Prvi uspješni let svojim su avionom ostvarila braća Wright, u Ohiju, 17. prosinca 1903. Samo sedam godina poslije Amerikanaca, u povijest letenja upisali su se Dragutin Novak i Slavoljub Penkala. Dragutin Novak kao prvi hrvatski pilot na hrvatskom tlu, a Slavoljub Penkala kao prvi hrvatski konstruktor zrakoplova. Dana 22. (ili 23.) lipnja 1910. na tadašnjem vojnom vježbalištu na Črnomercu 1. hrvatski pilot na hrvatskom tlu Dragutin Novak izveo je 1. let zrakoplovom (aeroplanom) na 1. hrvatskom avionu na 1. hrvatskom aerodromu.
Nastanak prvoga hrvatskog aviona
Na vojnom vježbalištu na Črnomercu (omeđenom Selskom cestom, Baštijanovom ulicom, potokom Črnomerec i željezničkom prugom) Penkala je dobio dopuštenje od vlasti da sagradi hangar – to će postati 1. aerodrom u Hrvatskoj te će do početka Prvoga svjetskog rata služiti kao civilno uzletište. Krajem veljače 1910. avion je u dijelovima iz Penkaline radionice prenesen u hangar. Tamo su ga sastavljali isti majstori koji su sudjelovali u njegovoj gradnji, a sve su dijelove aviona, osim motora, napravili domaći majstori.
Raspon krila bio je 9 metara, a dužina aviona 11 metara. Sjedište pilota bila je duga klupica da bi pilot mijenjanjem položaja svoga tijela lijevo-desno mogao utjecati na ravnotežu aviona. Avion je mogao postići brzinu oko 50 km na sat. Penkala je avion pripremao za međunarodni avijatičarski miting u Budimpešti (1910.) koje je nudilo i visoke novčane nagrade. No dogodila se nezgoda te je avion bio oštećen i nije mogao nastupiti na mitingu. Na tom je mitingu u Budimpešti bio jedan drugi čovjek, osamnaestogodišnji mladić, koji se baš tamo zaljubio u avione i letenje. Bio je to Dragutin Novak.
Siroče koje se nije bojalo sanjati
Dragutin Novak rodio se u Zagrebu 16. veljače 1892. Otac Vinko poginuo je kada su Dragutinu bila tri mjeseca. Majka Marija da bi prehranila obitelj zaposlila se u zagrebačkoj tvornici duhana te naporno radila po 12 sati dnevno da bi osigurala egzistenciju za sebe i svoje dvoje djece. Razboljela se i umrla kada je Dragutin imao pet godina, a njegova sestra kretala u školu.
Brigu o djeci preuzela je majčina sestra i njezin muž. S 11 godina poslat će Dragutina u Češku, očevim rođacima. Tamo će Dragutin Novak završiti mehaničarski majstorski zanat te će raditi kao urar. Iz Opave će doći u Budimpeštu gdje će biti na „sudbonosnom“ mitingu poslije kojega će početi sanjariti o tome da postane pilot. Budući da u Budimpešti nije mogao naći posao, dolazi u Zagreb.
U Zagrebu će raditi kao urar. Postavit će sat na tek dovršenoj crkvi sv. Blaža te sat iznad zagrebačke kavane Corso.
U to je vrijeme poznati zagrebački izumitelj Slavoljub Penkala radio na svom novom životnom projektu zbog kojega je prodao tantijeme prethodnih izuma i u koji je uložio svoju imovinu – bio je to avion. Dragutin Novak se odlučuje javiti Penkali i ponuditi mu svoje znanje i entuzijazam. Počinje suradnja te dvojice ljudi koja će ući u vrh hrvatske zrakoplovne povijesti.
Novak je mladi, precizni mehaničar, vrlo predan svome poslu, često do dugo u noć izrađuje dijelove za avion, spava u hangaru. Zajedno poboljšavaju Penkalin osnovni model, avion postaje stabilniji i sigurniji te prvi put polijeće 22./23. lipnja 1910. Postiže visinu od 10 do 12 m.
Vrhunski europski pilot
Budući da je motor Penkalina aviona bio preslab, za jednoga leta na visini od 12 metara avion je izgubio visinu i srušio se. Novak želi obnoviti avion, no Penkala više nema financijskih sredstava te odustaje od toga projekta, a avion je rastavljen i prodan.
Novak se nakon toga pridružuje poduzetniku Mihajlu Merćepu koji je gradio zrakoplove sa slovenskom braćom Rusjan. Kad je Edvard Rusjan poginuo, Novak je postao Merćepov letač. Novak tehnički poboljšava Merćepove avione te je uskoro stekao glas vrhunskoga europskog letača s pobjedama na aeromitinzima u Budimpešti (1912.) i Grazu (1913.).
Na natjecanju u Budimpešti bodovala se postignuta visina, ljepota manevara te besprijekornost polijetanja i slijetanja. Puhao je jak vjetar, a Novak je jedini uspio poletjeti do 800 m gdje je izveo zadane manevre. Sve je trajalo 32 minute.
Za vrijeme rata – nastavnik letenja
Tijekom Prvoga svjetskog rata Novak je unovačen u Carsko kraljevsko ratno zrakoplovstvo tadašnje Austro-Ugarske. Tijekom jedne akcije izgubit će sluh na jedno uho pa će biti premješten u Bečko Novo Mjesto gdje je i dobio službenu letačku dozvolu. Tamo je kao iskusni pilot obučavao austrougarske vojne pilote u najvažnijoj vojnoj pilotskoj školi Monarhije.
