govoreći da je gladan i da mu novac treba za hranu.
– Ja u mom selu u kojem živi devet ljudi, pričam samo s trojicom i oni su mi rekli da su me tražili već u utorak neki novinari, ali nisam htio pričati ni s kim jer mi iskreno nije do priče. Ma nisam ja ni prosjačio baš u Gračacu kako pišu, nego na putu između Gračaca i Udbine, a na sud nisam ni išao jer nemam kako ni čime doći do Gračaca. Novce mi je policija već tada oduzela i valjda vratila tim dobrim ljudima, kaže nam ovaj suhonjavi čovjek dok uzima ponuđenu cigaretu od našeg fotoreportera Joška Ponoša.
Kaže da će i dalje prositi i da ga nikakva presuda ne može zaustaviti u tome.
– Ja ću i dalje morati prosjačiti, nema mi druge. Ovim biciklom odem do Knina gdje prosim ispred “Lidla” ili “Konzuma”, a ukrcam se nekako u vlak kad prosim po Gračacu i okolnim mjestima. Snalazim se za prijevoz, kad odem do Gospića i drugih mjesta. Ljudi daju koliko mogu, a moram izdvojiti doktoricu Ojdanu Maričić iz Knina koja mi uvijek nešto da. Zna dati i po dvjesto kuna, a to nije malo. Da, i medicinsku sestru Anjicu kod koje sam znao i jesti. Bog im objema dao zdravlje i sreću, kao i svima koji mi pomažu. Nije meni teško ni raditi koliko mi zdravlje dozvoljava, ali me ovi moji iz sela ne zovu, čak me neki od njih znaju i udariti, žali nam se.
Objašnjavamo mu da ga u mjestu mnogi smatraju lopovom i dešperadunom koji ljudima namjerno radi inat, da im uništava i krade stvari iz i oko kuća…
– Nikad ja ništa nisam ukrao osim drva za ogrjev iz obližnje šume, a to nije njihovo, nego državno, jel tako? Moj otac Stevan je bio jedan od najvećih gazda u selu. Imali smo dvije krave, mazgu, dvije-tri svinje svake godine, dvadeset kokoši, a onda se to počelo sve pomalo urušavati nakon njegove smrti 1981. godine. Prije jedanaest godina mi je umrla i majka i jadna mrtva ležala osam dana u šibenskoj mrtvačnici dok nisam skupio tisuću kuna da platim. Nisam na vrijeme uzeo svoj život u svoje ruke i sada sam dočekao ove godine bez djece, obitelji i ikakvih prihoda.
Kaže da se 1995. godine našao, a da ni sam ne zna kako, u Izbjegličkom prihvatnom centru u Kruševcu.
– Tu mi propadoše četiri godine, radio sam u tamošnjem ‘Komunalnom’, plaća nije bila redovita i nikakvu perspektivu nisam vidio. Vratio sam se, a posla ni u Hrvatskoj nigdje. Radio sam ja prije rata i u firmi ‘Dinara Građevno’ tri i po godine, ali ću od tih sedam i po godina radnog staža imati tek neke koristi kad odem u starosnu mirovinu, ako je doživim.
Kaže mi da uči engleski, iz dana u dan i to riječ po riječ. A iznenadilo nas je što nam je znao nabrojati neke kvartove u Melboruneu i Perthu.
– Trebao sam nakon smrti majke Stane otići rođacima u Australiju, ali njih dvojica nikako da me pozovu. Eto čekam već više od desetljeća njihov poziv koji nikako da dođe. Ali ja Australiju i dalje sanjam i to mi nitko ne može oduzeti – kaže nam.
Otišli smo do njegove trošne kuće. Na vratima ga čeka neka bijela kuverta.
– A sve je skupo i računi stižu. Struju uvijek platim, a za hranu kako bude. Evo za danas ću skuhati ovaj kupus i otopiti ovaj stari kruh u toploj vodi i to će mi biti dosta za danas. Kuhalo mi je u funkciji, radi, a da nemam i to ne bih mogao ništa toplo ni pojesti. Skupljam i ove boce, pa kad ih nakupim odem ih prodati. Nekidan sam pomagao prebacivati đubre jednom čovjeku i dao mi je neku kunu. Ovo ti je, prijatelju moj, svakodnevna borba – kaže nam Rajko.
