Zrinko Ogresta zasigurno je najnagrađivaniji redatelj u suvremenoj hrvatskoj kinematografiji, a njegov posljednji film „Plavi cvijet“, koji se ovih dana prikazuje u kinima, s ovogodišnjeg Pulskog festivala vratio se ovjenčan svim najvažnijim nagradama. O svom je stvaralaštvu i karijeri govotio “U svom filmu”.
„Plavi cvijet“ osvojio je Veliku zlatnu Arenu za najbolji film, najbolju režiju i najbolju žensku ulogu, no Ogresta skromno kaže kako mu nagrade nisu najbitnija stvar.
– Ono što je nama svima cilj je da film otvori vrata svijeta, a činjenica da je nagrađen u Puli mi je svakako draga. Mislim da je vrlo bitnu ulogu u procjeni filmova imao ovogodišnji žiri koji je bio međunarodni, jedan osobiti žiri koji je znao prepoznati ono što vrijedi na tom festivalu i to nagraditi, rekao je.
Svjetska premijera filma „Plavi cvijet“ bila je na Međunarodnom filmskom festivalu u Moskvi, gdje je jako dobro prošao – ušao je u glavni program četrnaest filmova koji su se natjecali. Kritika ga je dobro primila, a publika ga je pozicionirala na čak 3. mjesto.
“Ne radim filmove da bih se nužno svidio publici”
– To je za mene bio jedan osobiti događaj. Taj festival je bio prvi veliki javni kulturni svjetski događaj nakon razdoblja pandemije, koji se održao s gotovo punim kapacitetom gledatelja, tako da je u toj dvorani bilo preko tisuću gledatelja. Za mene drže da nisam populist, da ne radim filmove da bih se nužno svidio publici, tako da mi je takvo prepoznavanje publike bilo doista važno, kaže Ogresta i dodaje kako mu je najvažnije ono što sam misli o vlastitom filmu.
– Oni koji me poznaju znaju da sam izrazito kritičan prema onome što radim, filmove dugo i temeljito pripremam i nikad ne puštam van nešto što mislim da nije cjelovito i zaokruženo, ističe.
Ogresta u svojim filmovima često bira duboko intimne teme, i to one koje suvremeni gledatelji možda čak i izbjegavaju. Tako i „Plavi cvijet“ prikazuje tri generacije žena koje su limitirane okolnostima i stvarnošću na koje nemaju puno utjecaja, a Ogresta kaže kako u stvaranju nekog filma u početku ne razmišlja puno o publici, već o sadržajima koji njega ispunjavaju i određuju.
– Iz tih sadržaja se s vremenom iskristalizira neka priča i nastane film – ako je to iskreno onda to prepoznaje i publika, meni se čini da je većina mojih filmova u tome uspjela. Kalkuliranje s publikom u tome da snimam nešto što mislim da će se njima svidjeti ili da je nešto u trendu nikad nije bio moj put. Publiku apsolutno cijenim, ali mislim da redatelj poštovanje prema svojoj publici pokazuje beskrajnom profesionalnosti prema sadržaju koji režira i načinom na koji će to napraviti, kaže Ogresta.
Anja Šovagović ‘u šoku’
Anja Šovagović u tom je filmu imala, za sebe netipičnu, ulogu – onu bake. Ogresta kaže kako se šokirala kad joj je ponudio tu veliku ulogu.
– Naravno, svakom je glumcu drago kad mu se ponudi velika uloga. Zaista se iznenadila i trebalo joj je vremena da pristane u svojim najboljim godinama biti „baka“, i to se nakon nekoliko naših razgovora dogodilo. Anja je s puno ljubavi i razumijevanja tu ulogu napravila i svatko tko pogleda film uvjerit će se u to, smatra Ogresta.
