Ukidanje pravne osobnosti centara za socijalnu skrb prijetnja je učinkovitosti i djelotvornosti sustava, a k tome je protivno i Ustavu RH.
Tim se prijedlogom sustav socijalne skrbi u Hrvatskoj hipercentralizira, iako već ionako spada medu visoko centralizirane sustave.
Ovo upozorenje stiže s Pravnog fakulteta u Zagrebu, u priopćenju koje potpisuju njegovi profesori: predstojnica Studijskog centra socijalnog rada Gordana Berc, predstojnik Katedre za radno i socijalno pravo Željko Potočnjak i predstojnica Katedre za upravnu znanost Gordana Marčetić.
Oni podsjećaju da je sustav socijalne skrbi u Hrvatskoj na margini javnog i političkog interesa već duže vrijeme, osim nakon ekscesa u kojima su žrtve ranjive i slabije zaštićene skupine ili sami socijalni radnici.
Nakon zadnjeg takvog tragičnog slučaja – u kojem je smrtno stradala djevojčica čija je obitelj duže vrijeme bila korisnik sustava socijalne skrbi – najavljene su promjene i reforme kojima bi se ubuduće spriječili takvi događaji.
STRUČNE UDRUGE SU PROTIV
Stoga je sada predstavljen Akcijski plan unaprjeđenja socijalne skrbi i najavljeno upućivanje Nacrta prijedloga Zakona o socijalnoj skrbi u javno savjetovanje.
Upravo u prijedlogu neophodnih reformi pojavila se jedna ključna, ali problematična promjena, koju je najavio sam Josip Aladrović, ministar rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike. Riječ je o radikalnoj promjeni ustroja tako da se ukine pravna osobnost centara za socijalnu skrb, a oni se zamjenjuju središnjim zavodom u Zagrebu, 21 podružnicom tog zavoda po županijama i nizom ispostava. To se opravdava neučinkovitošću sadašnjeg sustava i neujednačenim postupanjima u praksi.
“Smatramo da taj prijedlog, kojem se protive sve stručne udruge, neće pridonijeti učinkovitijem i djelotvornijem ustroju i radu sustava”, poručuju potpisnici priopćenja s Pravnog fakulteta u Zagrebu, jer on “nije došao od predstavnika stručnjaka koji rade u centrima za socijalnu skrb ili drugim ustanovama socijalne skrbi, niti od radnih skupina koje su radile na izradi prijedloga novog Zakona o socijalnoj skrbi, već je nametnut od strane Ministarstva. Nijedna od radnih skupina, niti njihovi članovi pojedinačno, nisu nikad izašli s prijedlogom da se ukine pravna osobnost centara za socijalnu skrb i centri zamijene zavodom i njegovim podružnicama, niti se o takvom prijedlogu raspravljalo na sjednicama radnih skupina”, navodi se u priopćenju.
Potvrđuje nam to i član jedne od radnih skupina, dr. Zoran Šućur: “Taj prijedlog pojavio se nakon što je završena rasprava, radne skupine o njemu uopće nisu raspravljale. Došao je na kraju bez nekog posebnog obrazloženja i jasnih argumenata. Očito je to prijedlog isključivo ministra ili možda nekih ljudi iz Ministarstva, ali oni nisu prisutni u javnosti. Samo se ministar pojavljuje kao zagovornik takvog prijedloga, s argumentom o neučinkovitosti sustava i neujednačenim postupanjima”.
‘MINISTARSTVO JE NEEFIKASNO’
Taj argument po dr. Šućuru “ne drži vodu”: “Ako takva neujednačena postupanja i postoje, a ja ih neću potpuno negirati, nema sumnje da je Ministarstvo i do sada moglo na njih reagirati, jer su centri za socijalnu skrb isključivo odgovorni njemu, a ne lokalnoj samoupravi. Po mom mišljenju, ako ona postoje, rezultat su neefikasnog rada samog Ministarstva. Ono je trebalo efikasno ih nadzirati i ujednačiti, a ne da se rješenje traži u radikalnoj promjeni samog ustroja.”
