Svako malo u medijima se može naići na naslove koji najavljuju – propast kapitalizma. Bilo zbog njegove “bezosjećajne”, eksploatatorske strane, ili zbog razlika u materijalnom statusu uskog kruga poslodavaca i radništva… No, je li to baš tako ili je riječ o prenaglašenim pojedinačnim primjerima?
Kako god, poznati ekonomski analitičar Velimir Šonje osjetio je potrebu reagirati na jedan od takvih tekstova.
Riječ je o tekstu „Globalna javnost u nevjerici: Propada li kapitalizam? Ovakvi prizori u srcu razvijenog svijeta dosad su bili nezamislivi“, autora Jurice Pavičića u Jutarnjem listu.
Pa tako Šonje, među ostalim, u svojoj analizi objavljenoj na arhivanalitika.hr kaže: “Spomenuti naslov zaslužio je središnje mjesto na vrlo čitanom portalu na dan kada gotovo nitko u Hrvatskoj nije primijetio da je Eurostat objavio prve brojke o BDP-u u trećem tromjesečju za nekoliko zemalja članica EU. Brojke su osjetno premašile očekivanja. I londonski Financial Times – poznat po tome što sve vezano uz EU i što dolazi iz EU, a ima veze s ekonomijom i financijama, oslikava ironijom – korektno je popratio objavu naglasivši da EU počinje ‘hvatati’ tempo oporavka SAD-a i Kine. Paradoks je velik kao kuća.
Konkretno, preliminarne procjene govore da je gospodarstvo EU prema sezonski prilagođenim podacima samo u trećem kvartalu raslo 2,1% u odnosu na drugi kvartal (gospodarstvo europodručja raslo je po stopi od 2,2%), pri čemu je raspon stopa velik – od 0% u Litvi do 3,3% u Austriji (Hrvatska, naravno, još nije objavila podatke – mi uvijek kasnimo, ali naša će stopa kada bude objavljena biti spektakularno visoka).
Stope rasta u odnosu na treći kvartal 2020. iznose 3,9% odnosno 3,7%. Time se gospodarstvo EU primaknulo razini aktivnosti prije izbijanja pandemije, tako da možemo zaključiti da je Europa prošla kroz V-recesiju u svega 18 mjeseci. To je uvjerljivo najkraće razdoblje ulaska i izlaska iz recesije u povijesti s obzirom na dubinu početnoga loma.
Svjestan čovjek bi se pitao što je to u ‘sustavu’ što mu bez obzira na iznimnu kompleksnost omogućava tako brzu prilagodbu? Ovo pitanje je puno važnije od preostalih reminiscencija lockdown-loma, koje se očituju kroz višu inflaciju i poremećaje u lancima nabave, a koji će – iz razloga koje ću u nastavku objasniti – proći.
U Koronaekonomici – knjizi koja je napisana na samom početku krize – objasnio sam da je početak 21. stoljeća obilježen dvama snažnim krizama (2009. i 2020.) koje su snagom premašile sve što smo imali prilike vidjeti nakon Drugog svjetskog rata. (Naravno, naša recesija početkom 90-ih, u vrijeme rata, bila je višestruko jača, no mi tada još nismo pripadali Zapadu nego smo se borili za taj cilj). Do 2008./2009. mislilo se da je pronađeno rješenje – amortizer za velike fluktuacije ekonomske aktivnosti. U Americi su tada bili skovali novi naziv za razdoblje smanjenih ekonomskih oscilacija – Great Moderation.
Ironija je htjela da taj pojam skuje upravo Ben Bernanke – čovjek koji će kasnije biti guverner FED-a i koji će na početku krize 2009. uvesti nestandardne monetarne mjere kako bi ublažio suštu suprotnost Great Moderationa – Great Recession. Dakle, u malo više od deset godina, od 2009. do 2020., uslijedila su dva neočekivana šoka koja su okrenula pilu naopako i otvorila suprotno pitanje: ima li ovaj svijet dovoljno pameti i institucija koje mogu ublažiti posljedice izvanredno jakih i iznenadnih udara koje ekonomisti nazivaju „vanjskim šokovima“?