Cijelo selo priča da na knjižici u jednoj banci, imate ušteđenih trideset tisuća eura i da prosite onako ih hobija, a ne iz potrebe.
– Nemam trideset tisuća eura, nego deset tisuća eura i na te novce sam dao punomoć jednoj svojoj rodici koja me sa svojim bratom jedina obilazi od cijele rodbine i hoće me smjestiti u neki pristojni dom, jer ne može gledati da se mučim i živim ovako. Dođe i njen brat, ali je sad on otišao privremeno raditi u Njemačku. Očeva rodbina je u Batajnici i nikakav kontakt s njima nemam. Zapravo, ja sa sam na svijetu kao suhi hrast na vjetru, a prositi moram. Da mi nije mojih mještana Mile Stojakovića, Bože Đaka i Davora Kavića, nekada od gladi ne bih mogao sjesti na bicikl i ne bih ni imao snage krenuti prositi. Ima dobrih ljudi, naročito mojih Hrvata, kaže nam.
Kaže da je on Srbin, ali ovo – ‘moji Hrvati’ naglašava jer mu oni, kaže, daju puno više nego ‘njegovi’, koji ga, kaže, žigošu svim i svačim.
Na stolu među hrpom smeća nalazimo u kući i na desetine kutija raznih lijekova.
– Imam problema sa sinusima, s glavoboljama, bolovima u stomaku, peti… Nekad lakše zaspem uz te tablete i uz knjigu jer televizije nemam, radija nema, a za novine također nemam. Eto ja nisam ni znao da se oko mene digla tolika frka radi ove presude dok nisam odlučio s vama popričati jer ste mi pristupili dobronamjerno, kao sebi ravnome – reče Rajko i skoro pusti suzu.
Život ga je pregazio, priznaje, i nema više volje ni za ono u čemu je bio najbolji u cijeloj Krajini.
– E, za figure u drvu i reljefu u drvu nema me ravnoga u cijelom ovom kraju, ali ne da mi se to više raditi, a nemam ni živaca. Svi bi da im te radove darujem. Evo figure bika (mog horoskopskog znaka), to sam izrezbario i to držim. A izradit ću i portret svetog Nikole u drvu, mojoj rodici za Nikoldan. A dotle ću preživljavati i prositi.
Prilikom rastanka tutnuo sam mu u ruku sto kuna, onako prijateljski. Stisnuo je moju ruku, a oči mu po drugi put stigoše do granice suza…
Reakcije susjeda: ‘Nije on žrtva sustava, ima kuću i zemljište‘
– Ljuti smo što je naš susjed Rajko prikazan kao prosjak koji je žrtva sustava koji ga je po užurbanom postupku odlučio i kazniti. To nije istina. Raspitajte se o njemu u CSS Knin i zašto više nije pod njihovom ingerencijom, pa će vam sve biti jasno kao i to da on nije bez, kako se ono kaže, kučeta i mačeta, nego on ima i kuću i jedno od većih zemljišta u posjedu u selu, ali, eto koristi priliku gdje god može – kaže za Jutarnji ogorčeno jedan susjed.
Drugi, pak, podsjeća na incident od prije nešto više od jednog desetljeća kada je 57-godišnji Rajko S. štapom premlatio susjedu dok je okružena stadom na obroncima Dinare, čuvala ovce.
Treći mještanin nam je, pak, dodao da je Rajko od smrti majke, “zahvaljujući kojoj je imao najljepši i najplodonosniji vrt u selu, ostao bez pomoći kninskog CSS-a nakon revizije jer se navodno otkrilo da je na bankovnom računu imao preko 30 tisuća eura”.
– Živi sam. Ponekad nešto odradi za nadnicu kad mu se da, ali rijetki su ti trenuci jer je shvatio da može užicat topli obrok i novac jer će uvijek dobrih ljudi biti koji su spremni pomoći pa i onda kada ni oni sami nemaju. Rajko često dolazi u sukobe, zna prijetiti i izazivati pa svi okrećemo glave da izbjegnemo posljedice – zaključuje žitelj Radljevca.
PIŠE MARKO DIDIĆ/slobodnadalmacija.hr