Dr. Šućur napominje da su centri za socijalnu skrb prepoznatljivi već desetljećima u Hrvatskoj i ovo bi građane samo dodatno zbunilo, a ništa ne bi riješilo. Nema nikakvog testiranja kako bi funkcionirao novi sustav.
“Zagreb već ima 12 ispostava jednog jedinstvenog centra i pokazalo se da u tom ustroju ima niz nedostataka. Taj bi model već u Zagrebu trebalo mijenjati, a sad bi ga uvodili na razini države! Nema jamstava da će on biti učinkovitiji, a izgledno je da će nastati konfuzija. Stvorit će se veliki središnji ured u Zagrebu i ne znam koga će u njemu zaposliti, o kakvom zapošljavanju će biti riječ”, skeptičan je prof. Zoran Šućur koji napominje da se na ovaj način ukidaju mjesta ravnatelja u sadašnjim centrima za socijalnu skrb. Postojao bi samo ravnatelj planiranog središnjeg zavoda koji bi jedini imao pravnu osobnost.
Potpisnici priopćenja sa zagrebačkog Pravnog fakulteta upozoravaju da se time lokalnim vlastima oduzima mogućnost utjecaja na ovaj sustav, iako one po zakonu imaju obveze financiranja određenih socijalnih prava kao što su pomoć za stanovanje, pučka kuhinja, smještaj beskućnika, dio troškova centara za socijalnu skrb…
Ukazuju na još jednu jako važnu činjenicu: daljnja centralizacija ovog sustava protivna je i Ustavu Republike Hrvatske.
Naime, u njegovom članku 129.a stoji da jedinice lokalne samouprave obavljaju poslove iz lokalnog djelokruga kojima se neposredno ostvaruju potrebe građana, među kojima su posebice potrebe socijalne skrbi.
Ova je ustavna odredba detaljno razrađena u člancima 19. i 19.a Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi koji propisuju da općine, gradovi i veliki gradovi u sklopu svojeg samoupravnog djelokruga obavljaju i poslove socijalne skrbi.
SLABI UTJECAJ LOKALNIH VLASTI
Novim prijedlogom Zavod za socijalnu skrb nema nikakvih obveza prema jedinicama lokalne samouprave u smislu da podnosi izvješća, a niti su lokalne vlasti zastupljene u upravnom vijeću novog zavoda.
Stručnjaci detektiraju da se ovdje očito radi o promjeni ustroja po uzoru na Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (HZMO), koji također ima područne službe, urede i ispostave.
No, sustavi socijalne skrbi i mirovinskog osiguranja djeluju na različitim načelima:
“Logično je da postoji jedinstvena i centralizirana administracija koja upravlja javnim programom mirovinskog osiguranja jer su načela, uvjeti i naknade mirovinskog osiguranja isti na cijelom teritoriju RH. I sustav socijalne skrbi mora imati određenu razinu standardiziranosti na cijelom području zemlje. Međutim, centri za socijalnu skrb trebaju odgovoriti standardnim, ali i specifičnim potrebama građana lokalnih zajednica u kojima djeluju”, stoji u priopćenju.
Ukidanjem pravne osobnosti centara za socijalnu skrb dovedeno je u pitanje i demokratsko načelo prema kojemu odlučivanje o zajedničkim pitanjima mora biti preneseno na najniži mogući stupanj društvene organizacije. Time je ugrožena pozicija centara kao ključnih institucija ne samo socijalne skrbi, već i socijalne države.
UGLEDAJMO SE NA SLOVENIJU!
S Pravnog fakulteta u Zagrebu predlažu da se uzmu u obzir iskustva drugih zemalja u reformi sustava socijalne skrbi, “posebice Slovenije koja je uspješno reformirala svoj sustav i s kojom dijelimo zajedničku povijest razvoja socijalne politike”.
Profesor socijalne politike Gojko Bežovan kaže da je reformu u Sloveniji prije desetak godina vodio njihov tadašnji nestranački ministar Ivan Svetnik, koristeći se fondovima Europske unije:
“Njihovi centri postali su ključne institucije za provedbu socijalne skrbi i sva svoja socijalna prava građani Slovenije ostvaruju temeljem iste procedure, preko centara za socijalnu skrb. U Sloveniji su uložili jako puno novca u prostorne uvjete i opremljenost socijalnih institucija, povećali su zaposlenost u sustavu za 30-ak posto i postali ogledni primjer dobre socijalne reforme, čak i za neke starije članice EU-a.”