Za vojničke i pilotske pothvate dobio je Zlatnu medalju za hrabrost, Srebrnu medalju prve klase, čin Feldpilot (ratni pilot) i Križ s vijencem.
Završetkom Prvoga svjetskog rata prestaje Novakova letačka karijera jer Kraljevina SHS nije htjela iskoristiti njegovo znanje i iskustvo. Poslao je mnoge molbe za radna mjesta povezana sa zrakoplovstvom, no posao nije dobio. Više nikada nije čak ni sjeo u zrakoplov.
S obje noge na zemlji
Započeo je novi život na tlu. Već je bio oženjen suprugom Anđelom iz Velikog Ravna kojoj u posjete dolazi (1918.) vojnim avionom i izazva opće i oduševljenje i paniku Križevčana.
Za svoje prvo slijetanje zrakoplovom u Križevce, Novak piše: „Spustio sam se avionom kod Koruške crkve u predgrađu Križevaca. Kako je ovdje blizu sajmište, puno naroda i stoke, od panike i sitnog komešanja podigao se cijeli oblak prašine. Stoka je uplašena jurila na sve strane. Seljaci su se razbježali kud koji. Jedna stara seljanka puna straha počela je vikati iz sveg glasa: ‘Ljudi, sudnji dan je došel! Pozoj (zmaj) leti!’ Bacila se uz neki plot i počela se glasno ispovijedati. Seljaci koji su imali više kuraže primakli su se avionu da vide to ‘čudo koje leti’.“
Dragutin i Anđela su dobili dvije kćer. Zahvaljujući svome velikom znanju i stručnosti Dragutin Novak je lako nalazio poslove. Jedno je vrijeme radio u u Zagrebu na Anatomskom institutu Medicinskog fakulteta kao domar, održavao je sve instalacije u zgradi, a i mnogo više od toga jer nije bilo toga što on nije znao popraviti pa su mu mnogi donosili svoje pokvarene stvari.
Radio je u Križevcima u gradskoj elektrani – Munjari. U Križevcima je otvorio i svoj autoprijevoznički obrt 1927. Kupio je stari autobus, teretni auto i autotaksi te je prevozio putnike od centra Križevaca do kolodvora. Mnoge je siromašne đake prevozio besplatno, a taksi je koristio za prijevoz bolesnika. Bio je to obiteljski posao, Dragutin je vozio i održavao vozila, a njegova je supruga Anđela bila kondukterka. Tako su supružnici Novak odškolovali dvije kćeri koje su završile fakultete.
No uskoro će mu komunistička vlast zaplijeniti autobus te će Novak biti prisiljen zatvoriti svoj obrt.
Ipak 1948. zapošljava se kao ravnatelj Gradskog autoprijevoznog poduzeća u Križevcima u kojem će osposobiti stare autobuse, te ih pretvoriti u funkcionalan vozni pak koji će postati prvi prijevozni autobusni park u Križevcima. Od 1949. do umirovljenja 1954. radi kao strojar na poljoprivrednom dobru Srednje gospodarske škole.
Obitelj Novak je 1970. godine prodala kuću u Križevcima i preselila se u Zagrebu gdje je Dragutin Novak i umro od srčana udara, 31. 10. 1978.
Križevci – Zagreb 1:0
Grad Križevci svojem su slavnome sugrađaninu u čast postavili spomen-ploču na kuću u kojoj je radio i živio Dragutin Novak povodom 20. obljetnice njegove smrti. Prigodni žig i omotnica uz 110. obljetnicu leta bili su u uporabi u križevačkoj pošti. Ime Dragutina Novaka nose križevačko šetalište i aeroklub iz Križevaca, koji organizira i Memorijal Dragutina Novaka, natjecanje radioupravljanih jedrilica.
Ulica Dragutina Novaka nalazi se u Gornjem Stupniku u Zagrebačkoj županiji.
O njemu je snimljena dokumentarna emisija Dragutin Novak – prvi hrvatski letač. Napisane su dvije knjige (Posrtanje u nebo – povijest rane avijacije u Hrvatskoj; Hrvatski Ikar).
Hrvatska narodna banka izdala je prigodni srebreni kovani novac od 150 kuna u povodu 100 godina od prvog leta avionom u Hrvatskoj. Na licu je poprsje Dragutina Novaka, u pilotskoj odori, a na naličju Penkalin avion.
Braća Wright imaju svoj muzej koji svojim sadržajima iznova svjedoči o trenutku koji je promijenio svijet, igrane, crtane i dokumentarne filmove, knjige, spomenike, biste, kipove u prirodnoj veličini, replike aviona… Američki predsjednik Eisenhower 17. prosinac proglasio je Danom braće Wright koji se obilježava svake godine aktivnostima, događanjima i ceremonijama te svečanom večerom na kojoj se dodjeljuje Memorijalni trofej braće Wright.
Nećemo spominjati i mnoge druge podsjetnike na zasluge slavne braće koje Amerikanci imaju. Pa možda bismo se i mogli amerikanizirati u tom pogledu kada je riječ o našim ljudima koji su mnogo puta na raznim poljima i u mnogim generacijama dokazali da drže korak sa svjetskim postignućima.
Izvor: narod.hr