Moja središnja teza iz Koronaekonomike glasila je da ovo što smo naslutili 2009. i 2020. nisu iznimke nego najava obrasca duljih razdoblja rasta koja će u 21. stoljeću biti prekidana naglim i snažnim disrupcijama: demografske i tehnološke promjene, vanjski udari (virusi, vulkani, meteori, klimatske promjene, migracije), institucionalne promjene (npr. rađanje diktatura blagostanja) – lista kandidata za povremene snažne društvene disrupcije je podugačka i valja se pripremiti.
Danas ne možemo znati koliko ova najava drži vodu. Ipak, možemo zaključiti da sama teoretska mogućnost da drži vodu poziva na dublje promišljanje dugoročnog razvoja. I razvoja ekonomske politike i institucija kroz koje bi se trebali artikulirati odgovori na povećana kolebanja gospodarske aktivnosti.
U kontekstu dubljeg promišljanja, put kroz koji smo (ne samo mi nego Europa i svijet) prošli u proteklih devetnaest mjeseci ne obećaje samo krv, znoj i suze, nego i nešto dobroga. Naime, brzina upada u rupu izazvanu lockdownom na proljeće 2020. i brzina dolaska do ove točke u kojoj možemo reći da smo prošli kroz brzu V-recesiju pokazuju da institucionalni i politički odgovori postoje. Naravno, nije još sve gotovo; još se mora ‘odvrtjeti’ aktualni poremećaj cijena i lanaca nabave o kojemu se piše kao o ‘propasti kapitalizma’. No, svijet se ipak prilagođava puno brže od percepcije koju djelimo kroz medije i drštvene mreže, pa stoga već možemo izvlačiti i neke pouke. Tri su najvažnije.
Prva glasi da je državna intervencija stabilizacijskom makroekonomskom politikom (fiskalna + monetarna) u kratkom roku vrlo učinkovita. Riječ je o univerzalnom znanju koje šire ekonomisti, za razliku od neekonomista koji tome pitanju pristupaju ideološki, doktrinarno; to može služiti za zabavu i poneki suvišan doktorat, ali s praktičnoga motrišta sve skupa nema previše smisla. Radi se o praktičnom znanju koje je danas već ugrađeno u sve ozbiljne ekonomske udžbenike (ovdje je primjer jednog – i taj je doprinos Ekonomskog laba širenju znanja, a knjiga je na popustu).
Ono što je u ovom stoljeću novo u pogledu primjene stabilizacijskih makroekonomskih politika jest magnituda (snaga) kojom te politike trebaju djelovati kada udari snažna i nepredviđena kriza. Novost su i rješenja u institucionalnom okviru EU. Slabosti EU koordinacije 2009. produžile su i produbile tadašnju krizu, a snaga EU koordinacije u koronakrizi dala je dodatnu snagu i vjerodostojnost nacionalnim politikama koje bez djelovanja Europske središnje banke i programa Next Generation EU ne bi mogle polučiti jednake učinike u većini država članica da okvira EU politika nije bilo.
Druga pouka glasi da ni ta pojačana državna intervencija ne može zamijeniti preciznost i kapilarnost djelovanja snalažljivih poduzetnika iz privatnog sektora. Doduše, državna (makroekonomska) intervencija u krizama daje nezamjenjiv okvir: određuje (neka) nova pravila igre i djeluje preventivno kroz osiguravanje kontinuiteta djelovanja fiskalnog i monetarnog sustava.
No, državna intervencija ne može zamijeniti poduzetničko djelovanje koje, osim što je izmislilo i proizvelo cjepivo, ne može biti zamijenjeno u obavljanju svakodnevnih zadaća kao što je osiguranje dovoljnih količina lijekova, medicinskih potrepština, toaletnog papira, hrane, ukratko, svega onoga što ljudima objektivno ili radi zatomljivanja straha treba. Svaka pomisao da se privatni sektor zbog stanja hitnosti treba istisnuti kako bi država ‘pravedno’ ovladala mehanizmima proizvodnje i kanalima distribucije dobara vodi u katastrofu. Ljudi su toga većinom bili svjesni u ovoj krizi. Stoga u normalnim zemljama, a eto, i mi smo se uspjeli priključiti tome vlaku, nije bilo ozbiljnijih pokušaja revolucionarnih pristupa proizvodnji i distribuciji za koje su ovakve krize kroz povijest inače bile plodno tlo (pa tako ni u ovoj krizi nije nedostajalo onih starih duša koje su zazivale kontrolu cijena i državnu distribuciju svega i svačega, samo što njihove ideje ipak odlaze u historijski fade out kad se ne mogu ostvariti ni u epohalnim krizama).