Ovaj svjetski cijenjen redatelj svoj filmski put započeo je već s 10 godina snimajući kratke filmove za koje je osvajao brojne nagrade – posljednja u nizu je Zlatna Arena za „Plavi cvijet“, njegova četvrta po redu, što do sada nije pošlo za rukom nijednom hrvatskom redatelju. Iako nagrada ima zaista mnogo, Zrinko kaže kako ih ne broji niti mu je to bitno u njegovim godinama.
– Film ili općenito, stvaralaštvo nije sport. Nema neki metar da izmjerimo da li je nešto bolje ili gore, tako da je sve to relativno. Jednog dana kad redatelja više nema, vrlo rijetko se spominju nagrade – spominju se njegovi filmovi koji ili ostanu, ili ne ostanu, kaže Ogresta.
Njegovi filmovi zasigurno ostaju zapisani u hrvatskoj filmskoj povijesti, uključujući i film „Hrvatska – Mediteran kakav je nekad bio“, za koji 2006. godine osvaja i nagradu Oscar za namjenski film. Njegov prijatelj, producent Ivan Maloča za njegov rad ima samo riječi hvale.
– On je dosegao taj plafon, da bih nakon umjetničkog stvaranja njegove radove mogao nazvati umjetnošću, ističe Maloča.
Hrvatski redatelj Vinko Brešan njegove filmove opisuje kao intimne, duboko emocionalni prikaze stvarnosti.
Koja je Ogrestina tajna s glumicama
Filmovi koji vas uzbude, dotaknu, filmovi o kojima dugo razmišljate nakon što ste ih vidjeli. Ako me netko pita koji su vam najbolji filmovi u Hrvatskoj od devedesete do danas, ja uvijek kažem „S druge strane” i film „Tu”, kaže Ogresta.
Glumice briljiraju u njegovim filmovima, u ček pet zadnjih filmova od osam snimljenih one su dobile Zlatnu Arenu. Postavlja se pitanje koja je njegova tajna s glumicama.
– Čak i u nekim filmovima gdje nisu dobile nagradu, mislim da su je zaslužile. Temeljna je moja profesionalnost i s radom s glumcima. Radim dugotrajne razgovore i probe s glumcima . Zbližavam se njima i vjerojatno se ta moja energija pretače i na njih, rekao je.
Film „S one strane” dobio je nagradu na Berlinaleu, ali isto tako i na beogradskom FEST-u s obzirom na to da se film bavi temom Domovinskog rata. Ogresta govori kako je njegovo iskustvo i s beogradskom publikom i s kolegama bilo ne samo dobro, nego i lijepo.
‘Odgojen sam zdravo i tradicionalno, imam dobar odnos sa srpskim kolegama’
– 1998. godine, bio sam prvi redatelj iz Hrvatske koji je nakon rata imao premijeru svog filma u Beogradu, a to je bio film „Crvena prašina”. Došao sam s pedigreom redatelja čije su svjetonazore svi dobro znali. Oni su u mojim istupima vidjeli što ja zastupam i koji su moji svjetonazori. Odgojen sam u zdravoj i tradicionalnoj obitelji i oni su to prepoznali i do danas moram reći da imam najbolji odnos sa srpskim kolegama, istaknuo je.
Smatra kako su se autori u Hrvatskoj susreli sa svojim demonima i bili puno otvoreniji prema vlastitoj stvarnosti za razliku od srpskih kolega. Član je vijeća HAVC-a institucije koja je bila suočena s optužena na netransparentno trošenje novca.
Podrška Hrvoju Hribaru
– To je bio ružan udar na HAVC i to je bio ružan udar pojedinaca. Neki od njih su bili i u mojoj kući. Što se dogodi u glavama tih ljudi ja ne mogu shvatiti. Hrvoje Hribar nije svetac kao što nije ni nitko od nas, ali da se govori o nekim financijskim malverzacijama, to nema osnova kao što su provjere dokazale, govori.
– Vrlo je malo ljudi koji su stvoreni za pozicije, a Hrvoje Hribar je bio rođen za to. Imao je misiju i neki plemeniti cilj koji je ostvarivao, rekao je.
Više poslušajte u videoprilogu:
Izvor:hrt.hr