No, Ministarstvo, poručuje Bežovan, “očito smatra da se naši socijalni radnici na lokalnim razinama ne znaju nositi s izazovima i misle da će probleme riješiti centralizacijom, a ona je zapravo prijeti urušavanjem sustava. Njome oduzimate pravo autonomnog odlučivanja ljudima koji na lokalnim razinama najbolje vide kakve su potrebe na njihovom terenu”.
On zaključno poručuje da bi poanta reforme morala biti kako bolje izgraditi socijalne kapacitete, za to povlačiti novac iz EU fondova i time popraviti mnoge stvari na lokalnim razinama.
A nitko ne tvrdi da ih ne treba popraviti, što pokazuju i ekscesi koji su reformu i potaknuli.
NIJE SVE IDEALNO
Evo što bi svakako trebalo promijeniti…
Suprostavljanje centralizaciji sustava socijalne skrbi ne znači kako njezini protivnici smatraju da je sadašnja mreža centara i podružnica idealna i da u nju ne treba dirati.
“Smatramo da bi trebalo napraviti promjene u toj mreži ovisno o uočenim nedostacima (npr. transformirati manje centre u podružnice i sl.) te da bi trebalo ojačati mrežu centara za socijalnu skrb novim zapošljavanjem stručnih i drugih djelatnika, stručnim osposobljavanjem i ulaganjem u njihovu infrastrukturu, između ostalog i korištenjem EU sredstava”, navodi se u priopćenju za javnost troje profesora Pravnog fakulteta u Zagrebu, koji zaključuju:
“Slažemo se da je reforma sustava socijalne skrbi potrebna, ali ona ne smije biti ishitrena, nametnuta i protivna mišljenjima djelatnika, stručnjaka i istraživača.”
POZITIVNE IZMJENE
Dodatni novac za poboljšanje sustava, povećavaju se neka socijalna davanja
Prof. Zdenko Babić s Katedre za socijalnu politiku Pravnog fakulteta u Zagrebu istanuo nam je i neke kvalitetne primjere planiranih izmjena:
“Prva pozitivna činjenica koja se navodi u dokumentu prijedloga novog Zakona o socijalnoj skrbi jest da će se za njega u državnom proračunu osigurati dodatna sredstva u iznosu od 361.964.634 kune u 2022. i od 669.891.080 kuna u 2023. godini. Dobra je namjera predlagatelja da poveća ulaganja u sustav koji je kadrovski i financijski potkapacitiran. Tako će se dio ovih povećanja usmjeriti na financiranje zapošljavanje novih stručnjaka jer su analize pokazale da su stručni radnici u sustavu preopterećeni i da treba osigurati dodatna zapošljavanja koja su već započela što je svakako za pozdraviti.
Drugi dio sredstava će se utrošiti na povećanje socijalnih naknada u sustavu socijalne skrbi, kao što su naknade udomiteljima koje će se značajnije povećati, a koje su bile na niskim razinama, te je djelomično i zbog te činjenice interes za pružanjem usluga udomiteljstva zadnjih godina padao. Također se najavljuje porast osnovice zajamčene minimalne naknade i nekih drugih socijalnih naknada.
Predlaže se i povećanje koeficijenata za djecu pa će bitelji sa djecom dobivati nešto veće iznose pomoći nego do sada po Zakonu iz 2013. godine. Također je pozitivno da novi Zakon ukida nejasnu odredbu iz prethodnog, gdje sama činjenica da neki korisnik posjeduje automobil, bez obzira na njegovu vrijednost, mogao izgubiti pravo na ZMN. A kod korisnika koji žive u ruralnim krajevima automobil je sredstvo mobilnosti i socijalnog uključivanja. Sada je predloženo zakonsko rješenje da posjedovanje automobila u vrijednosti većoj od 40 osnovica, odnosno 40.000 kuna, rezultira gubljenjem prava na ZMN, što je preciznije i bolje rješenje od pomalo nejasnih odredbi prethodnog zakona.
PIŠE SANDRO POGUTZ/slobodnadalmacija.hr