Treća pouka glasi da vlasti trebaju čuvati fiskalni kapacitet kako bi vlade u vremenima kriza imale dovoljan manevarski prostor za povećanje fiskalnog deficita i javnog duga u odgovoru na krizu. Po staroj logici sedam sitih i sedam gladnih godina, u dobrim vremenima treba ustrajno i odgovorno smanjivati omjer javnog duga i BDP-a, kako bi se isti mogao brzo i snažno povećati kada dođe nenadana i jaka kriza.
Što su povremene krize jače, fiskalna priprema (akumulacija fiskalnog kapaciteta) u dobrim vremenima treba biti bolja (omjer javnog duga i BDP-a odnosno javnih prihoda na kraju dobrih razdoblja – manji). Bojim se da tu lekciju u Hrvatskoj i nakon ove fertutme s covidom nismo naučili, pa ju treba ustrajno ponavljati.
Zaključno, ne samo da kapitalizam ne propada, nego se plastično mijenja i prilagođava okolnostima. Nove okolnosti koje naslućujemo u ovome stoljeću mogle bi ipak biti posebne, ali i u njima će kapitalizam, shvaćen kao okvir za osobni razvoj i poduzimanje na bazi legitimnog profitnog motiva, ovladati društvenim procesima kao što je ovladao revolucionarnim duhom koji je obilježio 19. i 20. stoljeće, pretvorivši ga u instrument rasta prihoda i dobiti prema principima koji su objašnjeni na početku teksta.
Ono što sada slijedi u kratkome roku jest rasplet aktualne teme s inflacijom i lancima nabave, te prijelaz u rješenje dugoročnog pitanja klimatskih promjena, odnosno, točnije rečeno, dugoročnog pitanja energije. Aktivisti – te stare duše od maloprije – i dalje misle da će galamom i pjesmom promijeniti svijet. No on se održivo mijenja jedino kroz pametnu regulaciju i dobro podešavanje odnosa očekivanih povrata na ulaganja i rizika.
Ne možemo isključiti mogućnost da će sljedeća disruptivna kriza biti energetska, jer velike krize uvijek udaraju u područja koja su nova u odnosu na prethodne krize; možda je nakon financija 2008./09. i virusa 2020. došao red na energiju, čiju krizu nismo vidjeli još od 70-ih godina prošlog stoljeća. Imajući u vidu takvu mogućnost, teško je ne zapaziti da u svijetu danas ima dovoljno aktivista-fanatika i birokrata koji su ih spremni poduprijeti koji su pripravni na nasilno stvaranje kriznog ambijenta u kojem će se investitore odvraćati od ulaganja u proizvodnju tradicionalne energije. Aktualni uzlet cijena energije tek se manjim dijelom, ako uopće, može time objasniti no svijet je trenutno tako nasađen da možda vrijedi ona: you ain’t seen nothing yet.
Dio ljudi je spreman izazvati kaos smatrajući ga opravdanim u ime zaustavljanja klimatskih promjena. Sve glasniji su ekstremisti koji bi najradije ugasili svjetlo civilizacije, a rađanje djece proglasili zločinom protiv okoliša. Širenje takvog ambijenta može izazvati novu veliku krizu (ne još sutra, ali prekosutra – tko zna), ali kao što pokazuje i aktualna epizoda, zasad se ne trebamo se previše brinuti; jer, mistika odnosa očekivanog povrata i rizika uvijek nekako riješi svaki problem, internalizira ga – i ukratko, pronađe način kako profitirati na novim prigodama kao što voda uvijek pronađe svoj put.
Pritom kapitalizam pokazuje još jedno interesantno svojstvo na koje bi ljudi staroga revolucionarnog duha, trebali pripaziti: internalizirajući revolucionarne motive, i pretvarajući ih u izvore vlastita rasta, kapitalizam se prema revolucionarima odnosi ironično: razotkriva njihov nedostatak konzistentnosti i autentičnosti”, zaključit će Šonje.
PIŠE PSD